Povodom 140 godina od ubistva mostarskog muftije Karabega: Vizionarstvo plaćeno životom

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta. O muftiji Karabegu knjigu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu

 

Piše: Sanadin VOLODER

Drugog augusta 2018. godine navršilo se 140 godina od ubistva mostarskog muftije Karabega. Dešavanja nakon njegova ubistva pokazala su da su muftija Mustafa Sidki Karabeg i još četvero gradskih dužnosnika jedine žrtve smjene carevina u Mostaru.

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta.

Muftijin mezar godinama je bio zaboravljen. Nalazi se pored džamije u mostarskom naselju Brankovac, koju je srušila komunistička vlast 1950. godine. O istraživanjima i aktivnostima na obnovi džamije izvještavao je i Hasan Eminović, koji, između ostalog, piše da su džamiju u Brankovcu srušili Bošnjaci s muslimanskim imenima i fesom na glavi. Desetljećima je taj lokalitet u Mostaru bio mjesto na kojem su bili postavljeni kontejneri i na kojem se povremeno formirala manja deponija smeća. Kraj ove sramote označili su arheološki radovi koje je pokrenuo Medžlis Islamske zajednice Mostar u saradnji s prof. dr. Enverom Imamovićem.

Stručni tim predvođen prof. Imamovićem pronašao je krajem januara 2009. godine temelje Sinan-pašine džamije na Mejdanu i Hadži Baline džamije u Brankovcu. Prva je već napravljena, ove godine u njoj je klanjana i teravija, a druga još čeka na izgradnju.

Karakteristično za obje džamije jeste to da su se kontejneri za smeće godinama nalazili tačno na mjestu temelja džamijske munare.

Tokom arheoloških iskopavanja od znatiželjnih komšija koji su s oduševljenjem podržavali projekt “povratka” porušenih džamija došli smo do karakterističnih i zanimljivih podataka o njihovom rušenju. Tako se za Hadži Balinu džamiju, o kojoj Hivzija Hasandedić piše da je porušena u ljeto 1950. godine, kaže kako je radove rušenja izvodio Alija Ačkar, i to s fesom na glavi, dok je u ime mahale Brankovac poslove nadgledao Ćamil Alagić. Kamen od džamije potpuno je zdrobljen, za što je bila angažirana firma iz zapadne Hercegovine, a šut odvezen da posluži kao nasip lokalnih puteva.

Mostarci su se tokom arheoloških iskopavanja prisjetili i anegdote s Đurom Pucarom Starim. Kažu kako je Pucar došao u Mostar, a neki Mostarci požurili da dokažu koliko su odani sistemu, pa mu rekli: “Pogledajte, druže Stari, šta smo uradili od džamije!” Pucar im je odgovorio: “Još porušite Stari most, pa da ostanete bez igdje išta!”

Lik i djelo muftije Karabega, nažalost, nisu dovoljno istraženi i predstavljeni javnosti. Muftijinu biografiju napisao je njegov učenik hafiz Abdullah Riđanović. To je djelo obradio i priredio akademik Omer Nakičević.

O muftiji i porodici Karabeg pisao je i hercegovački hroničar Hivzija Hasandedić, a Nedžad Ibrišimović dramu Karabeg, iz koje izdvajamo pasus: “Pretežnoj sili se ne možemo oduprijeti i ja ne znam kako to ne uviđate… Opremo li se, oni će udariti, udare li, grad će uništiti i spržiti i pri tome nećete stradati samo vi nego će i mnogi drugi uzalud izginuti. Na bigajri-hak. Svrhu nećemo postići nikakvu… Da sve žrtvujemo što imamo i da svi izginemo do jednog, sudbinu Bosne i Hercegovine u ovom času nećemo izmijeniti ni za dlaku. I ja ne znam kako to vi ne vidite…. Ovaj rat nije farz, Allah nam ga zabranjuje.”

Na Bošnjačkom kongresu 27. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu Alija Isaković u svom historijskom govoru spominje muftiju Karabega riječima: “U austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina.”

Knjigu o muftiji Karabegu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu.

STAV: Šta je suština sukoba koji je rezultirao ubistvom muftije Karabega i da li mi danas svjedočimo sličnim zvjerstvima na nekim drugim područjima?

KAJAN: Svirepo ubistvo muftije mostarskog Mustafe Karabega odigralo se 2. augusta 1878. godine od razjarene rulje koja je nekoliko dana uoči dolaska 30.000 austrougarskih vojnika u Mostar “ustala” protiv dolazeće sile. Muftija ih je uvjeravao da njih nekoliko stotina, ili hiljadu‑dvije uvrh glave, nenaoružanih i neuvježbanih ustanika, nema nikakve šanse povesti bitku protiv savršeno moderne, svjetske armade. Tumačio im je da Osmanska država više ne stoji iza njih, po sporazumu velikih sila na Berlinskom kongresu. Da se sultan, u pitanjima Bosanskog ejaleta, više ništa ne pita – jer je pristao da Bosnu “privremeno preuzme” Austro‑Ugarska. Ustanicima je muftija negativno odgovorio na dva njihova zahtjeva: odbio je biti na čelu pobunjenika (da bude emir dobrovoljaca) i odbio je zahtjev emira Alijage Hamzića da mu izda fetvu da se mogu boriti “pod Allahovim bajracima”, jer “Bosna više nema sultana kao zapovjednika”. U palači suda, Hukmetu, i ispred palače, u dvorištu, ubili su petero ljudi “duhovnog i upravno-političkog vrha”: mostarskog mutesarif-pašu, dvojicu kajmekama, mostarskog kadiju i muftiju Karabega. Svirepost kakvom su mučeni i ubijani u nekim elementima asociraju na zločine o kojima smo slušali da su ih u našem vremenu počinili ISIL‑ovci. Kroz historiju je zabilježeno više ovakvih prevrata kad ulogu mudrih i učenih preuzmu nedoučeni i poluinteligentni.

STAV: U knjizi Grad velike svjetlosti, Mostarske vedute jedno poglavlje posvetili ste muftiji Karabegu. Sad radite na novom djelu u kojem ćete obraditi život i smrt muftije Karabega. Šta Vas je motiviralo da pišete ovaj roman i koji je njegov cilj?

KAJAN: Moje interesiranje za mostarskog muftiju Mustafu Karabega javilo se još prvom objavom priče, pa poslije i romana i drame Nedžada Ibrišimovića. Njegov Karabeg bio je i u formalnom smislu novum: to je romaneskna struktura koja rasprostire historijsku sliku, ali i vremensku proceduru “kroz oči meleka”, poetskog diskursa, odlično primljena od naše publike 70-tih godina – ali uvijek u velikoj sjenci Ugursuza. A, onda se ispostavilo da su historičari potpuno zaobišli Karabega, da se cijela ta historijska drama, kroz svih 140 godina, svela na nekoliko vrlo kratkih biografskih tekstića (Bašagić, Handžić, Šabanović) i jednog spomena vrijednog djela, autora Hivzije Hasandedića, objavljenog u NDH Sarajevu 1941. godine. Ali, ni ta brošurica od 32 stranice nije iza 1945. godine bila u opticaju – jer joj je na korici pisalo Nezavisna Država Hrvatska. Nedžad je imao samo taj historijski Hasandedićev tekst. Međutim, to nije izvoran rad, nego doslovno prepričan sažetak rukopisa Menakib Abdulaha Riđanovića, učenika, pa asistenta i kasnijeg prisnog prijatelja muftije Mustafe Karabega. To Riđanovićevo djelo, prvorazredni izvor za konstituiranje biografije i stradanje muftije Karabega, ostalo je neprevedeno sve do 2001. godine, kada ga je preveo, priredio za štampu i opremio iscrpnom studijom prof. dr. Omer Nakičević.

Postojao je i još jedan privatni podsticaj da se pozabavim Karabegom. Duže od 30 godina poznavao sam dr. Fatimu Karabeg-Mašović, kćerku Ali-Rize Karabega, sina muftijina kojeg su umalo ubili ustanici (kao bebu u naramku!) kad su došli opljačkati i pobiti sve u kući Karabega. Također sam prijatelj sa sinovima bečke porodice Fatiminog brata, rahmetli dr. Esada Karabega, Erduanom i Edinom… Najposlije, to mi je bila i dužnost kao Mostarca.

STAV: Možete li nam ukratko predstaviti roman?

KAJAN: Nemam namjeru govoriti o svom sirovom rukopisu romana. Nedavno sam na snažnu sugestiju jednog poznatog novinara ustupio fragment njegovu portalu. Dok su izlazili književni časopisi, bilo je uobičajeno da pisci u njima objavljuju nove rukopise, pa i romane u cjelini, u nastavcima – prije pojave knjige. Razlog “puštanja” odlomka romana o sudbini Mustafe Karabega jeste da najavi – od historičara nenajavljenu 140. godišnjicu jedne velike tragedije – po svireposti i po izboru ubijenih. Tragediju naučno potpuno netaknutu, neproučenu, neobrađenu! Ni okruglog stola, ni naučnog simpozija!

 

Ibrahim Kajan

UMORSTVO MUFTIJE KARABEGA

(Fragment. Posveta rahmetli dr. Fatimi Karabeg-Mašović)

Vođi ustaša lice je postalo modro poput čivita. Plameni bijes mu je siktao iz očiju. Usmjerio je svoj prsti prema muftiji Mustafi Karabegu, poput džehennemskog tužitelja. Muftija ga je promatrao bez kapi krvi u licu.

O muftija, o Mustafa, o efendijo! Hoćeš li dati fetvu da smo slobodni boriti se pod Allahovom zastavom ili je nećeš dati?

Muftija mu je odgovorio tiho, ali potpuno jasno, bez ikakve dvoumice:

Ne mogu ti izdati fetvu za boj pod Allahovim bajrakom. Ne izdajem ih već pola godine. Ne mogu, jer nad ovom se zemljom, u stvarima rata i mira, više ne pita sultan. A fetve se ne izdaju u zemljama gdje nema halife… Ne mogu je izdati i neću je izdati.

Emir mostarskih ustaša reče: Ne možeš izdati fetvu. Ne možeš, ali Bosnu možeš predati din-dušmaninu! Sad si je, kjafire, predao u ruke Austrije!

U tom trenutku iz dvorišta fijukne kuršum, razbi staklo na prozoru i zari se u Fadil-begovo rame, kajmekamovo, Fadila, zeta mutesarrifova koji je do njega sjedio.

Vani se tutnjalo: ljudi su oborili kapiju i nasrnuli, trčeći po velikom dvorištu između Hukumeta, mutesarrifove rezidencije i zgrade vojne komande…

Fetva! Fetva!

Puške, noževe, puške, noževe!

U dvorani je nastao muk. Svi su polegli po podu…. a potom, puzajući ili potpuno prignuti, pokušali naći spasa u susjednim prostorijama Hukumeta.

Hamzić je, praćen svojim pomoćnicima, pojurio prema izlaznim vratima, imajući samo jedno na umu: da smiri svoje pristalice nad kojima je on emir, da smiri i usmjeri kako mu se prilike otvore i pokažu. S uzdignutog stepeništa vriskale su njegove komande ljudima koji ga nisu čuli, raspomamljenim, što od glasova, što od lomljenja prozora i lupanja kundacima po vratima rezidencija brigadira i mutefasarrifa koje su im bile na putu. Pojurio je prema tabiji, gdje je u pripravnosti čekao trubač da pozove u pomoć travničke rezerviste rasute po mostarskim baščama i kafanama. Naredi trubaču da zatrubi zbor, jer nema druge! Mora obuzdati nezaustavljivo! On je emir! U nestrpljenju, posla i jednog momka da ih traži po čaršiji i požuruje u Hukumet, da im kaže da muftija nije donio fetvu protiv Austrije, da se pripreme za sve!

Pored njega, vrti se džube hodže Drače. Urla on na sav glas:

O Ummet-i-Muhammede, vrata Dženneta se otvoriše, požurite i pobijte kjafire u palači!

A onaj momak što ga posla Hamzić ode skupljati raštrkane askere i razglasi po Mostaru i ono što nije mogao čuti – da je muftija donio fetvu o predaji!

Potom je nastao lom. Hamzićeve bande su krenule s palicama i dugim noževima, sabljama i kuburama prema Hukumetu. Uzvikivali su imena gradskih ajana – mutesarrifa, kajmekama, kadije i muftije. Tražili su da izađu iz dvorane i polože svoje vratove, njihovo je vrijeme na kraju – jer oni idu prema njima.

Prijatelji ajana potrčaše u palaču suda da ih pokušaju spasiti od razbojnika, ili bar razdvojiti u presudnom hipu da ih ne smaknu na pravdi Boga jedinoga, a Allah je odredio kako će najposlije biti.

Dvojica prihvatiše muftiju ispod lakata, pa ga žurno izvedoše i krenuše dvorištem prema Ali-pašinoj palači. Uspjeli su pretrčati, a da ih niko ne susretne. Ali, ne vidješe, u zao čas, da je pred vratima jedan bradati Hamzićev pristalica. Čim ih taj evbaša opazi, dreknu koliko je mogao, urličući poput pijane hulje:

O, vas dvojica nevjernika, gdje bježite s kjafirom?! Danas njemu nema bijega! On ne može pobjeći!

Pijani hamzićevac potrča prema Tabiji da javi ustanicima da je muftija tu, ali da će pobjeći krmak ako se ne požure i zgrabe ga.

Spasioci izvedoše muftiju uz stepenice Ali-pašine rezidencije, prihvatiše kvaku vrata; vrata su bila zaključana!

Pogledaše prema bašči i opaziše grupu pobunjenika kako ih promatraju. Puške su im bile naslonjene na zidić.

Muftijini se spasioci odluče ponovno vratiti u mutesarrifovu palaču, pa joj se počeše, prignuti, primicati. U taj tren, iznenada, cijelim se dvorištem prosu desetine haramija rezervnog sastava travničkog tabora. Zapucaše sa svih stane i niko nije znao hoće li preživjeti ovaj zlokobni dan na početku vrelog mjeseca augusta 1879. godine.

Utrčali su u palaču. Sjetiše se hamama pa muftiju gotovo odvukoše do vrata, s još trojicom koji im pristadoše, kadijom i jedan od ajana imenom Mustafa hadži Šakir ef. Džabić. Ali, i tu – na vratima – katanac! Kadija ga silom otrže. Uđoše i jedva zatvoriše vrata, a mutesarrif i njegov šura nisu mogli ući…

Odmetnici navališe na muteserrifa Mustajbega i na ranjenog Fadil-bega, koji im je pod nogama samrtnički hroptao. S Fadil-bega su bijesno trgali dijelove odjeće, pa ga – dok mu je duša bila između neba i zemlje – svukoše, zajedno s mutesarirf-pašom, niz stepenice i zaklaše ih kao dvije ovce. S mejita su skinuli svu odjeću i ostavili ih gole pred samim ulazom u palaču pravde! Allah im se smilovao!

Kad su ih zaklali, obrisaše noževe i ruke vezenim mahramama koje su im djevojke vezale oko vrata, da ih se sjete i ne zaborave ih u boju protiv dušmanina u koji su naumili krenuti. Krvave jagluke baciše pod noge i okrenuše se stepenicama. Ustrčaše uz njih pa hodnikom do vrata hamama. Nasrnuše na njih poput razjarenih risova.

Uza svu silu, vrata nisu mogli otvoriti. Jedan, zapjenjen, uperi pušku i opali prema vratima. Krik iza vrata jasno je govorio da je u hamamu, kao u klopci, neko žestoko ranjen.

Tada uspiju otvoriti vrata. Ustaše životinjski nasrnuše, zaglavljujući se u usku ramu vrata, posrćući i jašući jedan preko drugog, urlajući.

Jebat ćemo vas kjafiri!

Glave ćemo vam oderati

Muftiju na kolac nabiti!

Gazili su po ranjeniku, skakali mu po trbuhu, tukli ga drškom velikog noža po lubanji, dok nije izdahnuo bljujući slapove potamnjele krvi, očiju koje samo što nisu iskočile iz svojih koštanih čašica. Svukli su nešto odjeće s njega, pa ga odgurnuli nogama do zida, podižući svoje plamteće poglede prema obamrlom muftiji i kadiji koji je potpuno zanijemio i krkljao samo neke mukle, zastrašujuće, izgubljene glasove koje niko od ljudi nije čuo.

Jedan je čeličnom šakom, kao maljem, raspalio usred kadijina lica, da ga je cijelog krv oblila. Kadija se stropoštao na pod, pod noge katila. Drugi ga zgrabi za nogu pa ga odvuče kroz hodnik, preko ulaznog praga i izvuče na terasicu s koje su se spuštale stepenice u dvorište. Na terasi mladi krvolok uze još živa kadiju na svoje ruke, nasmiješi se poput smrtonosnog mladoženje, pa odbaci tijelo uvis, urličući: U Džehennem naglavu! – pa tijelo pade na basamake i prelomi se. Čulo se lomljenje kostiju. Košćani patrljci izvirili su iz skršenih noga i polomljenih ruku nesretnika.

A onda su se okrenuli vrhu stepenica i vidjeli svog trećeg bradatog druga kako oštricu dugog noža upire u muftijin podbradak, ne dopuštajući mu ni da se milimetar pomakne, ako nije sam odlučio da, bez Božijega halala, otputuje na ahiret.

Svedi nam kjafira… – reče onaj bezdušnik koji je ubio kadiju. Sišavši, počeše ga udarati nogama i rukama, drškama noževa i kratkim lancima.

Ali tada grupa gradske eškije s Tabije vidje kako ona ološ, evbaše, iz zindana pušteni, pripremaju posljednji čas mostarskom muftiji, pa im povikaše:

Mi ćemo ubiti nevjernika! Stanite, mi ćemo to uraditi, nema njemu spasa!

Pritrčavali su im s velikim noževima u rukama.

Muftija, Allah mu se smilovao, smogne još toliko snage za zaviče:

Braćo, ne ubijajte me iz straha od Allaha! Allah uzvišeni kaže da će onom ko ubije vjernika kazna biti Džehennem! U njemu će vječno ostati! Allah će na njega svoj gnjev spustiti! Proklet će ga Allah i patnju mu veliku pripremiti!

Hrsuz mu reče: Ti nisi vjernik, o muftija!

Muftija, gušeći se, na to reče: Vjernik sam, hvala Allahu, džellešanuhu!

Hrsuzov mladi drug u zločinu zapara vrhom noža muftijino lice i reče mu: Ti si krmak nad krmcima, o muftija!

Samo što su sišli sa stepenica, svukoše s muftije odjeću, a mladi ga ustaša udari sabljom od vrha glave prema lijevom uhu i ozlijedi mu mozak. I drugi ga je udarao po glavi i mišici! A onda je ponovno zamahnuo – i mišicu mu potpuno odsjekao. I treći ga je posjekao sabljom iza šake i lijevoga zgloba, presjekao mu tetivu, ponovno uzeo isukani mač, gurnuo ga od sebe i odsjekao mu kožu s prstiju i same prste. Jedan od njih udari ga nožem po glavi i rasiječe koliko dva prsta. Drugi ga je odmetnik uzeo za bradu i zareza ga vrškom oštrice od uha do uha kao janje kad se kolje – ali koje se još, šejtanskim naumom, ne usmrćuje. Bradati mladići koji su sve iz blizine promatrali, ustadoše s trave i visokim glasom donesoše tekbire: Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber!

 

Prema krvavom klupku jurišao je dugokosi, stasiti čovjek s isukanim handžarom, bez košulje, samo u šalvarama. Oko čela je povezao zelenu traku s vezom u zlatnu koncu: Allah je Velik! Zovu ga Memac. Njega, junaka mostarskih mahala. S lica mu je sijala zla radost Iblisova osvetnika – i on, svom silom zari u muftijina leđa handžar dugački – razorivši mu posljednje tragove života!

Odmetnici ponovno zaurlaše tekbire, grleći onoga što ga je konačno rastavio od ovog svijeta. Ljubili su ga u čelo, podizali ga na ruke i bacali u velikom veselju uvis, kličući mu: Sretan bio gazija! Blagosloven bio! Iz loze gazija, gazija si od gazija! Memac!

Zaučio je ezan… Pored golog zgrčenog mejita mostarskog muftije Mustafe Karabega, prolazili su hodža Drače i hafiz Sefić, oni koji su bacali “drva na vatru” i na koje se emir pobunjenika Alijaga Hamzić potpuno oslanjao. Nisu ni svrnuli pogleda na svog svirepo likvidiranog muftiju i prijatelja iz djetinjstva i sa stambolskih studija, na kojima je Mustafa bio najsjajnija zvijezda.

U trenu nailaska hodže i hafiza, Memac iznenada stade ispred Drače: Oprosti moj dobri hadžija. Daj mi taj Zakonik Mudri…, pa ga uze hodži iz ruke i baci na mrtvo, masakrirano tijelo muftije Mustafe Karabega.

Evo ti Zakonik! Sad piši fetve koliko god hoćeš!

To reče Memac.

Ezan je pozivao vjernike koji se Boga boje da ne zakasne na namaz, na ikindiju.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Rulja ljiljan 15.08.2018.

    Falio nam je Karabeg da ne ginemo 1992-95,ali se rulja ustala i odbranila Bosnu od jedne od vodecih armija na svijetu podrzane EU i,Rusijom.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!