Potrebna su nam jasna pravila kada je riječ o kodeksu oblačenja u institucijama

Jedno društvo treba imati građane koji sami prepoznaju gdje je granica između osobne slobode i zadiranja u slobode drugih. Tako je, po meni, razumljivo da u svoje slobodno vrijeme možete imati kodeks oblačenja kakav vi smatrate prikladnim, ali kada je u pitanju vrijeme koje provodite u državnim institucijama, trebalo bi da se držimo kodeksa oblačenja koji je važeći za tu instituciju. Ja ne poznajem ni jednu državu u svijetu koja nema jasna pravila kada je o tome riječ. Ministrica, bez obzira da li vrši dužnost u BiH ili drugoj zemlji, ne smije nositi dekolte, prozirnu odjeću i sl.

 

Ministrica Ministarstva obrazovanja i nauke Federacije BiH dr. sci. Elvira Dilberović završila je Gimnaziju u Mostaru i diplomirala 2002. godine na Fakultetu humanističkih nauka na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Postdiplomske studije završila je 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za lingvistiku, te na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, kolegij za lingvistiku. Odbranila je doktorsku disertaciju pod naslovom Jezičko-stilske osobitosti političkog diskursa (na primjeru printanih medija u BiH 1992-1995). Od 2002. do 2004. godine radila je kao profesorica bosanskog jezika i književnosti u Gimnaziji Mostar.

Profesorica je na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru te vanjski saradnik na Univerzitetu u Zenici. Ovlaštena je profesorica bosanskog jezika za diplomatski nivo. Članica Upravnog odbora Vijeća bošnjačkih intelektualaca (VKBI) u Mostaru. Kao autorica i lektorica učestvovala je u više izdavačkih projekata iz područja religije, kulture, historije i sociologije. Recenzirala je više udžbenika i naučnih knjiga, te promovirala više naučnih i književnih djela. Ministrica Dilberović govorila je za Stav, među ostalim, o bosanskom jeziku, obrazovnoj politici, uspjesima i ulaganjima njenog ministarstva, međunarodnoj saradnji, udžbeničkoj politici, ali i aktualnim temama poput javne rasprave o Nacrtu Kodeksa o ponašanju i odijevanju na UNSA.

STAV: Zadnjih mjeseci dio stručne javnosti iznio je svoje primjedbe u vezi s pitanjem novog pravopisa bosanskog jezika. Jedno od njih jeste nepostojanje neke vrste vijeća za standardizaciju bosanskog jezika koje bi onemogućilo da se unutar jezičkog sistema pravi nered. Smatrate li da je pitanje izrade pravopisa stvar pojedinca ili sistema?

DILBEROVIĆ: Jezička politika je živ, kontinuiran, dinamičan proces u kojem je potrebno plansko ulaganje finansija, stručnog kadra i rada na terenu. Svaki jezik, prema svojoj prirodi, jeste organizam koji opstaje neovisno, a jezičari ga kultiviraju, njeguju, usavršavaju. Stoga, u normiranju jednog jezika nema prostora za proizvoljna, pojedinačna rješenja, jer to jezik pamti, a posljedice osjete korisnici tog jezika. Kao društvena kategorija, standardni jezik trebao bi biti produkt zajedničkog, timskog rada stručnjaka, državni projekt u kojem bi proces izrade bilo kojeg normativnog priručnika (gramatika, rječnik, pravopis) tekao nesmetano, kako u finansijskom, tako i vanjezičkom smislu. U Bosni i Hercegovini postoji Institut za bosanski jezik, koji je odnedavno postao i članica Univerziteta u Sarajevu, koji je odličan temelj za početak ili nastavak svih projekata i pitanja kada je riječ o bosanskom jeziku. Naravno, izrada normativnog priručnika trebala bi okupiti eminentna imena bosnistike sa svih katedri za bosanski jezik, te stručnjaka iz oblasti metodike, sociologije, etnologije… Da se ne zavaravamo, to nije lagan posao, zato traži izuzetnu stručnost, konsenzus i finansije. Pojedinačna rješenja štete samom jeziku, ugledu stručne zajednice, a na koncu i društvenoj zajednici.

STAV: Svjedoci smo da bosanski jezik ima bolji status u Srbiji i Crnoj Gori, te drugdje u svijetu, nego što ga ima u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. Postoji li rješenje za problem neomogućavanja učenja bosanskog jezika u RS-u pod njegovim Ustavom priznatim imenom?

DILBEROVIĆ: Prilikom posjete Beogradu sastala sam se s tadašnjim ministrom obrazovanja Republike Srbije, gospodinom Vrbićem, koji mi je na pitanje o statusu bosanskog jezika u Srbiji pojasnio da je u toku zvanično uvođenje, ne priznavanje bosanskog jezika, što je ogromna razlika u terminologiji. Dakle, nemate vi što priznati ili ne ako je riječ o jeziku koji postoji prema ustavu jedne države, vi možete samo uvesti u obrazovni sistem svoje zemlje taj već priznati jezik. Taj proces je završen u RS i u Crnoj Gori. Države koje teže demokratskim principima i procesima priključivanja Evropskoj uniji i NATO-u nedvojbeno poštuju i nominaciju jezika jedne države i njenih naroda. Vlasti u Republici Srpskoj ne spadaju u red onih koji razumiju demokratske principe niti naučne činjenice. Mišljenja sam da će “morati” prihvatiti i bosanski jezik, i nacionalne slobode u svakom smislu, inače će pred građanima snositi odgovornost nepriključivanja evropskoj zajednici demokratskih, građanskih postulata.

STAV: Neko smatra, a i novi je pravopis na tragu takvog razmišljanja, da je rješenje u BHS‑u, odnosno u nekom obliku “zajedničkog” jezika koji se u biti temelji na nekadašnjem srpsko-hrvatskom jeziku. Da li mislite da je takvo što provedivo i u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, kako u entitetima, tako i u kantonima?

DILBEROVIĆ: Jezik ne trpi vještačke izmjene, on jeste fleksibilan, ali istovremeno čuva svoju strukturu. Prema tome, propagiranje BHS jezika uzaludan je pokušaj utjecaja na strukturu jezika koji ima svoje zakonitosti kao poseban organizam i kojeg kao takvog koristi određena jezička zajednica. Kovanica BHS je dezavuiranje dijahronije i sinhronije jednog ili više jezika, jedne države i njene književne historije.

STAV: Kako Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i nadležna kantonalna ministarstva pomažu rad, razvoj i obnovu škola u RS-u?

DILBEROVIĆ: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke kontinuirano podržava održavanje instruktivne nastave u Vrbanjcima i Konjević-Polju finansirajući plaće nastavnog osoblja koje izvodi nastavu.

STAV: Treba li nam više patriotizma u obrazovnom sistemu i kako to postići?

DILBEROVIĆ: Bosna i Hercegovina ima bogatu prošlost, dugostoljetnu pismenost i prirodna bogatstva. Patriotizam se razvija kroz znanje o svojoj državi, sjajnim ličnostima koje su ostavile trag u svjetskoj kulturnoj i naučnoj baštini. Nepoznavanje događaja, postignuća i znamenitih ličnosti iz svih oblasti ljudskog djelovanja rađa komplekse kod mladih ljudi u smislu mlade, neostvarene nacije, što je apsolutno pogrešno. Nastavne jedinice trebalo bi da sadrže veći postotak sadržaja koji navode na promišljanje i istraživanje o događajima i ličnostima iz dalje i bliže historije Bosne i Hercegovine. Stoga sam zagovornik organiziranja ekskurzija i izleta u Bosni i Hercegovini kako bi se učenici i studenti i praktično osvjedočili o tome. Na Koordinaciji ministara obrazovanja FBiH, kojom predsjedava FMON, donesen je i zaključak kojim se sugerira i daje podsticaj upoznavanju svoje domovine.

STAV: Kako u udžbenicima na širem nivou postići konsenzus u vezi s novijom historijom, posebno kada je riječ o definiranju karaktera rata, genocida, opsadi, logorima itd.?

DILBEROVIĆ: U BiH je teško postići konsenzus o bilo kojem pitanju udžbeničke politike, obrazovne politike uopće. Odluke koje se donose na Konferenciji ministara obrazovanja i nauke BiH donose se konsenzusom, i redovno imate opstrukcije, pa čak kada su u pitanju valjane, utemeljene i odgovorne odluke koje su korisne za sve građane BiH. Nacionalne težnje imaju prevagu u odnosu na ono što je zdravo, razumno i održivo. Naravno, to ne znači da se na određenom nivou ne mogu unijeti promjene koje će potvrditi ono što su i legitimni sudovi ocijenili kao genocid, opsada, logor… Ne smije se dozvoliti nekultura sjećanja, uz uvažavanje i poštivanje svih stradalih u proteklom ratu. S tim u vezi, bitno je ko piše takve sadržaje, koliko poštuje etički kodeks, koji neće narušiti stručnost i fakte i ko neće koristiti huškačku retoriku.

STAV: Oštre polemičke tonove ovih dana izazvao je i prijedlog Nacrta Kodeksa o ponašanju i odijevanju na UNSA. Ne mislite li da su ovakve vrste inicijativa, a postojeći Nacrt očito će imati dopune i izmjene ako uopće prođe, neophodne ne bi li se u visoko obrazovanje uveo red i transparentnost?

DILBEROVIĆ: Osobno nisam pristalica konzumacije sloboda koje narušavaju integritet drugih osoba ili državnih institucija. Jedno društvo treba imati građane koji sami prepoznaju gdje je granica između osobne slobode i zadiranja u slobode drugih. Tako je, po meni, razumljivo da u svoje slobodno vrijeme možete imati kodeks oblačenja kakav vi smatrate prikladnim, ali kada je u pitanju vrijeme koje provodite u državnim institucijama, trebalo bi da se držimo kodeksa oblačenja koji je važeći za tu instituciju. Ja ne poznajem ni jednu državu u svijetu koja nema jasna pravila kada je o tome riječ. Ministrica, bez obzira da li vrši dužnost u BiH ili drugoj zemlji, ne smije nositi dekolte, prozirnu odjeću i sl.

STAV: Opće je mišljenje da se ne ulaže dovoljno u obrazovanje. Do koje je mjere ovo stajalište utemeljeno?

DILBEROVIĆ: Nije teško doći do podataka koji pokazuju koliko se ulaže u obrazovanje u BiH. Svaki službeni glasnik sadrži takve podatke. Na federalnom nivou svake se godine izdvaja manje sredstava, bez obzira što nastojite predočiti izazove koji se pred nas kao državu postavljaju u procesima evropskog prostora obrazovanja, naročito visokog. Kantonalna ministarstva obrazovanja i nauke povlače veliki dio kantonalnog budžeta, koji u 80% odlazi za plaće. Dakle, za naučna istraživanja, popularizaciju nauke i društva zasnovanog na znanju, mobilnosti studenata i nastavnog osoblja ne ostaje ništa. Stoga, FMON u saradnji s kantonalnim ministarstvima obrazovanja sufinansira nabavku besplatnih udžbenika, sufinansira projekte opremanja učionica za izvođenje praktične nastave, sufinansira učenička i studentska takmičenja i olimpijade na federalnom i državnom nivou itd. Za studentski standard i pomoć studentskim organizacijama izdvajamo 1.100.000 KM, a u okviru Fonda za studentske zajmove 225.000 KM na godišnjem nivou. Kada je u pitanju održivost rada visokoškolskih ustanova u FBiH, svake godine izdvajamo 1.500.000 KM. Osim tih sredstava, iznos od 850.000 KM namijenjen je isključivo naučno‑istraživačkim projektima na koje mogućnost apliciranja imaju univerzitetski profesori. Zbog toga s pravom mogu reći da FMON, u skladu sa svojim mogućnostima, “popunjava” navedene praznine i svojim programima opslužuje različite korisnike u svrhu stjecanja stručnijeg obrazovanja i istraživanja.

STAV: Koliko Vaše ministarstvo ulaže novca godišnje u kulturne institucije od državnog značaja iako to nije izravno u njegovoj nadležnosti?

DILBEROVIĆ: Godišnje za institucije kulture od značaja za BiH, prema usvojenom programu FMON, izdvajamo 1 milion KM. Pored toga, sufinansiramo ili finansiramo održavanje okruglih stolova, konferencija koje te institucije organiziraju, obogaćujemo njihov knjižni fond itd. U septembru planiramo održati okrugli sto u Zemaljskom muzeju s namjerom da potaknemo osnivanje tehnološkog muzeja u Federaciji, a u istom mjesecu organiziramo višednevni salon naučne knjige u Mostaru s ciljem da građanstvu, naročito mladima, približimo nauku i njene blagodati.

STAV: Koliko je bila plodotvorna Vaša saradnja s turskom TIKA-om i što je to značilo za unapređivanje školstva?

DILBEROVIĆ: Federalno ministarstvo nauke i obrazovanja ima vrlo dobru saradnju s TIKA-om, reguliranu Sporazumom o saradnji. Riječ je o saradnji kojom se unapređuju različiti aspekti obrazovanja u Federaciji. U protekloj godini smo se fokusirali na tzv. specijalno obrazovanje, odnosno obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju. Nastavnici iz šest gradova Federacije boravili su na stručnim treninzima u Antaliji, a po povratku su bili dužni prezentirati usvojena znanja svojim kolegama. U drugoj fazi projekta TIKA je uložila 100.000 eura u izgradnju 6 kabineta u stručnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju, te 200.000 eura u opremanje tih kabineta potrebnim savremenim metodičkim pomagalima. U pitanju su škole iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice.

STAV: Kakvi su konkretni odjeci (u smislu odaziva učenika) u vezi s uvođenjem bosanskog jezika u školstvo Republike Turske, što je bio jedan veliki iskorak na planu međunarodnih odnosa u obrazovnom sektoru, ali i u smislu unapređenja prijateljskog odnosa dvaju naroda?

DILBEROVIĆ: Susretala sam se s raznim dobronamjernim i manje dobronamjernim komentarima kada je u pitanju potpisivanje protokola između FMON i Ministarstva obrazovanja Republike Turske i Kulturnog centra “Yunus Emre”, posebice kada je u pitanju uvođenje bosanskog jezika u sistem obrazovanja Republike Turske. Dvije godine nakon toga, imamo veliku zainteresiranost turskih učenika, kao i odraslih, za učenje bosanskog jezika. To me čini sretnom utoliko više što je i na taj način ojačan prijateljski odnos BiH i Republike Turske, i što je veliki broj Bošnjaka u Republici Turskoj dobio mogućnost da izabere učenje bosanskog jezika. Svako isticanje ovog čina u negativnom kontekstu smatram zluradim, jer ne vidim zašto bi bilo logično da se bosanski jezik izučava u skandinavskim zemljama, Njemačkoj i sl., ali ne i u Turskoj. Svaka država koji štiti integritet i osobnost BiH dobrodošla je kao partner i u segmentu obrazovanja i nauke.

STAV: Još jedan vrlo bitan iskorak učinili ste potpisujući protokol s BNV u Sandžaku, čime ste dali direktnu podršku čuvanju identiteta bošnjačkog naroda u Srbiji. Šta je konkretno značio ovaj vid saradnje?

DILBEROVIĆ: Protokol o saradnji FMON i BNV Sandžak ostvaren je na obostrano zadovoljstvo, a moje riječi zahvale dužna sam uputiti gospodinu Ugljaninu, koji sa svojim timom kontinuirano vodi borbu za očuvanje identiteta Bošnjaka u Srbiji. Izazovi s kojima se susreću u svom radu su brojni, a veliki dio njih tiče se obrazovanja i udžbeničke politike. BNV Sandžak nije “breme” Bošnjaka i BiH i svi smo odgovorni za unapređenje našeg odnosa i međusobnog potpomaganja u očuvanju bosanskog jezika, kulturne i historijske baštine.

 

PROČITAJTE I...

I bez obzira na to da većina Bošnjaka zna da je Komšić političar koji se nije proslavio za vrijeme svojeg osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH, osim što je njegova pojava bila trn u oku Hrvatima, Bošnjaci su mu dali povjerenje jer ga ne vide kao opasnost za opstanak BiH.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!