Povratak crvene medijske nemani

Kombinacija rigidnog komunizma, velikosrpskih mitoloških predrasuda, dubokih kompleksa niže vrijednosti i samomržnje kao rezultat ima toksični koktel srbokomunizma, pa istovremeno nailazimo na vulgarizaciju, demonizaciju i karikaturalizaciju bošnjačke historije a bošnjački velikani, ali i Bošnjaci uopće, istovremeno bivaju označeni i kao mučke izdajice ali i kao komični besmisleni marginalci

Pužući politički puč u većinski bošnjačkim kantonima Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se nastoji marginalizirati SDA kao stranka kojoj su Bošnjaci dali najveći broj glasova i mandat da ih politički predstavlja i zastupa, te najava uspostave jedinstvenog ljevičarskog bloka (SDP, DF i NS) i na višim nivoima vlasti, naročito onom federalnom, kao da je dalo vjetar u leđa svim ovdašnjim tvrdokornim boljševicima, nepokajanim Jugoslavenima i komunistima zaostalim u povlačenju.

Osjetivši da im je fenomen kombinacije postojanja bošnjačkih korisnih idiota i zakulisnih postizbornih mahinacija pružio sasvim neočekivanu, a možda i posljednju, priliku da više bilo gdje i bilo kada ostvare svoje vlažne snove i vrate točak historije unazad, naprosto su podivljali. Gotovo decenijska politička depresija, potiskivana nostalgija i sve veća rezignacija izazvana protokom vremena, koje njihove vrijednosti i ideologiju odnosi na smetljište historije, ustupili su mjesto sladostrasnim pokličima, osvetničkim parolama i nekoj vrsti manične histerije da konačno kažu i napišu ono što im je na srcu, iako će time dobrano kompromitirati stranke ljevice koje, navodno, podržavaju.

Fear the Walking Red

Nigdje se to nije moglo bolje vidjeti nego po vrsti poruka koje je ovaj crveni zombi klan odlučilo odaslati u vezi s 25. novembrom, Danom državnosti Bosne i Hercegovine. Uvjereni da je trenutak pravi a cijena niska, jer je protivnik nokautiran, odlučili su zanemariti bilo kakav oprez i bilo kakvu političku korektnost te progovoriti jezikom nečega što bi se najtačnije moglo okarakterizirati kao latentni srbokomunizam.

Ničim drugim nego srbokomunizmom ne bismo bolje mogli nazvati tekst glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović u kojem kuka i nariče što se ulica svojevremeno nazvana po Vojislavu Kecmanoviću Đedi, prvom predsjedniku ZAVNOBiH-a, ali između ostalog i dobrovoljcu balkanskih ratova, danas zove po Nusretu Šišiću Dedi, Zlatnom ljiljanu i heroju prvih dana odbrane Sarajeva od JNA i velikosrpske agresije.

Za Selimbegovićku je Šišić, u najboljem slučaju, mračna i kontroverzna ličnost, u najgorem – zločinac koji je, navodno, “progonio Srbe u Sarajevu”, dok je Kecmanović pozitivna ličnost i heroj, iako je riječ o dvostrukom dobrovoljcu balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine, imperijalističkih ratova u kojima se Srbija agresorski širila, kao što će to pokušati opet i 1992. godine, pritom provodeći politiku etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva na Kosovu i u Makedoniji, praćenu barbarskim zločinima.

Ironično, ali čak će i Leon Trotsky – između mnogo toga i rodonačelnik revolucionarnog crvenog terora u Rusiji, u čiju odbranu je napisao i knjigu – prateći balkanske ratove kao novinar biti zgrožen i užasnut brutalnošću srpske vojske (čiji je, ponovimo to još jednom, Kecmanović bio dobrovoljac) nad albanskim i muslimanskim stanovništvom okupiranih područja.

Nevjerovatno, ali Selimbegovićkin tekst o Đedi i Dedi gotovo kao da je prepisani tekst profesora Nenada Kecmanovića iz 2015. godine, u kojem on tretira temu s doslovno istog, velikosrpskog gledišta kao i glavna urednica Oslobođenja, stavljajući sve u kontekst degradacije istinskih prosrpskih simbola i vrijednosti u odnosu na one lažne probošnjačke, za što je kriv, naravno, Alija Izetbegović. Nisu čudne takve podudarnosti jer je “Alijino naslijeđe” ono što iritira i velikosrbe i njihove ideološke rođake – srbofilne komuniste.

Pod tim i jedni i drugi podrazumijevaju nove političke i društvene realnosti nastale dolaskom demokratije a čije se “negativne” manifestacije ogledaju ponajviše u jačanju posebnosti Bosne i Hercegovine u odnosu na “region”, u nacionalnoj i kulturnoj emancipaciji Bošnjaka te, prije svega, u političkoj artikulaciji bošnjačkih nacionalnih interesa, čega je simbol bila i ostala SDA. Za velikosrbe su takve stvari opravdanje za agresiju i zločine, za ovdašnje komuniste najtragičnija posljedica raspada Jugoslavije, posljedica koju treba pošto-poto sanirati.

No, odavno je poznata specifična srbofilija Oslobođenja koja se manifestirala kroz jednu naročito neukusnu verziju srbokomunizma, posebno upečatljivu tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, osobito za vrijeme raspada Jugoslavije kada je Oslobođenju trebalo izuzetno dugo, gotovo do početka 1992. godine, da prepozna da JNA ne čuva Jugoslaviju nego pravi Veliku Srbiju.

Za tadašnje Oslobođenje nekako nije postojala razlika između ta dva pojma. Nakon dekontaminacije ovog lista, koja je bila posljedica što odlaska dijela redakcije na Pale, što spoznaje da ni servilna srbofilija ne spašava od velikosrpske kame, Oslobođenje je tokom Agresije odigralo časnu ulogu, da bi se potom vratilo na svoje početne postavke te nastavilo spiralu istovremenog gubljenja kredibiliteta i vraćanja propagandističkim korijenima.

Danas Oslobođenje govori o “pravoj strani historije”, optužuje za fašizam svakoga ko se ne klanja zlatnom teletu, kojeg je pedeset godina pravila partijska propaganda, tvrdi da je prošli totalitarni sistem bio vrhunac civilizacijskog razvoja na ovim prostorima, pritom svjesno ignorirajući činjenicu da je najvažnija tekovina prošlog sistema, ono za što su građani najviše izdvajali od svojih usta i ono u što je sistem najviše ulagao, gotovo polovinu svoga budžeta, bila njegova vojna sila, Jugoslavenska narodna armija, koja je našu državu i naš narod dovela gotovo do istrebljenja.

Nije ni čudno da takav sistem vrijednosti i takav mentalni sklop dobrovoljca vojske Kraljevine Srbije preferira nad Zlatnim ljiljanom i braniteljem grada. Prvi je amnestiran – ma šta loše učinio, drugi je kriminaliziran – uprkos svemu dobrom što je uradio. Đedo je četovao u genocidnim pohodima Kraljevine Srbije nad muslimanskim življem juga Balkana, Dedo je branio Sarajevo od takvih pohoda. No, svejedno, za Oslobođenje prvi je heroj a drugi zločinac.

Šta djeca znaju o zavičaju

Ali nije Oslobođenje jedini medij koji se povampirio u ovom smislu. Radončićev Dnevni avaz, koji inače ne dopušta da ga iko pretekne u trci ka dnu, također je objavio tekst koji pršti od srbokomunističkih tumačenja historije. Tekst Feđe Isovića u Avazovom prilogu Sedmica pod naslovom “Dan kada se okupila partizanija u Mrkonjiću” obiluje takvom količinom velikosrpskih budalaština da bi ga se sasvim nenamjerno moglo pomiješati s nečim što je izašlo ispod čekića neke perjanice SANU-a.

Isović, inače poznatiji kao scenarist serija krajnje primitivnog humora u kojima su se stanovnici Kalesije nazivali seljačinama, Titov portret tretirao kao kumir, promovirala komunistička ideologija i sve u svemu stereotipizirali i Bošnjaci i Bosna u duhu one predrasude o “tamnom vilajetu”, odlučio je još jednom pokazati svu raskoš ideološke ostrašćenosti.

Iako Isoviću ovo nije prvi put da iznosi skandalozne tvrdnje, poput one iz 2010. godine kada je u Dnevniku 2 Federalne televizije tvrdio da je “vjeronauka u školama poduka fašizmu jer se djeca razdvajaju”, ovaj put je ipak nadmašio i samog sebe.

Osim toga što koristi moderne pojmove pa osvajanje Bosanskog kraljevstva od Osmanlija naziva okupacijom, Isović koristi i sasvim velikosrpske termine pa praktično bosanski begovat naziva kvislinzima koji su prodali “veru za večeru” da bi mogli “guzičariti i žderati na svojim minderima” na račun bosanske (naravno, misli na krštenu) sirotinje.

Očito slabo obrazovani i informirani Isović tvrdi da bošnjačka elita, dajući imena ulica po zaslužnim sunarodnjacima iz peioda osmanske Bosne, ustvari slavi kvislinge. Navodi pritom primjer ulice u kojoj živi a koja se danas zove Kemal-begova tvrdeći da je riječ o beznačajnoj historijskoj ličnosti, izdajici i kvislingu, poznatom samo po tome koliko je bureka i jogurta mogao pojesti te traži da joj se vrati ime Filipa Kljaića, partizana kojeg su, po Isovićevim tvrdnjama, romanijski četnici “okrenuli na ražnju”, a koje je nosila za vrijeme propalog komunističkog režima.

Isović pritom tvrdi i da od “247 vijećnika, koji toga hladnog novembarskog dana izglasaše da se Bosni i Hercegovini vrati državnost niti jedan nema ulicu u glavnom gradu te iste države”. Primitivni i očigledno nazor obrazovani Isović naravno ne laže, jer da bi lagao u vezi s nečim uvjet je poznavati istinu a on je ne zna, nego griješi ama baš u svemu.

Kao prvo, nije tačno da niko od vijećnika Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a nema ulicu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. U Sarajevu ulice imaju Sulejman Filipović, Avdo Humo, Vaso Butozan, Skender Kulenović, Hasan Brkić, Anto Babić, Hamdija Ćemerlić, Rato Dugonjić i tako dalje i tako dalje, sve listom vijećnici sa zasjedanja ZAVNOBiH-a.

Upadljivo je da, proporcionalno gledajući, Sarajevo ima više ulica nazvanih po osobama iz historijski relativno kratkog perioda Drugog svjetskog rata i druge Jugoslavije nego što ima ulica nazvanih po osobama iz četiri stotine godina dugog perioda vlasti Osmanskog carstva.

Drugo, Kemal-beg nije beznačajna poguzija, kako ga vulgarno pokušava ismijati Isović, nego osoba koja je još u 16. stoljeću utemeljila mahalu na mjestu današnje ulice u kojoj obitava doseljeni Isović i koja je time proširila i urbanizirala Sarajevo. Riječ je, očigledno, o mnogo značajnijoj historijskoj ličnosti nego što će to ikada biti nesretni Feđa Isović. Nije ni jasno kako je Kemal-beg, osoba koja je živjela u 16. stoljeću, mogla biti kvisling i izdajica. Izdajica čega? Srpske pradedovske vere? Da li nam to Isović poručuje? Da li Isović tako posmatra današnje Bošnjake?

Također, Filipa Kljajića, narodnog heroja i političkog komesara 1. proleterske divizije NOVJ-a nisu na Romaniji roštiljali četnici, kako tvrdi mitomaniji sklon Isović, nego je poginuo 1943. godine u borbama za Zvornik.

Nastranu ovolika gomila gluposti i neistina, koje su sasvim prikladno objavljene upravo na stranicama Dnevnog avaza, ali ima toliko toga morbidno velikosrpskog u Isovićevim predrasudama spram Bošnjaka. Upravo ta kombinacija rigidnog komunizma, velikosrpskih mitoloških predrasuda, dubokih kompleksa niže vrijednosti i samomržnje kao rezultat ima toksični koktel srbokomunizma, pa istovremeno nailazimo na vulgarizaciju, demonizaciju i karikaturalizaciju bošnjačke historije a bošnjački velikani, ali i Bošnjaci uopće, istovremeno bivaju označeni i kao mučke izdajice ali i kao komični besmisleni marginalci. Time su oni dvostruko osuđeni i prokleti – nacionalno i klasno.

Čitajući Isovićeva bulažnjenja nemoguće je ne prizvati u misli avet Nemanje Kusturice, osjetiti miris tamjana, manastirskog mraka, prizore nosanja “moštiju”, stalne reprize Boja na Kosovu i ostale scene koje su pratile predratnu pretvorbu komunizma u srbokomunizam a drugova u četnike.

Osuditi i otkloniti

Iako ima barem još nekoliko desetaka primjera ovakvog sasvim javnog i besramnog pokušaja rehabilitacije poražene ideologije, njenih abnormalnih vrijednosti i njene šovinističke retorike, posebno na društvenim mrežama, navedena su tek dva, jer je riječ o naslovnicama dva ovdašnja dnevna printana medija.

Očigledno je da su, usljed komplicirane političke situacije, prije svega na bošnjačkoj političkoj sceni, atavizmi i preživjeli organizmi teške i mračne prošlosti pomislili da je konačno došlo njihovih pet minuta. Potpuno nesvjesni stvarnog raspoloženja u bošnjačkom narodu, oni ovakvim ostrašćenim nastupima prijete da ponište sve skromne rezultate ljevičarskih stranaka, koje su dobile toliko glasova da su na jedvite jade morale sklopiti koaliciju da bi parirali najvećoj bošnjačkoj stranci.

Nije potrebno biti naročito politički vispren da bi se razumjelo kakav kontraefekt može kod bošnjačkog naroda izazvati ovakav medijski nastup simpatizera ljevice i koliko im može politički naštetiti, pogotovo uz ionako kompliciranu političku situaciju. Zbog toga i za svoje, ali i za dobro javnog diskursa, bilo bi izuzetno poželjno da se stranke ljevice ograde i distanciraju od ovakve vrste ekstrema koji truju javni prostor svojim promašenim i već unaprijed poraženim revanšizmom. Bosni i Hercegovini i Bošnjacima danas treba okupljanje probosanskih snaga oko zajedničke ideje odbrane suvereniteta i cjelovitosti države a ne radikalizacija i razilaženje po ideološkim osnovama.

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!