POZNAJETE LI LAGANINIJA

Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige Firentinske noći, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.

Poznajete li Laganinija?

Kakvo pitanje.

Mnogi su čuli za nj, ali malo ko ga je vidio.

Zna se da je očito dobio ime po dijaboličnom violinisti i da je zapravo u mnogim stvarima njegova suprotnost.

Ne zna se otkud je dolutao.

 

I, naravno, njegovo životno muziciranje posve je suprotno onom po kojem je poznat Paganini.

Jedna ruža zove se po njemu. Mnogocvjetnica Niccolo Paganini.

Glasoviti bosanski maestro Laganini nešto je drugo. Kao i njegov cvijet, ako ga ima.

 

Čovjek-ime, čovjek-znak, imenica koja se pretvara u pridjev, a ponekad može i u glagol (iako nije baš tako često).

 

S takvim mislima nimalo se nisam začudio kad sam ga vidio iza stakla. Filozof čaršije. I detektiv koji osvjetljava nejasnosti. Poput mađioničara misteriju pretvori u očigledno. Raširio sijede obrve poput krila i strijelja pogledom sve u vidokrugu.

– Čekaš me? – rekoh.

– Čekam svakog ko naiđe. Laganini.

– Laganini, kažeš, kako je ime starom poznaniku?

– Ko zna? Znam da nije Nikola.

– Kako znaš?

– Znalo bi se da jest.

– Da, to bi bilo previše slično.

– Jedanput se zvao Nedim…

– Vidi sad.

– Tako se bar predstavio.

– Mnogo nevažnih stvari u vezi s tim čovjekom.

– Ako je čovjek?

– A što bi drugo bio?!

– Ko zna? Njegov veliki dvojnik je inspirativan.

Smiješak koji je mogao značiti sve i ništa. Kakav smiješak? Tako se možda i Laganini osmjehivao.

– Nek ti bude. Demonologija je pasija dokonih.

Opet onaj smiješak.

Zaustio sam da nešto kažem, ali sam se predomislio.

– Ustvari, on se zove Niko.

– Opet ista priča. Niko.

– Nije ti dobar naglasak. Sjećaš se priče o Odiseju i Polifemu? Odnosno o Kiklopu?

– Ko je učio, taj se sjeća. Kako i ne bi?! Ponešto se i pročitalo. I vidjelo.

Mislio sam pritom na Homera. Euripida. Sjetio sam se i Heinricha Heinea. Njegove sjajne knjige Firentinske noći, u kojoj je tekst o Paganiniju, kojeg nikad nisam zaboravio. Kao ni Ingresov crtež.

– Vidiš, taj je Niko – Niko Laganini.

– Niko?

– I ništa. Niko i ništa.

– Lijepo si to složio. Priča je negdje drugdje.

– Nema priče. Sve je u jeziku. Neko se dosjetio tog jedanput kad mu je bilo zgodno, a svi se ostali služe i igraju. O pričama razmišljaju samo dokoni. Kao ti.

– Sad si prevazišao samog sebe. Na moju žalost, čini mi se da si u pravu.

Onda smo šutjeli.

– Tako ti je to – reče on nešto kasnije. Kritički um igra se sam sa sobom. Pitanje je kako pronaći apstraktnu osobu u prostoru u kojem se sve čini konkretnim. Književni detektiv savjetuje da se što više udaljiš od očiglednog. I odbacuješ. Ono što ostane, ma koliko bilo nevjerovatno, istina je za kojom tragaš. Jedino konkretno na ovom svijetu jeste Paganini.

– Znam i ja jednu priču o tom.

Zaprepasti se.

– Baš bih volio da čujem…

– Pošao jedanput Niko Laganini u čaršiju. Ni sam nije znao zašto je pošao. Onako.

Šetao i šetao, a onda odlučio da se malo odmori.

Neki čovjek za susjednim stolom poruči nešto. A onda reče:

“Laganini…”

To mu se učini neobičnim. I sumnjivim.

Upravo je o tom razmišljao kad se konobar stvori pred njim.

– Laganini – reče Niko.

– Laganini, ali šta?

Pitanje ga je posve zbunilo.

– Bilo šta – jedva izgovori.

Konobar odmahnu rukom. I ode.

Nešto kasnije, prošao je i stavio mu čašu na sto.

Šta je to, pitao se.

– Voda – odgovori mu iz daljine konobar.

– Zašto? – nije se mogao načuditi.

– To je naprimjer bilo šta – govorio mu je konobar svojim ozbiljnim pogledom.

Dobro, pomisli Laganini i iskapi čašu vode. Ipak nije bila laganini, bubnjalo mu je u glavi dok je pio. Donio je kao Paganini.

– Niko nije savršen.

– Niko. Nije ni Niko.

 

Najednom se začula violina.

Svirala je posve u blizini.

Nisam znao je li to radio ili neko zaista svira. Svirao je Azru (ništa bez Heinea, mada riječi samo dopiru iz sjećanja).

Bilo kako bilo, pomislio sam da svira Laganini. Izgledalo je da i moj oštroumni sagovornik sluša.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!