Potreban je bosnistički narativ o Ismail-agi Čengiću

Ismail-aga Čengić, priredio: Muhidin Džanko, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2017. godine, 375 str.

Knjiga Ismail-aga Čengić, priređivača prof. dr. Muhidina Džanke zbirka je ponajvažnijih tekstova o ovoj podjednako važnoj historijskoj i mitskoj figuri iz usmene i pisane tradicije na južnoslavenskom govornom području. Ipak, bilo bi pogrešno ovu knjigu smatrati tek zbirkom tekstova. Priređivač se potrudio da u opširnom predgovoru predstavi portret Ismail-age Čengića kao povijesnog i literarnog lika na osnovu književnih i relevantnih dokumentarnih izvora. Džanko na početku knjige ističe da je ona unekoliko proširena verzija njegove ranije objavljene studije pod naslovom Tragični torzo: Gazi Ismail-aga Čengić kao povijesna ličnost i fikcionalni literarni lik u književnim i povijesno-dokumentarnim vrelima, publicirane u Godišnjaku BZK “Preporoda” 2015. godine.

S obzirom na to da je Džanko profesor književnosti, čitaoci bi mogli očekivati da knjiga nastoji predstaviti Ismail-agu Čengića prije svega iz književne perspektive, kao lika prisutnog u kanonskoj književnoj tradiciji na južnoslavenskom prostoru. Međutim, ona prije nastoji pronaći balans između historijske i književne istine, s jasnom namjerom dekonstrukcije Mažuranićevog epa kao mjerodavnog historijskog dokumenta, kako je očito doživljavan od dijela južnoslavenske društvene, pa i akademske zajednice.

“Zacijelo da se u cjelokupnoj historiji Južnih Slavena teško može pronaći jedna povijesna ličnost kojoj je učinjena tolika nepravda posredstvom nekog književnog djela kao što je to bio slučaj s Bošnjakom Ismail-agom Čengićem. U brojnim biografskim zapisima o Čengiću često se ističe ta bizarna činjenica da je glavni povod za pisanje studija o Ismail-agi bio Mažuranićev spjev, dakle jedan fikcionalni i kanonizirani književni tekst, a ne njegova stvarna pogibija…”, piše Džanko.

Polazeći od te činjenice, autor ukazuje na značaj i ulogu epske književnosti na prostoru južnoslavenske književne zajednice, te ističe potrebu za dekonstrukcijom Mažuranićevog epa i sagledavanja konteksta u kojem je djelovao Ismail-aga, te konteksta u kojem su nastajali narativi o njemu. Tako on u predgovoru ističe historijsku ulogu Petra Petrovića Njegoša i kanibalističko iživljavanje nad Ismail-aginom odsječenom glavom kao jedinstven slučaj u književnosti uopće u kojem se jedan kanibalistički i kukavički čin slavi kao herojstvo zarad ideoloških ciljeva. “Mažuranićev ep je, dakle, izrazito osvetničko djelo, zamaskirano pričom o nasilništvu Ismail-age Čengića iako to nasilništvo nije bilo ništa veće niti okrutnije no što je bilo nasilništvo i despocija crnogorskog vladike Njegoša”, ističe Džanko.

On primjećuje da je u Mažuranićevom epu Ismail-aga Čengić predstavljen kao metafora srednjovjekovne orijentalne despocije, nasilništva i okrutnosti kojima ni do danas nema premca u književnostima Slavenskog juga. On je i danas, primjećuje Džanko, ostao stigmatiziran kao tlačitelj krišćanske raje, i to isključivo na osnovu jednog nacionalromantičarskog epa koji već stoljeće i po figurira i promiče se kao nezamjenjiva školska književna lektira, što je moglo imati dalekosežne posljedice s obzirom na izjednačavanje imperijalnog s religijskim drugim u epski kodiranom romantizmu. Ismail-aga predstavljen je u Mažuranićevom epu ne kao pojedinac već kao metafora jednog naroda.

Pored sjajnog predgovora, ovu knjigu sačinjavaju tekstovi nastali od druge polovine 19. do kraja 20. stoljeća. U njima se razaznaju kako oni historiografski, tako i drugi, ideološki narativi koji su oblikovali imaginarij o Ismail-agi. Džankina knjiga može poslužiti kao poticaj našim historiografima i književnim historičarima da ponude novu interpretaciju povijesne ličnosti i književno-umjetničkog lika Ismail-age Čengića u jednom novom, bosnističkom diskursu o ovoj važnoj historijskoj i literarnoj ličnosti.

PROČITAJTE I...

Bio je komandir čete vojne policije “Crnih labudova” s činom natkapetana. U okviru tih nadležnosti bio je zadužen i za bezbjednost rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića od 1993. do 1995. godine. Jednom prilikom kazao je da je ponosan što pripada generaciji koja je imala čast biti dio Armije RBiH. Svjedoci pričaju da je sa smrtne postelje poručio da mu je najveća čast u životu što je imao priliku štititi rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!