Povijest žeđi

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen

U djelu Goethe i islam Katharina Mommsen citira nekog referenta iz misije u Bazelu koji izražava nezadovoljstvo islamskim prikazom Dženneta, tvrdeći kako islamskom raju “duhovne radosti i duhovne patnje” izmiču ili “da one ništa ne znače”. Taj gorak okus pretrajava čak i ako se kur’anski opisi Dženneta shvate kao simboli, kao nemoć ljudskog jezika da opiše nešto što toliko nadilazi ljudsku maštu. Najveći problem za spomenutog referenta, pretpostavlja Mommsen, jesu džennetske duhovne radosti sa stidnim organima. (Proklinjući dvadesetdvostrukim prokletstvom “Mamedov raj”, Euhologion ili Spis o prokletstvima muhamedanstva i krštenju obraćenog muslimana, bizantijski kanonik iz 8. ili 9. stoljeća navodi kako će Saraceni u raju rastom dosezati nebesa, a sramni udovi 40 lakata.)

Stari je to prigovor kršćanskog svijeta. Blaise Pascal samo je još jednom ponovio kako je islamski raj mjesto pukog hedonizma. Osim toga, to je jedan u potpunosti arapski muški raj! Bilo je tu i teških riječi na račun Poslanika, Kur’ana i muslimana – gurmani, razvratnici, što je, opet, razumljivo ako se ima u vidu kakve su konačne sudbine nevjerujućim Jevrejima i kršćanima namjenjivali muslimani.

Sam Goethe nije se gnusao ove navodne proturječnosti iako se njegov prikaz raja svojom dinamikom razlikuje od “stereotipnih prikaza raja iz islamske tradicije”.

U studiji Evropa i islam Hisam Jait temeljito izlaže povijest zapadnog (ne)razumijevanja islama kao agresivne, priproste i senzualne religije. Prvi na dugačkoj listi argumenata jeste kur’anski Džennet, koji je tako tjelesan, tako materijalistički koncipiran. “I dok poimanje Dženneta otkriva da imamo posla s jednom religijom lišenom duhovnosti, ograničenom slikama budućih užitaka i sa snažnim mirisom na paganstvo, Poslanikov život je s druge strane obilježen potpunom beznačajnošću.” Ostavimo po strani Jaitovu primjedbu kako je riječ o “opsjednutosti seksom, koja je pritisnula taj mali frustrirani intelektualni svijet”, što je, sve u svemu, dovelo do pojave “fasciniranog straha pred islamom, koji je bio predstavljen kao religija seksa, razuzdanosti, raskošnog divljanja instinkta”, i pridodajmo kolekciji još jedan prigovor “malog frustriranog intelektualnog svijeta” kur'anskom Džennetu: homoseksualnost.

“Konačno, Kur'an opisuje homoseksualnost kao pojavu dozvoljenu u Džennetu, i, s tim u vezi, Guillaume d'Auvergne zapaža da poligamija nije uspjela da potisne homoseksualnost kao što se moglo očekivati.”

Homoseksualnost (pročitana u kur’anskoj slici mladića koji služe stanovnike Dženneta) vrhunac je evropske projekcije Dženneta.

Ono što promiče u raspravi o kur’anskom Džennetu jesu konkretne historijske činjenice. Taj Džennet možda uopće nije slika prisutnosti, već nedostatka; možda prizori prikazuju ono za čim Poslanik i njegovi savremenici žude: hrana, čista voda (mnogo čiste vode), hladovina i odmor, voće, ženska nježnost, sigurnost. U opisu Dženneta skrivena je historija realne gladi i lišenosti. Kur’an obećava rijeke konkretnim, pojedinačnim žednim ustima. Nije to revolucionarska projekcija odsutnosti; jedan Pamukov pobožni lik u Snijegu uvjetuje postojanje Allaha postojanjem Dženneta: “Ako nema Allaha, znači da nema ni Dženneta. A u tom slučaju milijuni ljudi kojima je život prošao u neimaštini, bijedi i poniženjima neće čak moći ni završiti u Džennetu. Ako je tako, šta je smisao neopisivih patnji koje podnose siromasi? Zbog čega živimo i zašto uzalud trpimo ovoliku patnju?” Pamukovo je zapažanje na ideološkoj razini ranog prosvjetiteljstva. Džennet je, ipak, kur’anski odgovor na povijest nužde, na povijest njene sanjarije: šta će gladnima Džennet bez hljeba, nevoljenima obećanje bez ljubavi? Samo sita usta mogu izgovoriti kako je kur’anski Džennet gurmanski! Sita usta ne znaju za stanje, primjećuje Herta Müller u Ljuljašci daha, kada se “hoda svijetom a više se nema šta reći o sebi osim da vas mori glad”. Glad kao sve što postoji:

“Svjetlo koje se samo gleda u ustima, koje se sladunjavo prikrada resici dok ona ne otekne i uđe u mozak. Sve dok u glavi više nema mozga nego samo jeka gladi. Ne postoje prikladne riječi za gladovanje. Još i danas moram gladi pokazivati da sam joj utekao. Doslovno jedem sam život otkad više ne moram gladovati. Zarobljen sam u okusu hrane koju jedem.”

Šta je kontrapunkt iscrpljujućoj basni homo homi lupus est do džennetsko “mir, mir”? Šta može biti utjeha u sredini s malim postotkom lijepih žena? Gladna usta ne maštaju o duhovnoj opskrbi, već o hljebu, mesu i voću; iznureni maštaju o počinku. Slikom “mliječnih rijeka” Kur’an se obraća čovjekovoj (bachelardovski kazano) materijalnoj imaginaciji, njegovom nesvjesnom, mobilizirajući u njemu “san sitog djeteta koje pluta u sopstvenom blaženstvu” podsjećanjem na “najstarije blaženstvo, na najdražu hranu”. Supstancijalnim prizorom plutajućeg mlijeka Kur’an kao da smjera na prvotnu slatkoću hraniteljske materije i slatku sreću pred majčinom pojavom.

Pročitajmo kako Šalamov opisuje vikendni odlazak iz logora u pekaru. Ili s kakvim uživanjem J. M. G. Le Clézio piše o svom prvom bijelom hljebu. Kineski pisac Ju Hua u romanu Živjeti, opisuje tužnu tuču dviju porodica zbog jednog jedinog krompira. O džepu riže piše s evidentnom pobožnošću. Komunističke restrikcije izložile su milione nevjerovatnoj nestašici; koliko je samo puta odjeknulo kineskim selima to slamajuće šaputanje:

“Mama, ne mogu da hodam od gladi.”

Ili druge vrste gladi. Milioni tužnih pjesnika… Ah, ta glad za ljepoticama… Jose Ortega y Gasset sažeo je muške muke u jednu riječ: fascinacija. Dovoljna je “samo tiha nepomična prisutnost njene ličnosti”.

Žena je pokretač svega velikog što su napravili muškarci. Pa, kakav je Džennet bez žena, bez te srčike muških snova?! To čak nije žudnja, pjeva Miłosz, dok u vozu posmatra jedno blago žensko lice, pitajući se “šta je moguće učiniti ako vid nema apsolutne snage tako da bi predmete uvlačio sa zagrcavanjem brzine, ostavljajući iza sebe već samo prazninu idealne forme”.

“Sišla je na Raspaju. Ostao sam sa ogromnošću postojećih stvari. Spužva koja pati što ne može da se napuni vodom, rijeka koja pati što odrazi oblaka i drveća nisu oblaci i drveće.”

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Baudrillard odbacuje rajsko savršenstvo kao torturu dosade, kao “pakao raja”; Julian Barnes u Povijesti svijeta u 12/5 poglavlja ima priču o raju u kojem se sve želje ispunjavaju dok napokon ne stigne Zasićenje (sve želje budu iscrpljene) i poželi se vlastito odumiranje. Počinje tako što ljudi traže loše vrijeme ili da im nešto ne ide kako treba, jer im to nedostaje. Potom, bol. Ljudi u raju traže bol. Napokon, svi odluče da odumru. Ne traže, već to žele. Najduže traju advokati koji pretresaju stare slučajeve, naučnici koji prelistavaju izvore i raspravljaju o njima… Ali treba upitati milijarde bijednih, gladnih, poniženih da li će raj rijeka, slobode i odmora biti dosadan! To je bezobrazni prigovor savremenog kapitalističkog preobilja. Jer, Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Čudimo se da kur’anska slika Dženneta nije korištena kao precizan historijski pokazatelj gladi, nesigurnosti, jada, siromaštva, nesreće. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen. Koristit ćemo se Buharijinom zbirkom da bismo dali kratak presjek te historije:

“Enes, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podigao ruke i izgovorio: ‘Bože moj, daruj nas kišom! Bože moj, daruj nas kišom! Bože moj, daruj nas kišom!’”

“Aiša, r.a., kaže: − Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, umro, hrana su nam bili dvoje: hurma i voda.”

“Enes, r.a., kaže: − Vjerovjesnik, s.a.v.s, za svog života nije jeo bijelog hljeba niti mesa od ošurene ovce.”

“Aiša, r.a., kazuje: − Porodica Muhammedova, s.a.v.s., nije se najela pšenična hljeba tri dana uzastopno, od dolaska u Medinu do njegove smrti.”

“Ebu Hurejre, r.a., kazuje: − Bila me je pogodila golema nevolja. Susreo sam Omera ibn Hattaba, r.a., i zatražio od njega da mi prouči jedan ajet iz Allahove Knjige. On je ušao u svoju kuću i proučio mi ga. Krenuo sam dalje i nedaleko, uslijed iscrpljenosti i gladi, srušio sam se licem na zemlju. Iznenada, ugledao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je stajao više moje glave. Pozvao me: ‘Ebu Hurejre!’ – ‘Odazivam ti se, Allahov Poslaniče, uvijek spreman!’, rekao sam. Uzeo me za ruku i podigao. Znao je šta je sa mnom pa me poveo svojoj kući. Naredio je da mi se donese veća zdjela mlijeka iz koje sam se napio.”

“Ibn Ebu Evfa, r.a., kaže: − Učestvovali smo s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., u šest ili sedam vojnih pohoda i jeli smo skakavce zajedno sa njim.”

“Aiša, r.a., kaže: − Nikad nikog nisam vidjela da je imao žešće bolove od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”

Džennet, dakle, izdašan, čedan i krcat, nestrpljivo čeka velike gladi i žeđi; najveće gladi i žeđi da bude bezuvjetni hommage svim njihovim snovima.

 

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Dok ne pročitah natpis na Hadžibajrićevoj aščinici, teško je bilo i zamisliti da uopće i postoji gazda koji se, pored mase drugih “gazda” u jeku turističke sezone, okupacije grada i eskalacije hedonizma, koji se u velikoj mjeri iscrpljuje ispunjavanjem trbušnih prostora, u vrijeme kad se “pare uzimaju lopatom”, udostojio, bolje rečeno usudio, sebi i zaposlenicima priuštiti odmor

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!