Prava žena cijepa drva, a ne muška srca

Nije ona žuljeve na besposlicama kao Sarajka nabila, već na poslu i muci. Te je jeseni ponosno u avliji isklepla dvadeset metara, zabijajući sjekiru precizno u sočno meso panjeva

Hanifu Šojkić iz B. zvanu Beba prepadoše kerovi kada je imala sedam godina i mater joj je sve od tada pričala kako joj je veselici nešto puklo ne samo u glasu već i “u mozgu”, pa je ostala malo usporena, razvlačila je riječi i žmirkala očima. Odlutala bi pogledom nekud viš’ planinu, zasmiji se iz čista mira. Ostala je, doduše, dobre duše, nije joj plamen inteligencije onečistio svijest pa su je svi u selu voljeli. Ali je zato radila kao crv, nijedan joj momak nije bio ravan, niti se smio s njome potakmičiti. Kosila je, kopala, tovarila, strigla, klala, a tek teglila. S babom bi se uspenji na planinu pa s konjima svuci balvane. Hej moj Allahu, bi se napatili! Ko to nije radio, ne zna šta su crni jadi. Pričepi li te, halali Huso mater.

A, to bi joj najdraže bilo, kada balvani dogamižu pred avliju, pa se kao ulovljena zvijerka sunčaju do reparacije. Selo se nagleda pobjede, domaćin nauživa u djelu svojih ruku. A kad jednog jutra stigne s motorkom Muradif iz R., obliženjeg sela, oglasit će bučno domaćinsku kuću, tamo gdje se ustaje rano i radi pošteno, a ne povazdan leži i reži. I kad bi motorka ujutro stani da pjeva, Beba bi se sva uznesi, ustreperi, uskomešaj, toliko je samo uživala u tom zvuku što se razlijegao selom. Letila je oko balvana, dodavala Muradifu capelin, ulje, sjekiru, mela pilotu ustranu vukući joj miris u dubinu radosne duše, spokojna kao dim u solunaru, kao vjetar u dimnjaku.

Zape za oči Beba Muradifu, kako samo odbija one ćutke, da mu je jedna takva u rodu! I sjeti se onog svog tevećelije Hajrudina, nikad od njega radnika ni domaćina. Što on ne bi oženio Bebu? Ništa joj ne fali, ponekad se malo onako bez razloga zasmije, priča uprazno, ali osim toga: djevojka na svom mjestu. Rumena, lijepa, zdrava, šta će žensku da je pametno. Ako je dovede Hajrudinu, dat će mu hljeb u ruke. I sve hvalio Bebu kako pripomaže i slaže ćutke, a ona mu reče: “A da vidiš samo kako ih cijepam.”

Nakon što se koševina svrši (otac je insistirao da ga pogura još ovo ljeto) dovedoše Bebu Hajrudinu, a ocu joj kanu suza na desnu ruku koju mu upravo odrezaše − prvi i zadnji put u životu. Svadba bijaše skromna, ako je šta ko donio, to je i pojeo. Pošto ih zatvoriše u đerdek, Hajrudin, muško k’o muško, krenu prema Bebi, rukom je pomilova po vratu. (Kad se fenjer utuli poravnaju se razlike, iskonski mrak navuče na oči a otvore krila mašti.) Ona se trže, bijesno uvuče zrak u nozdrve i s odbojnošću ga odgurnu: “Ja sam ovdje došla da radim, a ne da se kurvam.”

Nije ona žuljeve na besposlicama kao Sarajka nabila, već na poslu i muci. Te je jeseni ponosno u avliji isklepla dvadeset metara, zabijajući sjekiru precizno u sočno meso panjeva. U selu bijahu oduševljeni:

– Ja može i radit’!

– Bogami i ti, Hajrudine, dovede sebi junaka.

– Ono je žena! Ono je nevjesta!

Žene su u to vrijeme rintale, nije u tome stvar, već u muškom ponosu koji je Beba zasjekla razbijajući čvorove. Samo su najiskreniji čvornata donosili Bebi, da im ona očita bukvicu, da im podere mečku, a ostali ih ostavljali “za kad budu imali vremena” ili za ljeto kada će ih baciti pod ražanj. A ona bi samo hvalila sjekiru − to je trećina posla. Druga je trećina umijeće, jer se ne cijepa panjina po sredini, nego s krajeva, i to svi znaju osim neukih građana koji odmah zavru u čelo panja pa ga dižu u zrak lomeći sebi kičmu. Ne smije se drvo udarati preko pola jer može odskočiti i razbiti glavi ili, ne daj Bože, proliti oko. I tek na kraju dolazi snaga, da je sve u snazi i vo bi gazda bio.

Svijet je živa vatra što se s mjerom pali i mjerom gasi, i ko na vrijeme ne iscjepa drva ima guzica da mu se smrzne. A što se tiče Rahime, Bebine zaove, Muradifove mezimice, moglo je i da se nikad nijedno zeleno drvo u šumici ne izreže, ni u peći potpali – nju je luč ljubavi grijala. Imala Rahima priliku, u selu momka, Fehima, bavila se s njim tri godine. Ali je imala i drugih momaka, imala ih, nećete vjerovati, i više od dvadeset. Sve je tako išla s momcima, s ovijem, s onijem, ovog na teferiču odstrani pa popričaj. Bilo je i drugih cura u selu, suparnica Rahiminih. Zato je ona i išla s drugim momcima iako ih nije voljela, hoće uzinad onoj djevojci, nek vidi da on nju voli više…

A Fehim je patio, obilazio oko kuće, krv bi svoju za Rahimu dao. I ona njega voljela i čini se da je s drugima iz čistog inata pričala. Beba je s gađenjem gledala Rahimu, to gizdavao djevojče što otima momke drugaricama u selu. Jer je smatrala da prava žena cijepa drva, a ne muška srca.

PROČITAJTE I...

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!