Poziv na novi humanizam

U subotu, 13. maja, službeno je otvoreno 57. izdanje Venecijanskog bijenala sa 120 nacionalnih i devet transnacionalnih paviljona i ukupno 800 izloženih umjetničkih djela.

Piše: Smirna KULENOVIĆ

VIVA, ARTE, VIVA! – kao usklik i vapaj. VIVA, ARTE, VIVA! – kao pitanje i odgovor. VIVA, ARTE, VIVA! – kao poziv na novi humanizam, novi preporod onih najjednostavnijih, ali i najdubljih čovjekovih susreta sa svojom unutrašnjošću i značenjem vlastitog života. U vremenu u kojem se humanizam aktivno zatire na svim frontovima – od neofašističkih prodora na političke scene, preko kapitalističkog svođenja ljudske egzistencije na sferu puko materijalnog, do destruktivnih činova u kojima se značaj ljudskog života u potpunosti zatire neprestanim ratovanjem – kustosica 57. izdanja Venecijanskog bijenala Christine Macel odabire upravo ovaj vapaj kao osnovnu ovogodišnju temu najveće svjetske izložbe.

Umjetnost se ponovo treba predstaviti kao potencijalni odgovor i lijek bolesnom savremenom društvu, kao posljednji slobodni prostor za refleksiju, individualnu ekspresiju i postavljanje fundamentalnih pitanja čiji se značaj danas potpuno i namjerno zatire. Ali koji od brojnih paviljona i koji od brojnih umjetnika zaista mogu doprinijeti ovakvoj idealističkoj zamisli koja zahtijeva iznimnu visinu dometa pojedinačnog kreativnog duha? Kako prevazići puku hiperprodukciju, tako prisutnu na savremenoj umjetničkoj sceni i kako ponuditi istinski značajna djela koja neće predstavljati samo hladno istraživanje apstraktnih formi sačinjenih od gomile skupocjenih materijala?

POZLATA UMJESTO UMJETNOSTI

Obilazeći prvo američke i zapadnoevropske paviljone, uvijek postavljene u sami centar Bijenala, zauzimajući najviše prostora zbog svoje kulturno‑političke “relevantnosti”, bivam u potpunosti zapanjena nedostatkom onog najunutarnjijeg i neizrecivog umjetničkog duha koji gotovo ni na jednom mjestu ne prosijava, već, umjesto njega, prosijavaju pozlaćeni apstraktni skulpturalni oblici velikih dimenzija, sačinjeni od novootkrivenih materijala čija se vrijednost ogleda u broju selfija što ih naprave posjetioci. Ovdje ne želim reći da apstraktni oblici ne mogu biti jednako zaogrnuti dubinom i duhovnošću, ali mislim da ipak treba postojati distinkcija između apstrakcije koju proizvede jedan Wassily Kandinsky i apstrakcije koju proizvede pojedinac nedorastao tako uzvišenom zadatku. Zato se najčešće ostaje u sferi čisto formalnog istraživanja boja, oblika i materijala koji mogu služiti kao eksperiment kretanja ka istinskoj kreaciji umjetničkog djela, ali nikako kao i njegova posljednja stanica. Naravno, problem nisu ni samo pojedinci već cijeli sistem u kojem žive i stvaraju, u kojem su primorani da pristanu na uvjete koje nameće kapitalističko tržište gdje se hiperprodukcija podrazumijeva, u kojima ih umjetnički oblikuju profesori i profesorice koji odgovaraju aktuelnim političkim sistemima i pate od vlastitog egoizma, u kojima ni publika nema više poštovanje prema umjetničkim djelima kao kategorijama koje prevazilaze područje čisto empirijskog, ili, da prosto kažem, pristupa im kao trenutno zabavnim elementima u velikom lunaparku.

Ali, ima li smisla očekivati da ćemo istinska umjetnička djela pronaći u paviljonima onih zemalja u kojima vladaju isključive i desničarske politike oblikovane strogim kapitalizmom, u kojima i čovjek sami biva oblikovan strahom od druge boje kože, religije ili nacije? Ako i postoje takvi pojedinci, vrlo će rijetko dospjeti u prostor javnosti i steći relevantnost dovoljno veliku za učešće na ovako značajnom internacionalnom umjetničkom događaju. Upravo bježanjem u lošu i ispraznu apstrakciju bježi se i od čovjeka samog, od njegovih fundamentalnih pitanja, briga, refleksija i kritika, odlazi se u područje svjesne ili nesvjesne cenzure i autocenzure. Baš i kao neposredno nakon Drugog svjetskog rata, apstraktni skulpturalni oblici ponovo su mjerilo estetske vrijednosti koja nameće sličan izgled i oblik svim djelima, te umjetnost u potpunosti prestaje biti pitanje originalne kreacije jednog Kantovskog, genija koji stvara po svojim autonomnim unutrašnjim pravilima, već naprotiv, stvara prema pravilima nametnutim od strane aktuelne umjetničke i ekonomske elite. Zar ne bi upravo umjetnici trebali biti oni koji posjeduju autonomnu moć izdizanja iznad dnevnopolitičkih utjecaja i usmjerenosti na beskrajne domete ljudske egzistencije? Upravo ovaj ideal umjetnosti želi istražiti Christine Macel kroz ovogodišnje izdanje Bijenala, ali čini se da je za takvu umjetnost u nacionalnim paviljonima ipak potrebna ili jedna kultura u kojoj se bogatstvo duha kroz filozofiju i umjetnost već stoljećima njeguje bez prestanka, ili jedan prostor u kojem i dalje postoji sirova bol, patnja, glad, rat, siromaštvo, sevdah.

Kina predstavlja uspješan primjer paviljona koji prihvata, ali i transformira svoje bogato filozofsko i umjetničko naslijeđe te na njemu gradi univerzalne savremene dijaloge. Ove godine za temu paviljona biraju ideju kontinuuma, koji kroz pojam buxi otvara svoje uvide u neprekinutu energetsku razmjenu i regenerativnu životnu silu. Ova ideja sadržana je u suštinskim aspektima kineske civilizacijske ontologije i održava se kao njena osnova već hiljadama godina. Koncept promjene ključan je za razvoj i održanje kineske kulture, te se na njemu gradi dijalog između tradicionalnih i savremenih formi, kako formi življenja, tako i umjetnosti. Koristeći motive planine i mora kao stabilne i utvrđene tradicije, s jedne, i fluidnost i promjenjivost savremenog života, s druge strane, paviljon okuplja četiri umjetnika koji daju svoj unikatni doprinos i odgovor na koncept kontinuuma, materijalne promjene koja ipak podrazumijeva održanje energije kao svoje suštine.

Ovaj duh opstojnosti ključni je faktor duboko utkan u kineske “kulturne gene” koji omogućava civilizacijskoj esenciji da preživi brojne i izazovne periode tranzicije i kataklizme. Ovaj faktor omogućava i radovima savremenih umjetnika da i dalje u sebi sublimiraju estetski, filozofski i kosmološki kontinuitet kao odgovor na pitanja o besmrtnosti. Prepoznavanje važnosti konstantne povezanosti sa svojim osnovnim duhovnim korijenima posebno se ističe u radovima savremenog umjetnika Tanga Nannana, koji ovu energiju kontinuiteta pronalazi u okeanima i njihovoj beskrajnoj, pokretačkoj snazi, a potom je transformira kroz brojne umjetničke medije – od videoinstalacija do tradicionalnih tehnika slikarstva. Poredeći snagu i čvrstoću planina a okeanom, u svom radu teatralnih dimenzija “Billenium Waves” otkiva nam njihov zajednički izvor energije koristeći close-up usporene snimke talasa, prožetih tihom grmljavinom zvuka koji održava ovaj kontinuum uvijek na ivici prijeloma, iščekujući taj ključni tren manifestiran kroz istovremeni pad i izdizanje novog talasa.

UNIVERZALNI “PASOŠ” ZA SLOBODNO KRETANJE

Vjerovatno najznačajniji rad u cijelom paviljonu, koji ujedno predstavlja i sublimaciju cjelokupne ideje o buxi, zajednička je i zagonetna istraga Tanga Nannana i Yao Huifen pod nazivom “Oblivious Ocean”, u kojoj koriste tradicionalnu tehniku veza ogrnutu savremenim aliteracijama u vidu hrabrih, haotičnih poteza koji počinju i završavaju bez pravila, organski. Koristeći sve strane kao izvor svojih pokreta i prenoseći igru svjetla i sjene kroz ovaj monohromni vez, oni spajaju prošlost i sadašnjost kroz ovu jedinstvenu predstavu snažne potencijalne i transformirajuće sile prirode. U ovoj vječnoj igri energetske razmjene učestvuju i umjetnici teatra sjene i muzičari koji otkrivaju nove mogućnosti savremene kompozicije koristeći stotinama godina stare izvorne instrumente. Za razliku od zapadnih paviljona, koji ističu uglavnom samo umjetničku individualnost, kustos kineskog paviljona Qiu Shijie ističe da je cilj predstaviti umjetnost kao jedan proizvod skupnih energija i utjecaja u igri koja se već milenijima kreće i iznova pokreće proces kreacije u kojem ne učestvuje samo čovjek već svi oblici života na planeti. Ova forma besmrtnosti kineski je odgovor na VIVA, ARTE, VIVA!

S druge strane, kao odgovor na savremeni društveni kontekst i aktuelnu krizu svih ljudskih vrijednosti koja se manifestira kroz politiku istrebljenja ponovo prisutnu u cijeloj Evropi i Americi, paviljon Tunisa predstavlja najznačajniji umjetničko-politički akt na cijelom Bijenalu. Nakon prolaska kroz brojne, bogato “opremljene” paviljone velikih dimenzija, kraj samog izlaza na doku pored mora postavljena je bijela kutija dimenzija 2 x 2 za koju mnogi ni ne shvataju da zapravo predstavlja cjelokupni paviljon Tunisa – sasvim dovoljan u svojoj jednostavnosti. ali ogroman u svom značaju. “Ovdje je moguće dobiti univerzalni dokument za slobodno putovanje”, riječi su kojima nas čovjek iz bijele kutije poziva da stanemo u red, pružimo svoj otisak prsta i dobijemo univerzalni ljudski pasoš u kojem su nam polja nacionalne pripadnosti i destinacije određena s “nepoznato”. Na ovoj jedinstvenoj vizi koja nosi naziv “Freesa”, naš status određen je sa “samo čovjek”. Svi koji odluče uzeti ovaj pasoš pozvani su da ga kreativno koriste i prema svom nahođenju pokažu na oficijelnim granicama ili unutar institucija kao znak tihog protesta. Otvorivši pasoš, na prvoj stranici, umjesto naše slike ili imena, postavljena je poezija Dželaludina Rumija, u kojoj odjekuju stihovi: “Odakle sam došao? / Šta bih trebao da radim? / Moja duša nije odavde. / Ovdje nisam svojom voljom, / svojom voljom neću ni otići. Ko god da me ovdje doveo, / morat će me i vratiti kući.”

Štandovi poput ovog, pod nazivom “The Absence of Paths”, bit će postavljeni i van Bijenala, na različitim lokacijama u Veneciji, te omogućiti svima da dobiju ovaj univerzalni dokument kojim se problematizira najvažnije savremeno društveno pitanje o (ne)slobodi kretanja različitih naroda, onog što nekoć bijaše znak kontinuiteta socijalne evolucije. Prihvatajući univerzalni dokument za putovanje, njegovi nosioci prihvataju i filozofiju univerzalne slobode kretanja kao tihi, ali važan protest.

KOGA PRIHVATA AUTISTIČNA EVROPA

Upravo ovdje dolazimo do značaja postojanja i transnacionalnih paviljona kojima se iskazuje potreba za prevazilaženjem čiste podjele na nacionalne identitete i takvu vrstu umjetničke klasifikacije, već se umjetnička djela grupiraju spram zajedničkih tema koje čine suštinu njihove egzistencije kroz Paviljon umjetnika i knjiga, Paviljon sreća i strahova, Paviljon zajedničkog dobra, Paviljon zemlje, Paviljon tradicija, Paviljon šamana, Dionizijski paviljon, Paviljon boja i Paviljon vremena i beskraja. Primjetna je osnovna želja da umjetnost ponudi refleksiju o socijalnim i prirodnim utopijama, neuspjelim ili djelomično uspjelim u prošlosti, ali i važnosti održavanja kontinuiteta u kreaciji ovakvih vizija za samu budućnost svijeta. Pored toga, u fokusu su umjetnici i njihovi procesi kreacije i izvori sreće, inspiracije i strahova koji su vidljivi u prvim dvama paviljonima, unutar kojih do izražaja dolazi i jedan od najznačajnijih primjera savremenog figurativnog slikarstva na Bijenalu – “Autism” od Firenze Lai, rad u kojem bol i strahovi neposredno izbijaju iz slike kroz upotrebu prenaglašenih tjelesnih veličina u odnosu majke i sina s autizmom. Važan primjer uspješnog apstraktnog djela unutar Dionizijskog paviljona jeste zasigurno “Eros” od Ville Sanches, u kojem neostvareni dodir između savršeno apstrahiranih trodimenzionalnih erotskih ispupčenja na slici otvaraju čisti osjećaj onog “erosa”, odnosno suštine dionizijskog duha koji neposredno isijava kroz svoje suptilne boje i veliki format.

Jedan od značajnih trenutaka u Paviljonu šamana bilo je i prisustvo članova plemena Hoppi koji su izveli performativni akt u toku otvaranja Bijenala. Performans je bio ritualnog karaktera u kojem su se kroz ples i pjesmu povezivali s čistom silom prirode, kreativnom energijom Boa. Njihovo prisustvo u samom paviljonu dvojakog je karaktera budući da su u trenucima u kojima nije trajao performans bili “izloženi” u svojoj autohtonoj odjeći u prostoru koji izgleda slično njihovom domu. Upravo ovaj pristup ljudima kao “egzotičnoj atrakciji” u toku Bijenala problematičan je i pokazuje osnovno nerazumijevanje od strane kustosa i posjetilaca koji su proveli sve vrijeme snimajući ih i slikajući, te promatrajući poput nekih egzotičnih instanci u zoološkom vrtu. Međutim, u toku trajanja performansa koji je dozvoljavao i posjetiocima učešće u ritualu, njihovo je prisustvo podsjetilo na važni aspekt umjetnosti – onaj u kojem je izjednačena sa životom kroz svoj ritualni karakter koji od nastanka ljudskih civilizacija biva postavljen kao osnova same ljudske duhovnosti i odnosa spram transcendentalnih sfera. Uprkos dobroj namjeri samog akta dovođenja članova ovog plemena na Bijenale, njihovom se prisustvu ipak nije pristupilo s dovoljno osjetljivosti i pažnje, s dovoljno razumijevanja koje bi nadišlo tipičnu evropocentričnu poziciju u kojoj se druge civilizacije predstavljaju kao “egzotične”.

Možda ovdje leži suština nerazumijevanja. Možda upravo oni pred čijom tamom lica zatvaramo vrata i prozore i čije obrise pokušavamo izbaciti iz misli dok prolazimo preko mostova ispod kojih spavaju, možda oni koji na podovima istih ovih gradova sanjaju o nepostojećoj, idealnoj, ujedinjenoj, solidarnoj Evropi koja ih čeka raširenih ruku, možda oni čija djeca umiru od gladi dok mi pijuckamo šampanjce na otvaranjima izložbi, možda oni kroz vlastitu patnju i vrijednosti svojih civilizacija čuvaju ključ za kreaciju novog humanizma i istinski uzvik VIVA, VIVA, VIVA! – kao poziv na život iz čije surovosti izbija ono najumjetničkije i najiskrenije. To nećemo otkriti dok god ideju novog humanizma budemo istraživali samo kroz elitna okupljanja onih koji imaju sreću da o svojoj pukoj egzistenciji ne moraju misliti svakog časa, te mogu dozvoliti da ih dugotrajno zaokupljaju beznačajne, isprazne i skupocjene naslage materijala za koji tvrde da su ga svojim dodirom oplemenili. Nikada neću prihvatiti nametnute estetske standarde i nikada se duže od jednog pogleda neću zadržati kraj djela koja promoviraju samo ogrtače od materije, nikada neću dozvoliti da zaboravim šta znači sevdah i odakle uopće dolazi naša ljudska potreba da stvaranjem održavamo taj mistični energetski kontinuum – buxi.

PROČITAJTE I...

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!