Potreban je bosnistički narativ o Ismail-agi Čengiću

Ismail-aga Čengić, priredio: Muhidin Džanko, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2017. godine, 375 str.

Knjiga Ismail-aga Čengić, priređivača prof. dr. Muhidina Džanke zbirka je ponajvažnijih tekstova o ovoj podjednako važnoj historijskoj i mitskoj figuri iz usmene i pisane tradicije na južnoslavenskom govornom području. Ipak, bilo bi pogrešno ovu knjigu smatrati tek zbirkom tekstova. Priređivač se potrudio da u opširnom predgovoru predstavi portret Ismail-age Čengića kao povijesnog i literarnog lika na osnovu književnih i relevantnih dokumentarnih izvora. Džanko na početku knjige ističe da je ona unekoliko proširena verzija njegove ranije objavljene studije pod naslovom Tragični torzo: Gazi Ismail-aga Čengić kao povijesna ličnost i fikcionalni literarni lik u književnim i povijesno-dokumentarnim vrelima, publicirane u Godišnjaku BZK “Preporoda” 2015. godine.

S obzirom na to da je Džanko profesor književnosti, čitaoci bi mogli očekivati da knjiga nastoji predstaviti Ismail-agu Čengića prije svega iz književne perspektive, kao lika prisutnog u kanonskoj književnoj tradiciji na južnoslavenskom prostoru. Međutim, ona prije nastoji pronaći balans između historijske i književne istine, s jasnom namjerom dekonstrukcije Mažuranićevog epa kao mjerodavnog historijskog dokumenta, kako je očito doživljavan od dijela južnoslavenske društvene, pa i akademske zajednice.

“Zacijelo da se u cjelokupnoj historiji Južnih Slavena teško može pronaći jedna povijesna ličnost kojoj je učinjena tolika nepravda posredstvom nekog književnog djela kao što je to bio slučaj s Bošnjakom Ismail-agom Čengićem. U brojnim biografskim zapisima o Čengiću često se ističe ta bizarna činjenica da je glavni povod za pisanje studija o Ismail-agi bio Mažuranićev spjev, dakle jedan fikcionalni i kanonizirani književni tekst, a ne njegova stvarna pogibija…”, piše Džanko.

Polazeći od te činjenice, autor ukazuje na značaj i ulogu epske književnosti na prostoru južnoslavenske književne zajednice, te ističe potrebu za dekonstrukcijom Mažuranićevog epa i sagledavanja konteksta u kojem je djelovao Ismail-aga, te konteksta u kojem su nastajali narativi o njemu. Tako on u predgovoru ističe historijsku ulogu Petra Petrovića Njegoša i kanibalističko iživljavanje nad Ismail-aginom odsječenom glavom kao jedinstven slučaj u književnosti uopće u kojem se jedan kanibalistički i kukavički čin slavi kao herojstvo zarad ideoloških ciljeva. “Mažuranićev ep je, dakle, izrazito osvetničko djelo, zamaskirano pričom o nasilništvu Ismail-age Čengića iako to nasilništvo nije bilo ništa veće niti okrutnije no što je bilo nasilništvo i despocija crnogorskog vladike Njegoša”, ističe Džanko.

On primjećuje da je u Mažuranićevom epu Ismail-aga Čengić predstavljen kao metafora srednjovjekovne orijentalne despocije, nasilništva i okrutnosti kojima ni do danas nema premca u književnostima Slavenskog juga. On je i danas, primjećuje Džanko, ostao stigmatiziran kao tlačitelj krišćanske raje, i to isključivo na osnovu jednog nacionalromantičarskog epa koji već stoljeće i po figurira i promiče se kao nezamjenjiva školska književna lektira, što je moglo imati dalekosežne posljedice s obzirom na izjednačavanje imperijalnog s religijskim drugim u epski kodiranom romantizmu. Ismail-aga predstavljen je u Mažuranićevom epu ne kao pojedinac već kao metafora jednog naroda.

Pored sjajnog predgovora, ovu knjigu sačinjavaju tekstovi nastali od druge polovine 19. do kraja 20. stoljeća. U njima se razaznaju kako oni historiografski, tako i drugi, ideološki narativi koji su oblikovali imaginarij o Ismail-agi. Džankina knjiga može poslužiti kao poticaj našim historiografima i književnim historičarima da ponude novu interpretaciju povijesne ličnosti i književno-umjetničkog lika Ismail-age Čengića u jednom novom, bosnističkom diskursu o ovoj važnoj historijskoj i literarnoj ličnosti.

PROČITAJTE I...

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!