“Pozorište mladih za sve koji još uvijek čuvaju svoje unutarnje dijete”

Pozorište mladih Sarajevo već neko vrijeme ima novi menadžment na čijem je čelu Lejla Panjeta, doktorica filmske propagande, profesorica iz oblasti filmskih studija, ideologije i vizualnih komunikacija na domaćim i internacionalnim univerzitetima, kustosica izložbi, autorica mnogobrojnih knjiga...

 

Nakon nekoliko uspješnih premijera, promocija knjiga, izložbi, cjelokupne produkcijske stabilizacije, ali i određenih repertoarskih promjena u proteklom periodu, sarajevsko Pozorište mladih u novu sezonu ulazi nadahnuto dječijim osmijesima i aplauzima, ali i pozitivnim reakcijama odraslih koji su u ovoj pozorišnoj kući također pronašli svoj prostor za bijeg “od naporne trke za novcem i vremenom u digitalnom dobu u kome sve mora biti imperativno odmah”. Direktorica Pozorišta, doktorica Lejla Panjeta, u razgovoru za Stav najavljuje novu sezonu te detektira sve kulturološke, društvene i psihološke probleme s kojima se susreće pojedinac u BiH.

STAV: Kakvo ste stanje zatekli u ovoj bh. teatarskoj kući i koje su to promjene koje ste unijeli u njegov produkcijski i kreativni rad? Kao najiskreniji i najtačniji kritičari, djeca su, čini se, zadovoljna?

PANJETA: Rezultati koje imamo u protekloj godini govore o pozitivnom napretku i pozitivnoj atmosferi koja se razvija kroz rad. Trenutno prevazilazimo poteškoće u zaostatku s tehnologijom i procesom rada koji moramo usmjeriti ka operativnoj digitalizaciji i sistemu rada koji je prilagođen novim vizualnim komunikacijama i multimedijalnim informativnim sadržajima. Izuzetno pozitivan glumački ansambl, kreativni umjetnici, autori i vanjski saradnici, otvorenost za sve nove prijedloge za poboljšanje i spremnost na promjene, mislim da nam je omogućilo da postignemo ove rezultate. S repertoarom smo postigli značajan uspjeh. Na redovnom repertoaru naše su nedjeljne predstave pune, a porast interesiranja bilježimo za sve naše predstave.

Organizirali smo izložbu “Igranje nije jednako Gaming”, kojom smo ukazali na problematiku digitalnih virtualnih tehnologija koje ugrožavaju igru, klasično obrazovanje i pozorišnu umjetnost. Promovirali smo i ediciju ilustriranih knjiga za djecu po motivima spomenutih predstava. Namjeravamo nastaviti i s dramskim radionicama u drugom polugodištu, koje su u prethodnoj sezoni rezultirale s dječijom predstavom Vanredne Eko vijesti kao ostvarenjem koje je, osim edukacije iz oblasti glumačkih vještina, imalo za cilj i razvijanje svijesti o zaštiti okoliša i jačanju vrijednosnog sistema u skladu s idejom i ciljevima stvaranja i podržavanja održivog razvoja i zaštite okoliša. Rezultate ovih napora vidjet ćemo tek kasnije na generacijama koje dođu u univerzitetski, profesionalni ili akademski prostor po više znanja ili unovčavanje svojih radnih sposobnosti. Koliko smo uspjeli da ostvarimo utjecaja na naše najmlađe, zavisi od naše motivacije i ideje kojom želimo da ostavimo trag iza sebe, a kada radite iz duše, djeca i roditelji to prepoznaju.

STAV: Posebnu je pažnju izazvala predstava Čarobna lampa u režiji Cengiza Özeka, o kojoj su pohvalno pisali brojni turski mediji. U kakvom su stanju danas teatarske forme poput, npr., lutkarstva, koje ima dugovječnu historiju u BiH, počevši od Karađoz teatra? Kako održavati njihov razvoj, a time i spriječiti definitivno izumiranje u BiH?

PANJETA: Ideja o saradnji s turskim režiserom na projektu Čarobna lampa upravo je potekla iz uočene problematike zapostavljenosti lutkarstva, a specijalno teatra sjena. Tako je na sceni Pozorišta mladih prvi put izvedena moderna adaptacija tradicionalnog stila teatra sjena u bosanskoj interpretaciji priče o Karagozu, a Mario Drmać pokazao je izuzetnu glumačku virtuoznost na ovom projektu, a njegova iznimno kreativna ekspresija likova podudara se s perfektnom vještinom izvođenja. Mislim da smo ovom predstavom ponudili i svojevrsnu inspiraciju, te tehničko-produkcione trikove i modernizirana rješenja za rad na sličnim projektima i u drugim teatarskim kućama.

Ovaj veliki projekt edukacije i reanimacije lutkarstva emanirao je pozitivnom energijom, brojnim događajima u pozorištu koji objedinjuju edukaciju, likovne i izvođačke umjetnosti, postavku naših muzejskih eksponata, a kao finalni rezultat imamo veoma uspješnu predstavu koja kroz modernu tehnologiju predstavlja tradicionalnu i folklornu priču o duhu iz čarobne lampe, te vraća Karagoza u pozorište i modernizira teatar sjenki. Saradnja s turskim autorom bila je izuzetno dobra, a upućen nam je poziv za predstavljanje BiH na Internacionalnom festivalu lutkarstva. U sklopu reanimacije lutkarstva i edukacije iz oblasti teatra sjena tokom gostujućeg režiranja u Pozorištu mladih Sarajevo, profesor Özeka održao je i predavanje o razvoju teatra sjena i savremenim i tradicionalnim načinima izrade lutki, a pripremili smo i ilustriranu knjigu po motivima predstave.

STAV: Iako je prije svega ostalo posvećeno najmlađim uzrastima, Pozorište mladih se u određenoj mjeri okrenulo i revitalizaciji repertoara i predstavama za odrasle, kakva je, recimo, komedija Ime. Da li je to plan kako bi Pozorište mladih trebalo izgledati u budućnosti? Da li je, zapravo, moguć spoj ovih dvaju teatarskih svjetova (djece i odraslih)?

PANJETA: Ovo pozorište ima edukativnu i zabavnu funkciju, kako prema djeci, tako i prema odraslima. Taj spoj ne mora nužno komercijalizacijom devalorizirati postavljene estetske standarde. Edukativno-umjetnički projekti koji uključuju različite medije izražavanja, te simbiozu izvođačkih vizualnih i muzičkih umjetnosti i književnosti jesu fokus repertoarske politike i estetskog usmjerenja Pozorišta mladih Sarajevo, tako da je ovo pozorište za sve, a prije svega za one koji još uvijek čuvaju svoje unutarnje dijete.

STAV: Smjena Marija Drmaća s pozicije direktora ove teatarske kuće izazvala je veliko negodovanje javnosti i svojevrsnu pobunu određenog dijela umjetničkog svijeta, a svjedoci smo sličnih dešavanja i u drugim bh. teatrima. Kako Vi komentirate te nagle smjene u teatarskom svijetu u BiH, ali i burne pobune onih koji budu smijenjeni?

PANJETA: Imam čudnu osobinu da apstrahujem negativnu energiju koja emanira iz potisnutih mehanizama odbrane, koji rezultiraju emocijama straha i bijesa. Većinom je rezultat ovakvih problema zapravo nefleksibilnost u razumijevanju drugačijeg ili nemogućnost komunikacije koja nailazi na prepreke zbog određenih neriješenih rana koje nisu zacijelile u individui ili društvu općenito. Mnogo se energije potroši na odbranu sopstvenog ega, tj. hranjenja nefsa ili društvenih pozicija ega.

Mnogo bismo sretniji bili kao društvo kada bismo medijsku pažnju usmjerili ka onima koji jedu iz kante za smeće zbog toga što nemaju nikakav posao ili primanja. U stvarnom svijetu postoje stvarni egzistencijalni problemi, ali i problemi sverastuće depresije i anksioznosti kod mladih. Kako i na koji način im mi možemo pružiti primjer da dobro može pobijediti i da ko je u pravu nije važno, već kako da zajednički nešto postignemo i proizvedemo prevazilazeći sopstvene mehanizme odbrane našeg identiteta i ega, mislim da je pitanje za sve nas.

STAV: Vi ste diplomirali režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a doktorirali filmsku propagandu. Profesorica ste iz oblasti filmskih studija, ideologije i vizualnih komunikacija na domaćim i internacionalnim univerzitetima, kustosica izložbi, autorica mnogobrojnih knjiga, a godinama ste bili i selektor filmskog programa “Sarajevske zime”. Da li Vam je “prelazak” u teatarski svijet predstavljao svojevrsni karijerni izazov? Stječe se utisak kao da je ljubav prema teatru i znanje o ovoj umjetnosti oduvijek predstavljalo dio Vaše ličnosti?

PANJETA: Teatar je bio razlog mog bavljenja umjetnošću uopće, dakle, i vizualnom i filmskom estetikom i teorijom. Međutim, i pored nekoliko teatarskih i filmskih režija prije više godina, akademska karijera te drugi umjetnički i naučni projekti nisu mi dozvoljavali vremenski kontinuitet i kvantitet u bavljenju režijom. Po prirodi nisam konzervativna, pa je stoga vjerovatno fleksibilnost u kombiniranju različitih naučnih ili umjetničkih oblasti, medija izražavanja i prenošenja znanja rezultirala do sada uspješnim projektima iz svih umjetničkih oblasti.

Internacionalni i multidisciplinarni pristup kombinaciji naučnih oblasti, te simbioza umjetnosti, kombiniranje medija izražavanja nešto je u čemu uvijek pronalazim inspiraciju. Granice su tu da bi se srušile, o čemu najviše svjedoče izvođačke umjetnosti kao spoj svih drugih umjetnosti. One ne bi mogle funkcionirati bez razumijevanja drugog i drugačijeg načina izražavanja emocija i načina prenošenja poruke, i to vizualnog, audio i kinestetičkog, te alata izražavanja: pisma, slike i tona. Svoje urođene pedagoške predispozicije koje se sastoje u komparativnoj simplifikaciji pojava i fleksibilnosti u rješavanju problema mislim da sam iskoristila u svom pozivu profesora, kao i na rukovodnim pozicijama.

STAV: Kakvo je zaista trenutno stanje na bh. teatarskoj sceni, a kakav je položaj onog njenog segmenta koji je posvećen djeci? Da li se može reći da je došlo do određenog napretka i u produkcijskom i u kreativnom smislu?

PANJETA: Generalno, u svim segmentima društvenog i javnog života imamo problem naše kulturološke prirode, a to je sklonost neargumentiranoj emotivnoj kritici drugačijeg. Ako se posvetimo timskom radu i razumijevanju pozicije s koje dolazi drugačije, a time prevaziđemo sopstvene emotivne zamke ega, mislim da možemo mnogo brže napredovati i ostvariti značajne rezultate rada, kao i unaprijediti svoj životni prostor, te podići nivo energije za nova i bolja ostvarenja kako za društvo, tako i za lični napredak i razvoj naših duhovnih karakteristika koje nas čine ljudima i odvajaju od ostalih vrsta životinjskog carstva.

Mislim da su korisnici kulturnih sadržaja i pozorišne umjetnosti, bez obzira na uzrast, željni pobjeći iz virtualnog u realni svijet. Pozorište mladih pruža odmor od naporne trke za novcem i vremenom u digitalnom dobu u kome sve mora biti imperativno odmah. Da li smo sačuvali naše unutarnje dijete ili smo ga zanemarili, a korištenjem novih tehnologija, trkom za lajkovima i immediate responsima, ovisnošću od smart-ekrana i uživanjem u kulturi selfizma? Kroz pronalazak užitka u klasičnim i folklornim naracijama za sve generacije, Pozorište mladih Sarajevo trudi se da oblikuje karakteristike onoga što nas čini ljudima kroz zajedničku igru i pripovijedanje.

STAV: Koji su to najveći problemi i prepreke s kojim se kao direktorica jedne teatarske kuće u BiH susrećete?

PANJETA: Ljudi se teško privikavaju na nove formate i sisteme. To nije ništa strano za bilo koju oblast rada. Međutim, kada uspostavite sistem, poslovnu komunikaciju, te kada svakom članu tima bude jasno zašto, kada i gdje ulazi na scenu, radni administrativno-tehnički proces funkcionira i donosi dobre rezultate. Naučiti ljude da vrijede, da je njihov doprinos značajan i da sistem treba i može sam funkcionirati zahvaljujući timskim naporima veoma je teško. Ljudi nisu brojke čiji se sati trebaju križati kako bi ostvarili svoja primanja. Zašto je ovo moj izbor metodologije rada?

Kompletan estetski diskurs i repertoarsku politiku zasnivam na sopstvenom uvjerenju da umjetnost ne treba da poznaje granice ili ograničenja i da nikada ne treba da završimo potragu za novim saznanjima o unapređenju ličnog razvoja naših duhovnih mogućnosti i potreba. U ovom smislu nikada nisam bila zagovornik prosvjetiteljske ideje i “Great Men Theory” o pristupu svijetu i VIP ljudima. Mislim da je taj svjetonazor prevaziđen model razmišljanja. Ne smatram da jedna osoba može bilo šta promijeniti u svijetu osim sebe, i to samo ako to ona ili on želi. Rezultati mog rada rezultati su timskog rada svih ljudi koje vidimo potpisane na našem webu ili na našim ilustriranim knjigama, flyerima i afišama. Dakle, to su rezultati naše zajedničke energije i želje da postignemo neki rezultat. Borba sa sopstvenim egom u ovom je procesu veoma bitna, i u tom smislu može predstavljati prepreke.

STAV: Šta je to što poručujete mladima koji žive u BiH, u kojoj konstantno slušaju priče o besperspektivnosti, odlasku i bijegu iz ove zemlje? Na koji način im Pozorište mladih može barem na trenutak skrenuti pogled od oblaka negativnosti koji kruži oko njih? Da li to teatar više uopće može?

PANJETA: Ako govorimo o mladima kao individuama bez cilja, kojima još uvijek dominiraju instinkti za održanjem ili pobunom, te koji su prepušteni na nemilost sopstvenih hormona u svijetu u kojem je sve dostupno jednim dodirom kažiprsta na smart-ekranu, onda mislim da se radi o generaciji koja ne zna uživati u blagodatima informacija, nema dobru koordinaciju prioriteta i generalno nema ciljeva. Ako im je sve dozvoljeno i dostupno, ako nema potrage, ova generacija (kojoj predajem trenutno) ima ozbiljne probleme u globaliziranom svijetu selfističke digitalne kulture. Analognost podrazumijeva koračanje prema cilju. Upravo stoga, digitalna generacija ima problem s uspostavljanjem ciljeva i protokom vremena, a konsekventno tome i s rastućom depresijom. Trenutno predajem jednoj grupi studenata među kojima, pored Bosanaca, imamo mlade ljude iz Norveške, Turske, Indije, Slovačke, Latvije, Španije, Kanade, Amerike, Venecuele…

Različit background u religijama, kulturi ili boji kože nije primarno determinirajuća osobina njihovih karaktera. Oni rade filmove i eseje u kojima se pretežno bave istim temama: letargijom i nedostatkom cilja. Za razliku od moje generacije, koja zna zaroniti u more informacija i kombinirati ih kako bi ostvarila određeni cilj, a prevashodno putem vizije naći inspiraciju i na taj se način motivirati za rad, ovoj novoj generaciji nedostaje inspiracija koja potiče viziju i zato se gubi u moru informacija i surfanju. Oni ne žive sad i ovdje. Oni ne rone, već samo plutaju po površini. Mislim da je odgovornost nas iskusnijih time veća, kako bi im pomogli da isplivaju u dobre, sretne i zadovoljne ljude koji će profesionalno, kvalitetno i kreativno uživati u svojim poslovima i imati jasne ciljeve.

Učenje je prijateljstvo koje se razvija u dvosmjernom procesu i u kome treba uživati. I to nam treba biti cilj sopstvenog napretka, kako bi mogli pomoći drugom, razumjeti drugačije, prevazići i srušiti prepreke i granice koje nas dijele, a kako bismo imali bolje i sretnije društvo. Drugim riječima: stalni rad, preispitivanje sebe i učenje o sebi i drugome jeste ono što bi nam trebao biti fokus za rad na organiziranju ljepšeg mjesta za život za sve nas.

 

 

PROČITAJTE I...

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!