Pragmatični bezbožnik koji je štitio ruske muslimane

Shvatajući koliko je nacionalizam isprepleten s vjerom i kako se može upotrijebiti strogi kodeks ponašanja muslimana da bi se pomoglo širenje boljševizma, Lenjin je pokrenuo kampanju kako bi uvjerio većinski muslimanske pokrajine da njihova sigurnost i budućnost leže u boljševizmu. Lokalna autonomija bila je dopuštena, petak je prepoznat kao dan odmora i molitve u muslimanskim regijama, a sveti predmeti koje je zaplijenila carska vlast vraćeni su

Prije 95 godina, 21. januara 1924. godine, u Gorkom kod Moskve umro je Vladimir Iljič Uljanov Lenjin, vođa Oktobarske revolucije 1917, tvorac sovjetske Rusije, teoretičar marksizma koji je značajno utjecao na međunarodni radnički pokret. Lenjin je jedna od ključnih ličnosti početka 20. stoljeća, niski, ćelavi revolucionar koji je živio od majčine plaće i takav uspio stati na čelo ogromne Rusije.

Revolucionar koji je svima obećavao sve. Obećavao je radnicima i seljacima, obećavao je mir vojnicima, obećavao zapadnjacima novi svijet bez klasnih razlika. Ali, isto tako, ne treba zaboraviti kako je Lenjin stvorio Staljina, kako je on izgradio sistem koji je Staljin tako okrutno koristio. Lenjin je naredio teror protiv političkih protivnika, stvorio Čeku, od koje će kasnije nastati NKVD, pa KGB. Konačno, Lenjin je osmislio i gulag.

Lenjin je, kako tvrde neki historičari, bio oportunista koji je “ponudio jednostavna rješenja za složene probleme, koji je lagao bez da se zacrvenio i sve pravdao rečenicom kako je pobjeda jedino bitna”. Na vlast je došao državnim udarom, ali nije vladao terorom. U završnoj fazi svog života razmišljao je o odstranjivanju Staljina iz sekretarijata partije i samo ga je naglo pogoršanje zdravstvenog stanja 1923. spriječilo da to uradi. Za razliku od Staljina, Lenjin nije bio sadist, ali je izgradio sistem koji se temeljio na ideji da je politički teror protiv protivnika opravdan višim ciljem. Ono što je Lenjina, također, razlikovalo od Staljina bio je njegov odnos prema ruskim muslimanima.

Popisom iz 1897. godine utvrđeno je kako u carskoj Rusiji živi 16 miliona muslimana, uglavnom na Kavkazu, u regijama Volge i Urala, te u Azerbejdžanu, Kazahstanu, Kirgiziji, Tadžikistanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. Te su regije, u vrijeme ruskih careva, bile ugnjetavane i zanemarivane i nije bila čudna eksplozija radosti nakon pada cara Nikolaja. Lenjin je upravo iz tih historijskih razloga bio optimista i smatrao je kako će njegove ideje, njegova politička i društvena uvjerenja biti lahko prihvaćeni u tim muslimanskim sredinama. U godinama koje će uslijediti, nakon što se rasplamsao sukob boljševizma i religije, Lenjin se pokazao pragmatičnijim u svom pristupu islamu u odnosu na kršćanstvo i pravoslavnu crkvu.

Lenjin je bio oprezan kada je religija u pitanju i vjerovatno je precijenio utjecaj pravoslavne crkve na proletarijat. Dok je crkva bila svugdje prisutna u javnom životu, ljudi su ipak živjeli do tada u skladu s paganskim legendama i predrasudama, posebice na selu. Primjerice, kada je bila trudna, ruska bi seljanka slijedila lokalni paganski ritual za kojeg se vjerovalo da osigurava sretno rođenje djeteta. Svećenici su bili nepopularni jer su bili vođeni novcem. Tako je u to doba tijelo mrtvaca satima znalo stajati pred crkvom dok bi se lokalni svećenik svađao s porodicom oko naknade za obred. Pravoslavna crkva bila je podijeljena između onih koji su prihvatali nove nazore i onih koji su se bojali za opstanak ogromne i moćne strukture koja se općenito smatrala dijelom carske vladavine.

S druge strane, muslimani su masovno patili pod ruskim carem. Bijes gomilan desetljećima kulminirao je nakon uvođenja vojnog roka u Srednjoj Aziji za vrijeme Prvog svjetskog rata, a nakon pobune uslijedila je žestoka represija: Rusi su masakrirali oko 83.000 ljudi. Kriza carstva 1917. godine radikalizirala je milione muslimana koji su tražili da im carstvo omogući vjersku slobodu i nacionalna prava. Prvog maja 1917. u Moskvi je održan Prvi sveruski kongres muslimana. Od 1.000 delegata, njih 200 bile su žene. Nakon žestokih rasprava, kongres je glasao za osmosatni radni dan, ukidanje privatne zemljišne imovine, zapljenu bez naknade velikih posjeda, jednakost političkih prava za žene i okončanje poligamije. Ruski muslimani bili su prvi na svijetu koji su oslobodili žene od ograničenja tipičnih za islamska društva tog razdoblja.

U novembru 1917. Deklaracija o pravima naroda Rusije ukinula je posebne povlastice na temelju vjere ili nacionalnosti, oduševivši posebno vjerske manjine koje su smatrale kako su oni i njihova vjera bili ugroženi pod carskom rukom. Tada je posebna pozornost posvećena muslimanskim manjinama na Kavkazu i jugu zemlje. Lenjin je 24. novembra izjavio: “Muslimani Rusije, svi vi čije su džamije i molitvene kuće uništene, čija su uvjerenja i običaji protjerani od strane kraljeva i tlačitelja Rusije: vaša uvjerenja i prakse, vaše nacionalne i kulturne institucije zauvijek su slobodni i nepovredivi. Znajte da su vaša prava, poput prava svih ruskih naroda, pod snažnom zaštitom revolucije.”

Bilo je to važno priopćenje jer su do tada zabilježeni mnogi slučajevi nasilja nad etničkim ruskim muslimanskim stanovništvom. U Astrahanu, u regiji Donje Volge, koja je stoljećima živjela muslimanskom tradicijom, situacija je bila posebno teška. Shvaćajući koliko je nacionalizam isprepleten s vjerom i kako se može upotrijebiti strogi kodeks ponašanja muslimana da bi se pomoglo širenje boljševizma, Lenjin je pokrenuo kampanju kako bi uvjerio muslimanske pokrajine da njihova sigurnost i budućnost leže u boljševizmu. Lokalna autonomija bila je dopuštena, petak je prepoznat kao dan odmora i molitve u muslimanskim regijama, a sveti predmeti koje je zaplijenila carska vlast vraćeni su.

Usklađivanje ruskih zakona sa šerijatom bio je praktičan i intelektualan izazov. Neki od šerijatskih zakona su ukinuti, poput odsijecanja noge ili ruke. Muslimanima je ostavljeno da sami osuđuju upotrebu alkohola, jer to nije utjecalo ni na koga u ruskom društvu. U okviru boljševičkih reformi uspostavljene su posebne komisije koje su usklađivale razlike između novih ruskih zakona i drevnih islamskih praksi. Liberalni stav prema islamu propao je nakon Lenjinove smrti, kada je Staljin došao na vlast 1924. godine.

Čini se da je 1927. bila godine prekretnica za sovjetske muslimane u mnogim aspektima. Godinu dana ranije, Liga militantnih bezbožnika zahtijevala je jačanje antireligijske propagande, a Ženotdel (ženski dio Komunističke partije) predložio je kampanju za otkrivanje žena Srednje Azije kao prvog koraka u okončanju onoga što su komunisti smatrali ženskim ugnjetavanjem.

Ova kampanja započela je 1927. godine i nazvana je hujum (napad). Lokalni stranački lideri u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana, bili su iznenađeni direktivom iz centra, žaleći se da ne mogu uvjeriti ni vlastite supruge da se javno otkriju. Ipak, morali su nastaviti s kampanjom. Lokalno stanovništvo smatralo je veo vjerskom obvezom i simbolom odanosti zajednici.

Kampanja za otkrivanje bila je početak općenitijeg napada na islam, uključujući uklanjanje i progonstvo mnogih muslimanskih stranačkih dužnosnika i gušenje rada mnogih vjerskih institucija, kao što su muslimanske škole, islamski sudovi, džamije, sve što je trebalo biti eliminirano. Samo je u Uzbekistanu otprilike 70 posto muslimanske uleme (između 14 i 20 hiljada) uhićeno, ubijeno ili im je zabranjeno obavljati njihove dužnosti između 1927. i 1939. godine. Mnoge su džamije zatvorene.

Zakon od 8. aprila 1929. godine o vjerskim udrugama u Ruskoj Republici (RSFSR) nije ukinuo vjerske skupine, nego ih je stavio pod strogu vladinu kontrolu. Prema članku 36, džamija bi se mogla zatvoriti samo “ako zatvaranje ne bi lišilo vjernike sposobnosti da obavljaju svoje vjerske obrede”. Kampanja protiv islama prekinuta je 1930. godine i zamijenjena je tada hitnijim prioritetima, kao što su bili kolektivizacija i industrijalizacija. Islam je i dalje bio prisutan, ali jedva vidljiv.

PROČITAJTE I...

“Dok sam boravio u domu, saznao sam da sve važne odluke za Fondaciju 'Izvor nade' donosi rektor Univerziteta Burch. Toliko o njihovoj 'nepovezanosti' s Burchom i o tome da je Burch navodno sada pod kontrolom nekih drugih. Ovaj dom nije ono što se predstavlja javnosti, pogotovo kada je riječ o tome čiji je dom. Predstavljaju ga kao da ga vode Bošnjaci, a ustvari, oni se najmanje pitaju i donose odluke. A i oni Bošnjaci koji su u upravi provjereni su gülenisti”, kaže Suad

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!