Povedi i hodžinicu sa sobom

I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča

Jesam li stao da klanjam – ili dreči mobitel, ili je neko pritisnuo zvono na ulaznim vratima, ili neki silni junak zove s ulice, ili je dijete na putu prema rerni. Rijetko klanjam vakat u komadu. Rijetko oćejfim na serdžadi. Prekidam između kijama i ruku’a ili sedžde i sedžde, pa se vraćam i ponovo započinjem, ali bez one prvotne inspiracije; a kad mi je mrsko prekidati, onda išaretim, mašem rukama kao birvaktile naše nane, skidam jednom rukom dijete sa stola, učim naglas da skrenem pažnju, hvatam oborene vaze, čaše, bokale; pa onda taj sinkretizam iskupljujem jednom apatičnom sehvi-sedždom, a sve mislim: nema od ovoga ništa. Mogu na prste nabrojati namaze iz posljednjih godina koji nisu bili u najmanju ruku dubiozni i makar malo fragmentirani.

Divna su to vremena bila kad je čovjek mogao zanijetiti i staviti svijet u zagradu; potonuti u more spoznaje i vinuti se na minijaturni mi’radž. Ima tih priča o pobožnjacima koji bi se toliko predali u namazu da ne bi primjećivali gmaza koji je upravo puzao prema njima. Sad nema zmija, ali imaju mobiteli.

Isto mi je kad uzmem čitati. Kad je najzanimljivije, kad se koncentracija konačno probudi, na pola rečenice, pred sami kraj pasusa, uskaču padobranci brutalno kidajući cijele procese: mentalne, imaginacijske, emotivne. Ne znam je li Barthes ovo imao u vidu kad je plauzibilnog čitaoca stavljao na interpretacijski pijedestal. Čitalac je kao paučina, pokida ga ko prvi naiđe.

I sa svim mi je tako: utakmica, film, popodnevno spavanje, kahva s prijateljima. Nije ni čudo što sam ovako i ovoliko rastrojen čovjek. S obzirom na (nametnuti) diskontinuitet koji živim – još sam i dobar.

Ali ja sam samo malehni dio šireg problema, samo potrošna supstanca u duhu vremena. Sredstva komunikacije postala su gospodarima našeg dnevnog vremena: konzumiraju nas kad im zatrebamo. Trošimo se brže i intenzivnije nego prijašnje generacije jer je naša potrošnja usitnjena, razmrvljena, neprimjetna i, stoga, sverazarajuća. U knjizi Svijet je ravna ploča: globalizirani svijet u 21. stoljeću Thomas L. Friedman, hiperglobalist poput Georgea Sorosa, navodi devet sila koje su prouzročile globalizaciju ili, da upotrijebimo njegov izraz, “poravnavale” svijet: veći dio tiče se uspona sredstava informiranja i komunikacija i njihove potpune hegemonije. Friedman naše doba opisuje sintagmom “doba ometanja”: više niko nigdje (ni na planini, ni u džungli, ni u džamiji) ne može polagati pravo na svoj intimni, blaženi, eskapistički mir.

Ali, ali, ali… Možda je zapravo uvijek tako bilo. Uvijek se neko nekome miješao u frekvenciju, upadao u intimni prostor i kvario mu ćejf. Zanimljivo je dokle to samo može ići! Priča jedan efendija, u povjerenju, u živoj žuči, kako se jednog tmurnog jesenjeg popodneva – davno, davno, još dok je službovao na jednom našem selu – vratio s ikindije i zatekao kuću tihu kao poslije granatiranja: djeca su otutnjala na igralište, povjetarac je nježno milovao zavjesu na prozoru. Osmjehnuo se zavodnički ženi – koja je upravo bezuspješno pokušavala odvrnuti vražiju teglu bestilja koju je zatvorila njegova majka – i nije mnogo prošlo, a oni su se našli u ljubavnom zagrljaju. Kažemo “ljubavni zagrljaj” iz čiste nostalgije za ljubavnim romanima iz ratnih dana kada se čitalo sve što se moglo posuditi, mada vi ovdje možete sami upisati izraz, riječ ili sintagmu koji su vam po volji i ljepše vam i vjerodostojnije zvuče – sve je dopušteno pošto se radi o halal‑raboti. Nema potrebe da se lažemo, jedan musliman i muslimanka koji su braku mogu raditi što hoće, a i mi to možemo nazivati kako hoćemo, već prema afinitetima i manirima. I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča.

“Selam alejk, efendija, ja te došla zvati kod mene na mevlud u petak navečer.” Nosila je aparatić u uhu i redovno mu pravila mikrofoniju u džamiji. Ali nije joj valjda sad trebalo crtati.

“Dobro, samo izađi!”, gestikulira efendija rukom ljutito.

I Šefika izađe.

Nije mogao vjerovati! Kad mu je onomad upala Ramiza dok je u šorcu gledao utakmicu i pitala ga hoće li kupiti ponjavu, umalo joj nije opsovao i ponjavu i onoga ko je istka, ali sada, sada nije imao riječi. Sad je bio go pod dekom iza kauča. Život mu se zgadio.

Ali, šta da se radi, već se bio ubarabatio, nije džaiz ostavljati posao napola, te krenu da završe – uz stanovite motivacijske napore – ono što su počeli. Zaora hodža svoju njivu ponovo, da se nadovežemo na jednu metaforu iz plemenitog Kur’ana, kad neko ponovo upade na vrata. Hodža opet odbaci plug i hitro nabaciše deku preko sebe. Opet Šefika!

“Zaboravih ti reći da povedeš i hodžinicu.”

Prethodni članak

Čemu sve ovo

PROČITAJTE I...

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Džemal Muftić 27.09.2016.

    Čini se da mnogi musliman Islam (predanost), doživljavaju samo kroz Vjeru kroz obred, dok ostalo: Da ti bahne” nenajavljen, ne dodje u tačno vrijeme, (pa čak i nikako ne dodje, bez obrazloženja), zatim do krupnih životnih situacija, da olahko bez promišljanja, emotivno reagira (takve reakcije ovisno od situacije mogu stvari okrenuti mada su te emocije nerjetko vrlo iskrene poštene ali ljude koštaju), ili do onih sitnijih-koje opet dosta govore kao što je neuredno ostavljanje obuće u džamiji. To smo mi čudo jedno Imamo najbolji razumu najprihvatljiviji Zakon a mi svjesno mimo njega. Fali nam edeba, profinjavanja, odgojnog dobrušavanja, u svijesti, jer u protivno dajemo materijal drugima. Konkretno imamo džahila-neznalica koji ne izvršavaju farzove i ostale vjerske propise ,a za sebe kažu da su muslimani. Među takvima ima odgovornih obazrivih i učtivih ljudi. Takvi a nije ih malo kada kritikuju muslimane uvjek imaju uzrečicu po tipu: “Vidi ga ili vidi je ide u džamiju a vidi kako se nekulturno ponaša” ( posebno na javnom mjestu, ili da ne kažemo čini šta gore).Takvi nerjetko znaju reći neće da idu u džamiju zbog takavih i takvih osoba, (što je u bit netačno je zna se u imeko Koga se ide u Džamiju Musliman bi uvijek treba prednjačiti u svome lijepom ponašanju, bit odmjeren ne uzimati riječ drugome, poštovati red i protokol, biti uvijek uredan čist, kada treba rječit, i odmjeren, što nam nas ovavezuje Vjerozakon . Ne smijemo davati materijala drugima. Jer neka musliman uradi 99 odličnih stvari a stota bude loša drugi i drugačiji će uvijek prstom pokazivati u muslimane. Do takve situacije i inferiornosti su doveli sami muslimani, koje se opet pokušavaju pravdati ali to je druga tema.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!