Pravednika Sabriju Prohića ubili su komunisti 1946. godine; njegovo tijelo nikada nije nađeno

Sabrija Prohić jedan je od četvero gračaničkih Prohića koji će 29. maja ove godine i zvanično biti proglašeni “pravednicima među narodima” u sarajevskoj sinagogi. Sabrija Prohić, njegova supruga Safeta, majka Esma i brat Avdo Prohić imenovani su “pravednicima” jer su tokom Drugog svjetskog rata spasili jevrejsku djevojčicu Nadu Kolman. Priznanje će nasljednicima biti uručeno u zgradi Jevrejske općine

 

Nakon što su njemački bombarderi napali Beograd u aprilu 1945. godine, Sabrija Prohić ostao je bez kuće na beogradskim Terazijama. Srušena je u napadu njemačkih pilota. Prohić je iz Gračanice, do početka Drugog svjetskog rata jedan je od najbogatijih Jugoslavena, čovjek čije se bogatstvo mjeri milionima. U vrijeme obiju Jugoslavija drži monopol na trgovinu drvetom, svaki prag ugrađen u željezničke pruge tadašnje Kraljevine izlazi iz njegovih radionica. “Sabrija je prvi imao telefon u Gračanici. Prvi je imao radio u Gračanici. Imao je automobil i vozača. Platio je uređenje kina u Gračanici. Bio je vizionar, kada je uveo telefon, pričao je kako neće proći dugo a da ćemo se gledati dok razgovaramo telefonom”, priča za Stav istraživač Nihad Halilbegović. Sabrija Prohić mu je daidža.

PROHIĆI I KOLMANI

Sabrija Prohić jedan je od četvero gračaničkih Prohića koji će 29. maja ove godine i zvanično biti proglašeni “pravednicima među narodima” u sarajevskoj sinagogi. Sabrija Prohić, njegova supruga Safeta, majka Esma i brat Avdo Prohić imenovani su “pravednicima” jer su tokom Drugog svjetskog rata spasili jevrejsku djevojčicu Nadu Kolman. Priznanje će nasljednicima biti uručeno u zgradi Jevrejske općine. “To je nagrada za cijelu našu porodicu, ali i za sve Bošnjake Gračanice koji su uvijek pazili svoje komšije, družili se s njima i čuvali ih. Malo je poznato da je Gračanica čuvala i nahranila 200 Slovenaca u Drugom svjetskom ratu, koje su Nijemci protjerali iz Koruške kada je počeo rat. Ti jadni ljudi su svoje glave sačuvali isključivo zahvaljujući gračaničkim Bošnjacima”, priča nam Halilbegović.

A slovenačke izbjeglice bit će važne u priči o spašavanju male Nade. Nevjerovatnu priču o poduhvatu porodice Prohić, nakon dvanaest godina istraživanja, rekonstruirao je Gračanlija Rejhan Prohić. Sve je, zapravo, počelo pred Drugi svjetski rat, kada porodica Kolman stiže u Gračanicu. Viktor Kolman, rodom iz Karlovca, bio je apotekar i brzo se počeo družiti s liječnikom Avdom Prohićem, Sabrijinim bratom. Postali su nerazdvojni, dvije su porodice išle skupa na izlete i ljetovanja. Viktor i Helena Kolman, rođena u Prozoru, u Gračanicu su stigli 1933. godine.

U aprilu 1942. godine dobili su kćerku Nadu. Od početka rata nisu hapšeni jer je vlastima tadašnje NDH nedostajalo ljekara i apotekara pa su radili svoj posao. Međutim, Rejhan Prohić piše kako početkom 1943. godine Ustaška nadzorna služba iz Tuzle prosljeđuje nalog vlastima u Gračanici za deportaciju preostalih jevrejskih porodica iz ovog grada. Kolmanovi bježe na Ozren, koji je tada pod četničkom kontrolom. Nada Kolman stara je tačno godinu dana.

Međutim, njemački vojnici napali su Ozren i četnike zbog kršenja primirja. U borbama stradaju neki od Jevreja koji su s Kolmanima pobjegli iz Gračanice. Jedan od ubijenih jeste Viktor Kolman. “Jadni Viktor uhvaćen je i označen kao intelektualni vođa, na mjestu je strijeljan”, piše doktor Avdo Prohić svom bratu Sabriji u Zagreb. Helena se uspjela spasiti, međutim, teško je oboljela od upale pluća. Nakon što je za to saznao, Avdo Prohić organizira prebacivanje Helene i Nade u Gračanicu, u svoju kuću, gdje ih prerušene u muslimansku nošnju dovodi jedan od Slovenaca.

Međutim, saznalo se da su Helena i Nada u Gračanici. Bolesnu Helenu policija odvodi iz Gračanice i ona završava u Zagrebu, u zatvoru na Savskoj cesti. Rejhan Prohić piše kako je Avdo Prohić uporno pokušava spasiti, u saradnji s bratom Sabrijom i nekim uglednim prijateljima iz vlasti, poput velikog župana iz Tuzle dr. Bahrije Kadića, bliskog prijatelja Prohića. Za vrijeme Heleninog boravka u zatvoru, Sabrijina supruga Safeta joj je donosila odjeću i hranu. Ipak, Helena je izgubila život u augustu 1943. godine. Rejhan Prohić misli kako je najvjerovatnije izgubila život zbog nehumanih uvjeta u zatvoru. “Po nekim mojim informacijama, moguće je da je skončala u Jasenovcu”, priča Halilbegović.

ZATVOR U ZAGREBU

Mala Nada Kolman je u kući Prohića u Gračanici. Brigu o njoj preuzela je majka Avde i Sabrije Prohića, Esme-hanuma, sa svojim kćerkama. “Dijete je dobro i u miru”, pisao je Avdo Prohić Sabriji, moleći ga da mu Sabrijina supruga Safeta “uzme 3 dječije cucle s flašicama i tri male što djeca nose na vratu, 2-3 para kratkih čarapica za Nadicu” i da mu to pošalje poštom. U kući je sve do jeseni 1943. godine, a lokalne vlasti znaju da je dijete u Gračanici. Na kraju su ipak upozoreni da će dijete biti odvedeno i Avdo Prohić odlučuje Nadu prebaciti kod brata Sabrije u Zagreb.

“Sabrija Prohić u to doba u Zagrebu ima 29 nekretnina”, priča Nihad Halilbegović. Najčešće su Prohići u svojoj vili u naselju Srebrnjak ili u kući u ulici Ilica. Sabrija i Safeta imaju petero djece, sinove Fikreta i Abdulaha te kćerke Eminu, Zumretu i Esmu. Sabrija još tokom Prvog svjetskog rata počinje raditi sa svojim ocem u njegovoj trgovini, a nakon toga se okreće poslovima s drvetom. Pišući o njemu u Gračaničkom glasniku, Rusmir Djedović kaže kako Sabrija izvozi drvo i proizvode od drveta u Zagreb, Beograd, Skoplje, Dubrovnik i Italiju, gdje sklapa brojna poslovna poznanstva. U Gračanici, piše Djedović, Sabrija posjeduje dvadesetak kuća i zgrada te lagere drveta širom BiH. Već 1925. godine dovozi vlastiti automobil Ford u Gračanicu i vozača iz Slovenije.

Djedović piše kako je zgradu na beogradskim Terazijama Sabrija Prohić kupio 1932. godine. Imao je tri zgrade u zagrebačkim ulicama Ilica i Frankopanska, ljetnikovac na Srebrnjaku, građevinsko zemljište na Pantovčaku i u Zagrebačkoj ulici. Iz Gračanice, pod pritiskom ustaških vlasti, odlazi u Zagreb početkom 1942. godine i oko sebe okuplja viđenije zagrebačke Bošnjake. U Zagreb sa Sabrijom seli i njegov poslovni partner Ibrahimaga Halilbegović, vlasnik zagrebačkog hotela “Mlinarica”. U hotelu i Sabrijinoj kući okupljaju i pomažu Bošnjake izbjegle iz Bosne i Hercegovine.

U Sabrijinu kuću, njegovim automobilom iz Gračanice, dolazi mala Nada Kolman. U Zagreb je vodi najmlađi brat Rukib Prohić sa svojom vjerenicom Mujesirom. Uz njih je i Slovenka Sonja, koja je kod Prohića u Gračanici radila tokom izbjeglištva. Rukib zna njemački i ima propusnicu za kretanje. Brigu o Nadi Kolman u Zagrebu preuzima Sabrijina supruga Safeta. Djeca Sabrije i Safete Prohić Nadu Kolman Zagrepčanima predstavljaju kao mlađu sestru. “Zagreb je bio središte, centar fašističke NDH. Tada sam bila učenica prvog razreda osnovne škole. Jednog jutra probudila nas je majka s viješću da nam je u goste došla jedna djevojčica. Mama nam je rekla da se zove Nadica, da je mala, da ima dvije godine i da je moramo paziti i biti dobri prema njoj”, pokazuje nam Halilbegović pismo koje mu je poslala Esma Prohić, kćerka Sabrije Prohića.

“Živo se sjećam te malene djevojčice. Imala je svijetlu kosu, rijetku i kratku. Gledala me je prestrašenim plavim očima. Gledala nas je bojažljivo, privijala se uz skute svoje pratilje i prestrašena, poput uhvaćene ptičice zaplakala. Nadica k nama nije došla sama, uz nju je bila Sonja, djevojka iz Slovenije. Mama nam je kasnije pričala da su Nijemci iz Maribora s ostalim Slovencima protjerali nju i njenu obitelj i da su se oni kao prognanici našli u Gračanici”, piše Esma Prohić i nastavlja: “Nadica se teško privikavala kod nas. Bila je plačljiva i nepovjerljiva, samo ju je Sonja mogla smiriti. Svi smo bili pažljivi prema njoj, posebno naši roditelji, koji su joj svu pažnju i ljubav poklanjali, gotovo zaboravljajući na nas, njihovu rođenu djecu… O Nadici nikome nismo smjeli govoriti, nikome je nismo smjeli pokazivati. Bila je kao mali zatvorenik, zajedno sa svojom Sonjom. Ne znam koliko je dugo ostala kod nas, otišla je isto tako tajanstveno kao što je i došla. Poslije o njoj niko u kući ništa nije pričao, ništa nismo pitali roditelje…”

Esma Prohić u pismu je napisala kako se sjeća da je njena majka Safeta pokušavala iz zatvora u Zagrebu izbaviti Nadinu majku Helenu. “Majka nam je pričala da je Helena nekim čudom uspjela mami poslati poruku, rekla gdje se nalazi i zatražila pomoć u hrani i odjeći. Naša majka nije marila za opasnost, preko potkupljenih stražara predala je Heleni tražene stvari i pred zatvorskim vratima strpljivo čekala da još nešto čuje o njoj. Stražar joj je uručio kratko pismo ispunjeno ljubavi i brigom prema Nadici. Pisala je da joj šalje lančić da se sjeti svoje mame. Lančić mama nije dobila. Kada je sutradan ponovo došla pred zatvorska vrata, novi stražari su je surovo i prijeteći potjerali uz obavijest da je zatvorenica prebačena u Jasenovac.”

SABRIJINA SMRT

Sve to opasno vrijeme, u sjedištu NDH, porodica Prohić čuva jevrejsku djevojčicu, ne odvajajući je od svoje djece, iako su svjesni da takav čin po njih može biti koban. Uostalom, njihov sin Fikret bio je u zatvoru zbog povezanosti s ilegalnim pokretom i jedva se uspio spasiti potkraj rata, kada su ustaše masovno likvidirale zatvorenike pripremajući se za bijeg iz Zagreba.

Nakon dugo godina traganja, Rejhan Prohić uspio je rekonstruirati i kako se Nada Kolman konačno uspjela spojiti s ostacima svoje porodice, onima koji su preživjeli holokaust. Starija sestra Helene Kolman, Erna, živjela je u Italiji, odakle je nakon pada 1943. godine uspjela ilegalno ući u Švicarsku i tu ostati do kraja rata. U augustu 1945. godine Ernin mlađi sin Egon Sonnenschein stiže u Gračanicu, gdje je saznao šta se desilo s njegovom tetkom i tetkom, ali i gdje je mala Nada, njegova jedina preživjela rođaka. U Zagreb je porodica Sonnenschein stigla u septembru 1945. godine i preuzela Nadu od Sabrije Prohića i njegove supruge. Pokrenuli su postupak usvajanja.

Porodica se htjela vratiti u Varaždin, gdje su prije rata živjeli, no, kako su im komunističke vlasti otele svu imovinu, odlučuju se iseliti u Izrael. Morali su se odreći jugoslavenskog državljanstva i nisu smjeli ponijeti ništa osim osobnih stvari. Nadu su, kako piše Rejhan Prohić, odvojili od porodice i poslali u kibuc, u kojem je ostala do svoje tinejdžerske dobi. Tada se skupa s Egonovim roditeljima preselila u Južnoafričku Republiku.

Školovanje je završila u Johannesburgu, nakon čega je dobila ponudu za posao kao profesorica hebrejskog jezika u Zimbabveu. Tu je upoznala i svog budućeg supruga Louisa, s kojim ima dvoje djece. Sina Victora i kćerku Natalie. Nada danas živi u Sidneju i, iako već u poznim godinama, i dalje radi kao profesorica hebrejskog jezika.

A Sabrija? Nakon što su partizanske trupe ušle u Zagreb, nova komunistička vlast oduzela mu je sve nekretnine. Prohićima je ostala tek jedna kuća u kojoj su živjeli. Pola godine nakon što je mala Nada Kolman sa svojim rođacima otišla iz njihovog doma, Sabrija je odlučio ponovo pokušati raditi, pokušao je obnoviti svoje poslovne veze s Italijanima. Drugog maja 1946. godine našao je vozača u Crikvenici i sjeo u automobil u kojem su se uputili ka Trstu. Do Italije nikada nisu stigli. Automobil i tijela Sabrije Prohića i njegovog vozača nikada nisu nađeni, kao ni stvari koje je Sabrija ponio sa sobom. Do danas se ne zna gdje su ubijeni, ko ih je ubio i gdje su im pokopana tijela.

Dan nakon što je Sabrija otišao iz Zagreba ka Italiji komunisti zatvaraju njegovu suprugu Safetu i sina Fikreta, pokušavajući ih prisiliti da otkriju gdje je Sabrijin novac i zlato. U vrijeme dok je već uveliko mrtav komunističke vlasti protiv njega u Tuzli pokreću sudski postupak i proglašavaju ga krivim jer je tokom rata prodavao “drvo, zemaljske proizvode i raznu manufakturnu robu”. Sabrija Prohić, na inicijativu članova porodice, po službenom sudskom postupku, službeno je proglašen mrtvim tek 2003. godine u Zagrebu.

 

 

Prethodni članak

Potpis boje trave

Sljedeći članak

Licenciranje

PROČITAJTE I...

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta. O muftiji Karabegu knjigu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!