POZNANICI NA ULICI

– Ti si ono profesor, zar ne? – Taj sam. – Kako onda to? – Šta? – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji... – Moguće je. – I dobro se sjećam šta je profesor rekao. – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime... nisam ja jedini profesor u “Išaretu”... – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma. – Ti si ono iz Krajine? – Jesam. – Vidiš

U zatvorenim prostorima u kojima se srećemo drukčiji smo nego na ulici. Obaveza mjesta. Razlozi njegova postojanja.

Ponekad sretnem ljude iz “Išareta” na ulici. Uvijek su to neobični susreti, jer, osim onih nekoliko bliskih, jedva da ih prepoznajem.

Poznati onaj osjećaj: čini se da ga znaš, ali nisi baš u to siguran. Možda si ga poznavao nekad, ali sve je potonulo u svijetu zaborava.

Nekad to zna biti smiješno, nekad i posve zbrkano.

Čovjek je stao ispred mene, tako da sam i ja morao zastati.

Lice iz “Išareta”. Nedvosmisleno.

Poznavao sam ga iako se ne sjećam da smo se ikad, makar i nakratko, družili. Ipak, pristojnost nalaže svoje.

– Šetaš malo. Lijep je dan.

– Zaista je lijep.

– Ti si ono neki profesor?

– Jesam, ali nikad nisam predavao, osim onog što sam morao na fakultetu. Hospitiranje.

– Profesor, a ne predaje, kako to?

– Ispričao sam to toliko puta da mi je više dosadno.

– Dobro, profesore. Šta ima? Nauči li se nešto?

– Uvijek učim. I to sam toliko puta ispričao.

Ušuti. Samo nakratko.

– Izgleda da smo mi o svemu pričali. Sad bismo mogli samo šutjeti.

Sad sam ja ušutio. Šta na to reći?

Međutim, on je već imao novu ideju.

– A Miralem? Šta on na sve to kaže?

– Koji, bolan, Miralem?

– Kako koji? Jedan jedini. Rekao si da ga poznaješ.

– Stvarno ne znam šta mi govoriš?

– Miralem Pjanić! Zar nisi rekao da ga dobro poznaješ? Da ste čak i neki rod?!

– Izgleda, prijatelju, da si me s nekim zamijenio.

– S kim bih te zamijenio?!

– Otkud ja znam. Niti poznajem Miralema niti sam ikad kazao da ga poznajem. Još manje da mi je rod. Valjda bih to znao.

Pogleda me nekako krvnički, a onda duboko ušuti. Stajao sam i čekao iako mi se išlo odatle. Ipak nisam mogao tek tako. A on je razmišljao. I nije mu to baš polazilo za glavom.

– Ti si ono profesor, zar ne?

– Taj sam.

– Kako onda to?

– Šta?

– Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji…

– Moguće je.

– I dobro se sjećam šta je profesor rekao.

– Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime… nisam ja jedini profesor u “Išaretu”…

– Znam da nisi… – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma.

– Ti si ono iz Krajine?

– Jesam.

– Vidiš!

– Šta da vidim?

– Sve odgovara.

– Nisam ja jedini iz Krajine, ni u “Išaretu”, ni u Sarajevu.

– Težak si.

– Jesam. Ali nisam Miralemov rođak.

– A dobro igra?

– Igra.

– Razumiješ se u to?

– Vjerujem da razumijem.

– Igrao si i ti nekad?

– U djetinjstvu. Na male golove.

– Razumiješ se ti u to bolje, puno bolje. Kako si nam samo objasnio utakmicu…

– Koju utakmicu?

– Onu kad si rekao da dobro poznaješ Miralema Pjanića i da ti je on neki dalji rod…

– Ti opet o tom…

– O čemu?

– Poznat mi je sport po kojem su njegovi pređi zaslužili i dobili prezime, te i on, ali nikad nisam rekao da sam dobar s njim, niti da mi je rođak. Čak se ne sjećam ni da smo pričali o utakmici.

– Profesore, profesore… Čega si ti ono profesor?

– Književnosti. I jezika.

– Sve jezik do jezika. Vidim ja. Jezikova čorba.

– Nemam pojma o čemu govoriš…

– Profesore, profesore…

Osjećao sam se izmoreno. Kako i ne bih?!

– Kad si zadnji put bio u “Išaretu”?

– Poodavno. Ne znam ni sam.

– Češće valja ići među ljude – reče mi nekako u povjerenju – više očiju više vidi, više ušiju više čuje…

– A više usta otvori govor za govorom, priču za pričom, besmislicu za besmislicom…

– Profesore, profesore… što si se tako natmurio? Život je jednostavan, a ti si nekako previše srkletli… Misliš da bi Mire igrao onako dobro da je takav?

– Koji Mire? Misliš Miralem?

Kako se samo pobjedonosno nasmiješio.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!