Povratničke priče: Bosna ne može biti u Francuskoj

Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”

Selo Gladovići udaljeno je od centra Srebrenice tridesetak kilometara, nalazi se u brdima s pogledom na rijeku Drinu i jezero Perućac. Prije rata je ovo bosansko selo brojalo gotovo sto kuća i oko 700 stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija, u selu je 20-ak kuća i isto toliko porodica. Kao i u drugim srebreničkim selima, stanovništvo se prije rata, pored posla u nekoj od firmi, bavilo poljoprivredom i stočarstvom.

Enver Hamzić se rodio u Gladovićima, a u ratu, kao i mnogi drugi, doživio je tešku porodičnu sudbinu. Tokom rata su mu ubijena tri brata. Po završetku rata odlazi u inostranstvo, a prije nekoliko godina odlučuje se na povratak u Gladoviće iz Francuske da bi se bavio stočarstvom i voćarstvom.

BOSNA NE MOŽE BITI U FRANCUSKOJ

“Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca ‘Hamza’. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”, priča Hamzić, koji dodaje da je područje općine Srebrenica idealno za razvoj prirodne zdrave hrane.

“Ratom je uništena infrastruktura, putevi su loši, ali ipak u funkciji. Vode su ovdje dobre, zdrave, ima dosta izvora, ništa ih ne zagađuje. Sela imaju struju. Klima i drugi prirodni uvjeti su, po mnogima, idealni za voćarstvo i stočarstvo. Nešto ipak nedostaje, jer malo se ljudi, posebno mladih, vraća i želi ostati da živi i radi u selu. Sve ovo nije kako bi moglo biti, da ne kažem ni blizu onome što sam ja vidio i naučio za ovo godina provedenih u svijetu”, smatra Enver, koji kaže da se ipak mora boriti i raditi uprkos svim preprekama.

“Nemamo ovdje tvornica koje zagađuju okolinu, tako da imamo dobre prirodne uvjete za razvoj. S druge strane, mi nemamo organiziran sistem, pa nije ni čudno da su uvozni proizvodi jeftiniji od domaćih. I nije ni čudo onda što se mi ne možemo probiti na tržište i uspjeti. Mora se raditi u tom pravcu da imamo dobar sistem koji će pomoći nama poljoprivrednicima. Prodaja janjadi najmanji je problem. Također, prodaja sušene šljive i kruške ili meda. To se sve lahko proda”, kaže Hamzić i dodaje da nerijetko nailazi na prepreke u administrativnom smislu, što mu samo otežava posao.

“Ima nekih koji bi se trebali uključiti u moj projekt jer sam jedini pojedinac u ovoj mjesnoj zajednici koji nešto ulaže. U strukturi lokalne vlasti koja bi mi trebala pomoći imate jedne koji su za i druge koji su protiv ulaganja, i jednostavno ti postave barikadu koju ne možeš preskočiti, dok bi trebalo biti obrnuto, da mi pomognu ako nešto ne znam. Normalno je da ne znam nešto, normalno je i da pitam, da tražim administrativnu i stručnu pomoć. Ako ja dođem tražiti savjet kako da povećam broj koza i unaprijedim proizvodnju sira, ‘stručna’ pomoć se svodi na to da mi kažu da koze zatvorim u štalu i dajem im koncentrat. Kada kažem da ja ne želim ubijati ljude hemikalijama i da je slobodnom pašom mlijeko, a time i sir zdraviji, stvorio sam sebi neprijatelja i ta vrata su za mene zatvorena”, govori Enver, koji svoje stado čuva i hrani prirodnim darovima.

SUŠENO VOĆE I ZDRAVA HRANA MOGLI BITI IZVOZNI BREND SREBRENICE

“Moje koze i ovce su na slobodnoj paši i svaki dan na raspolaganju imaju pedesetak različitih trava i ljekovitih biljki. Zdravo se hrane, u čistoj prirodi, i proizvodi moraju biti dobri”, smatra Enver Hamzić. Smatra da su poljoprivrednici i stočari u velikoj mjeri prepušteni sami sebi te da im je teško pratiti moderne tokove i uspjeti da budu konkurentni na današnjem tržištu.

“Naša zemlja teži ka Evropskoj uniji, i to je normalno. Što prije, to bolje. Međutim, jedan sistem za mužu krava, ovaca i koza teško da naš obični farmer može nabaviti zato što je skup, ali sutra će nam to EU tražiti. Uopće se mi nešto previše ne pripremamo za ono što nas čeka. Primjera radi, da bi sir bio u prodaji, moram vršiti analizu krvi koza, analizu mlijeka i puno drugih stvari za dobivanje certifikata, i sve to košta. Za pojedinca je to puno. Na taj način ne možemo biti konkurentni. Zato često čujemo da nam dođu jeftiniji proizvodi iz Evrope. Tamo ljudi imaju subvencije, organiziran sistem i njegov je proizvod zato jeftiniji od našeg 20 ili 30%. Zato on prodaje, a mi ne prodajemo. To je problem broj jedan koji mi moramo riješiti, tako da svoja prava i potrebe ostvarujemo u općini gdje nam je najbliže, a ne u nekom ministarstvu u Bijeljini ili Banjoj Luci. To nam je predaleko i preskupo”, kaže Hamzić, koji smatra da i poljoprivrednici prave greške.

“Naš čovjek hoće da zasije dulum ili dva, da ima jednu ili dvije krave, nekoliko ovaca i da od toga dobro živi. Da bi solidno živjelo jedno domaćinstvo, mora se opredijeliti čime da se bavi, mora shvatiti da je stočarstvo ozbiljno zanimanje. Jednom domaćinstvu treba dobro i veliko stado da bi solidno živjelo i ostvarivalo dovoljne prihode za porodicu”, smatra Hamzić, koji ima i voćnjak s 1.300 stabala šljive i jabuke i smatra da bi sušeno voće i zdrava hrana mogli biti izvozni brend Srebrenice.

“Nekadašnje zidane ‘pušnice’ za sušenje voća su porušene. Nove na struju su skupe. Ovdje je najekonomičnije voće sušiti loženjem drveta kojeg ima napretek, a taj prirodni način jeste i najzdraviji i daleko jeftiniji od sušenja na struju. Problem je što su one malog kapaciteta za ozbiljniju proizvodnju iako se svo sušeno voće brzo i lahko proda”, govori Enver.

Enver Hamzić prvi je, zasad i jedini komercijalni poljoprivredni proizvođač u općini Srebrenica.

“Imao sam određenih problema u upravi prihoda i općinskoj službi za privredu jer nisu znali gdje da me svrstaju i pojasne prednosti koje imam u odnosu na ostale poljoprivrednike. I to, između ostalog, dovoljno govori”, objašnjava Enver, koji poljoprivredu i stočarstvo smatra perspektivnom granom privrede.

“U poljoprivredi je najlakše otvoriti radno mjesto. Međutim, imamo mi onih koji imaju mnogo svoje zemlje, ali je ne obrađuju niti žele iako su nezaposleni. Lakše je govoriti kako nema posla, nego raditi”, zaključuje Hamzić.

 

PROČITAJTE I...

“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”

“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!