Povratak religioznom nacionalizmu

Da je SPC zaista željela promovirati pravoslavno hrišćanstvo i boriti se za slobodu vjere, tada bi svoju slavu imao svaki grad u kojem postoji pravoslavna crkva. Ovako, s krsnom slavom samo onih gradova u kojima su Srbi većina i koji se percipiraju kao ekskluzivni srpski politički prostor, crkva pokazuje da nije baš najbolje razumjela svoju ulogu

Da su i Bakir Izetbegović i Ustavni sud BiH bili upravu u vezi s 9. januarom kao Danom RS‑a, Izetbegović podnoseći zahtjev za ocjenu ustavnosti sporne odredbe Zakona o praznicima RS-a, a Sud donoseći odluku kojom ovaj datum proglašava neustavnim, potvrđuju i događaji koji su obilježili proslavu Preobraženja Gospodnjeg, jednog od najvećih hrišćanskih praznika, ujedno i krsne slave Grada Trebinja.

Trebinje je jednako podijeljeno na isteku četverogodišnjeg mandata PDP-ovog gradonačelnika Slavka Vučurevića kao i na isteku mandata njegovog prethodnika Dobroslava Ćuka (SNSD). Obojica gradonačelnika radili su isto – ispredali mitove i legende o svom doprinosu gradu i srpstvu, kritizirali političke oponente, obećavali nerealno i šarmirali manjinske zajednice ispraznom retorikom. Za to vrijeme nastavljala se politička i ekonomska degradacija Trebinja, pa tako ovaj grad, kao i čitava istočnohercegovačka regija, nema svog predstavnika u najvažnijim institucijama RS-a.

Unutarsrpski politički raskol u Trebinju dostigao je vrhunac 19. augusta, kada je, umjesto demonstracije hrišćanskog jedinstva, obilježavanje gradske krsne slave pretvoreno u vulgarnu promociju političke agende gradonačelnika Vučurevića, što je uključivalo i bukače koji su skandirali protiv Dodikove vlasti te incident s isključenim ozvučenjem tokom govora vladike Grigorija na centralnoj svečanosti. To je pokrenulo karusel saopćenja i kontrasaopćenja te optužbi i kontraoptužbi na relaciji vlast – opozicija, ali prevarit će se onaj ko pomisli da će u njima pronaći makar i gram političke pameti ili civilizacijske dozrelosti.

Koliko komične, toliko i otužne izjave, poput one gradonačelnika Vučurevića da govor vladike nije bio predviđen protokolom, ili one u kojoj gradski odbor partije koja sebe označava kao socijaldemokratsku govori o vjerskom prazniku kao najznačajnijem događaju u gradu, iznose na svjetlo suštinu problema sa spajanjem vjerskih i građanskih praznika, a posljedično i probleme s anahronim i retrogradnim preplitanjem vjerskog i političkog života. Naime, dok je religija okrenuta ka jedinstvu i zajedništvu, dakle prevladavanju konflikta, politika počiva na polaritetu. Činjenica postojanja različitih partija ukazuje da postoje i duboke razlike u društvu oko kojih se vodi politička borba.

Taj polaritet u civiliziranim i sekularnim društvima blagorodan je jer uključuje i korigiranje suprotstavljenih političkih opcija. No kada se politika, koja bi morala biti pragmatična i racionalna, preplete s religijom, koja je nužno transcedentna i metafizična, dolazi do paradoksalnih situacija poput ove trebinjske u kojoj predstavnik civilne vlasti kritizira predstavnika crkvene vlasti zbog obraćanja tokom vjerskog praznika i u kojoj socijaldemokratska partija propovijeda spoj nacionalnog i hrišćanskog kao najuzvišeniji ideal.

Praksa dodvoravanja civilnih vlasti i političkih stranaka vjerskim institucijama i partijska nastojanja da se prikažu kao legitimni zastupnici crkve u građanskoj sferi intenzivno obitava u srpskom političkom prostoru duže od četvrt stoljeća. No, dok se u Srbiji, koja je počela tu praksu, uočavaju znaci ozdravljenja političkog prostora, dotle se u Republici Srpskoj ti procesi silovito razbuktavaju izravno prijeteći sekularizaciji i životno ugrožavajući demokratiju. I sama navada da se krsna slava kao vjerski ritual proširi na politički prostor, pa tako danas postoje krsne slave obrazovnih institucija, gradova i sela, pa čak i zatvora i sudova, ukazuje na opasnu fundamentalizaciju političkog prostora u RS-u te na povratak filetizmu, odnosno religioznom nacionalizmu, kojeg je još 1872. godine Pravoslavni sabor u Istanbulu proglasio za herezu, odnosno za otpadništvo od pravoslavnog hrišćanstva.

Može se i Srpskoj pravoslavnoj crkvi uputiti kritika da je olahko podlegla političkim udvaračima i tako se pomalo udaljila od svoje izvorne misije spuštajući se u glib dnevne politike, no opravdanje za to može biti isto ono kojim ćemo opravdati određena nesnalaženja i drugih vjerskih zajednica nakon polustoljetnog komunističkog iskušenja. Da je SPC zaista željela promovirati pravoslavno hrišćanstvo i boriti se za slobodu vjere, tada bi svoju slavu imao svaki grad u kojem postoji pravoslavna crkva. Ovako, s krsnom slavom samo onih gradova u kojima su Srbi većina i koji se percipiraju kao ekskluzivni srpski politički prostor crkva pokazuje da nije baš najbolje razumjela svoju ulogu.

Najavljeni referendum na kojem bi stanovnici RS‑a trebali odlučivati o povratku 9. januara, dakle krsne slave Svetog Stefana, kao Dana RS‑a, nije samo dokaz Dodikovog suženog manevarskog prostora u kojem on pokušava kabadahilukom zamaskirati osjećaj neumitnog ličnog sunovrata. On je i dokaz njegove političke neetičnosti jer je veoma neetično i perfidno pretvarati čitav narod u taoce vlastitog političkog avanturizma, a nije baš etično ni vraćati narod u stadij plemena. A dokaz je i njegovog političkog sljepila jer spajanje krsne slave i građanskog praznika, izuzev trenutnog zanosa, RS-u neće donijeti ništa dobro. U najboljem slučaju, pretvorit će je u veliko Trebinje, u kojem će i skandali povodom takvih praznika biti veliki.

Za kraj evo dobronamjernog prijedloga Miloradu Dodiku – umjesto da insistira na kršenju ustavnosti istrajavajući na održavanju referenduma 25. septembra, mudrije mu je da Narodnoj skupštini RS‑a predloži 25. septembar kao novi Dan RS‑a. I mirna Bosna.

 

PROČITAJTE I...

Aktivni član SDP-a Zoran Mijić poručuje Dautoviću da se “moli kome hoće i kako hoće da ga ne sretne u gradu a kamoli u vijeću SG”, ostali bi ga “preimenovali u KUM” i “morat će na plastičnu operaciju da ga prepoznaju”, a “faca mu se ubila za gaženje martinkom”, jer sve te “jebene balijske isprdke treba flammenwerferom”. Smatraju da je vrijeme da se “Antifa i raznorodni anarhisti slobodarci dignu u BiH ko oni u Murici i jebu mater ovim kozojebima ovdje”, na šta se odgovora: “čekaj malo, kuha se čorba”. Dautoviću, sinu od “oca supčića hodžice”, “treba jebat mater i ćao”

Od 2013. do 2015. godine nije bilo promjena u poretku razvijenosti kantona, ali prošle su se godine desile dvije promjene koje, da budemo precizni, nisu rezultat stagnacije nekog od kantona, jer su svi ostvarivali značajan napredak, samo su neki malo više napredovali u odnosu na druge. Tako je Bosansko-podrinjski kanton preskočio Zeničko-dobojski, pa je sada Bosansko-podrinjski kanton na petom, a Zeničko-dobojski na šestom mjestu. Istovremeno, Posavski kanton pobjegao je sa začelja, a to mjesto prepustio Kantonu 10

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!