Povratak religioznom nacionalizmu

Da je SPC zaista željela promovirati pravoslavno hrišćanstvo i boriti se za slobodu vjere, tada bi svoju slavu imao svaki grad u kojem postoji pravoslavna crkva. Ovako, s krsnom slavom samo onih gradova u kojima su Srbi većina i koji se percipiraju kao ekskluzivni srpski politički prostor, crkva pokazuje da nije baš najbolje razumjela svoju ulogu

Da su i Bakir Izetbegović i Ustavni sud BiH bili upravu u vezi s 9. januarom kao Danom RS‑a, Izetbegović podnoseći zahtjev za ocjenu ustavnosti sporne odredbe Zakona o praznicima RS-a, a Sud donoseći odluku kojom ovaj datum proglašava neustavnim, potvrđuju i događaji koji su obilježili proslavu Preobraženja Gospodnjeg, jednog od najvećih hrišćanskih praznika, ujedno i krsne slave Grada Trebinja.

Trebinje je jednako podijeljeno na isteku četverogodišnjeg mandata PDP-ovog gradonačelnika Slavka Vučurevića kao i na isteku mandata njegovog prethodnika Dobroslava Ćuka (SNSD). Obojica gradonačelnika radili su isto – ispredali mitove i legende o svom doprinosu gradu i srpstvu, kritizirali političke oponente, obećavali nerealno i šarmirali manjinske zajednice ispraznom retorikom. Za to vrijeme nastavljala se politička i ekonomska degradacija Trebinja, pa tako ovaj grad, kao i čitava istočnohercegovačka regija, nema svog predstavnika u najvažnijim institucijama RS-a.

Unutarsrpski politički raskol u Trebinju dostigao je vrhunac 19. augusta, kada je, umjesto demonstracije hrišćanskog jedinstva, obilježavanje gradske krsne slave pretvoreno u vulgarnu promociju političke agende gradonačelnika Vučurevića, što je uključivalo i bukače koji su skandirali protiv Dodikove vlasti te incident s isključenim ozvučenjem tokom govora vladike Grigorija na centralnoj svečanosti. To je pokrenulo karusel saopćenja i kontrasaopćenja te optužbi i kontraoptužbi na relaciji vlast – opozicija, ali prevarit će se onaj ko pomisli da će u njima pronaći makar i gram političke pameti ili civilizacijske dozrelosti.

Koliko komične, toliko i otužne izjave, poput one gradonačelnika Vučurevića da govor vladike nije bio predviđen protokolom, ili one u kojoj gradski odbor partije koja sebe označava kao socijaldemokratsku govori o vjerskom prazniku kao najznačajnijem događaju u gradu, iznose na svjetlo suštinu problema sa spajanjem vjerskih i građanskih praznika, a posljedično i probleme s anahronim i retrogradnim preplitanjem vjerskog i političkog života. Naime, dok je religija okrenuta ka jedinstvu i zajedništvu, dakle prevladavanju konflikta, politika počiva na polaritetu. Činjenica postojanja različitih partija ukazuje da postoje i duboke razlike u društvu oko kojih se vodi politička borba.

Taj polaritet u civiliziranim i sekularnim društvima blagorodan je jer uključuje i korigiranje suprotstavljenih političkih opcija. No kada se politika, koja bi morala biti pragmatična i racionalna, preplete s religijom, koja je nužno transcedentna i metafizična, dolazi do paradoksalnih situacija poput ove trebinjske u kojoj predstavnik civilne vlasti kritizira predstavnika crkvene vlasti zbog obraćanja tokom vjerskog praznika i u kojoj socijaldemokratska partija propovijeda spoj nacionalnog i hrišćanskog kao najuzvišeniji ideal.

Praksa dodvoravanja civilnih vlasti i političkih stranaka vjerskim institucijama i partijska nastojanja da se prikažu kao legitimni zastupnici crkve u građanskoj sferi intenzivno obitava u srpskom političkom prostoru duže od četvrt stoljeća. No, dok se u Srbiji, koja je počela tu praksu, uočavaju znaci ozdravljenja političkog prostora, dotle se u Republici Srpskoj ti procesi silovito razbuktavaju izravno prijeteći sekularizaciji i životno ugrožavajući demokratiju. I sama navada da se krsna slava kao vjerski ritual proširi na politički prostor, pa tako danas postoje krsne slave obrazovnih institucija, gradova i sela, pa čak i zatvora i sudova, ukazuje na opasnu fundamentalizaciju političkog prostora u RS-u te na povratak filetizmu, odnosno religioznom nacionalizmu, kojeg je još 1872. godine Pravoslavni sabor u Istanbulu proglasio za herezu, odnosno za otpadništvo od pravoslavnog hrišćanstva.

Može se i Srpskoj pravoslavnoj crkvi uputiti kritika da je olahko podlegla političkim udvaračima i tako se pomalo udaljila od svoje izvorne misije spuštajući se u glib dnevne politike, no opravdanje za to može biti isto ono kojim ćemo opravdati određena nesnalaženja i drugih vjerskih zajednica nakon polustoljetnog komunističkog iskušenja. Da je SPC zaista željela promovirati pravoslavno hrišćanstvo i boriti se za slobodu vjere, tada bi svoju slavu imao svaki grad u kojem postoji pravoslavna crkva. Ovako, s krsnom slavom samo onih gradova u kojima su Srbi većina i koji se percipiraju kao ekskluzivni srpski politički prostor crkva pokazuje da nije baš najbolje razumjela svoju ulogu.

Najavljeni referendum na kojem bi stanovnici RS‑a trebali odlučivati o povratku 9. januara, dakle krsne slave Svetog Stefana, kao Dana RS‑a, nije samo dokaz Dodikovog suženog manevarskog prostora u kojem on pokušava kabadahilukom zamaskirati osjećaj neumitnog ličnog sunovrata. On je i dokaz njegove političke neetičnosti jer je veoma neetično i perfidno pretvarati čitav narod u taoce vlastitog političkog avanturizma, a nije baš etično ni vraćati narod u stadij plemena. A dokaz je i njegovog političkog sljepila jer spajanje krsne slave i građanskog praznika, izuzev trenutnog zanosa, RS-u neće donijeti ništa dobro. U najboljem slučaju, pretvorit će je u veliko Trebinje, u kojem će i skandali povodom takvih praznika biti veliki.

Za kraj evo dobronamjernog prijedloga Miloradu Dodiku – umjesto da insistira na kršenju ustavnosti istrajavajući na održavanju referenduma 25. septembra, mudrije mu je da Narodnoj skupštini RS‑a predloži 25. septembar kao novi Dan RS‑a. I mirna Bosna.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!