Potencijali bošnjačke dijaspore

Probuditi zanimanje dijaspore za Bosnu, zainteresirati Bošnjake za ono što se događa izvan Bosne jedan je od prioritetnih bošnjačkih interesa. Ovisno o političkoj pripadnosti, Bošnjaci su iseljavali diljem svijeta. I danas nam nije poznat ukupan broj iseljenih. Opet, kad nas već danas ima posvuda, može li ta činjenica pomoći Bosni

Najtrajniji bosanski izvozni proizvod jesu ljudi. I tako unazad deset stoljeća. Kolone automobila na graničnim prijelazima Hrvatske s BiH u danima vikenda pokazuju koliko ljudi i danas radi vani. U Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji… I nije prvi put. Ugovori srednjovjekovnih bosanskih vladara s Dubrovnikom govore i o trgovini ljudima. Tako je djevojka “bosanskim jezikom zvana Ljuvena” prodana u roblje u Dubrovnik u 15. stoljeću. No, njena kupoprodaja nije bila surova iznimka, prije uvriježeno pravilo tokom bosanske povijesti.

Bosna stoljećima izvozi ljude. Tako je, primjerice, kapetan Mahmud‑paša Kulenović iz Kulen‑Vakufa poginuo u bici kod Hamadana u Perziji (današnjem Iranu) u 18. stoljeću, istom stoljeću kada je Džezar Ahmed‑paša iz Trebinja pobijedio Napoleona u Siriji. Zoran Đinđić i Milan Mladenović rođeni su Sarajlije. Bosanci su i Ivo Andrić i Zlatan Ibrahimović, kao i Sanela Jenkins i barunica Arminka Helić. Kao roblje, vojnici, radnici, studenti itd., nažalost, i kao izbjeglice zbog rata Bosanci i Hercegovci stoljećima iseljavaju iz Bosne.

Članovi istih obitelji danas žive od Australije, preko Irana, Rusije, Turske, diljem Europske unije, sve do SAD‑a i Kanade. Razloga iseljavanja nekoliko je. Rat je svakako na prvom mjestu. Ne samo onaj posljednji u nizu. Od osmanskog poraza u opsadi Beča 1683. godine do danas, svaki rat Bosni donosi i velike gubitke u civilnom stanovništvu, što je, posljedično, obogatilo stanovništvom susjedne zemlje. Tako su u migracijama nakon propasti osmanske opsade Beča 1683. godine muslimani iz Mađarske, Slavonije i Like doselili u Bosnu, dok su katolički i pravoslavni Bošnjaci i Vlasi iselili u Austriju. Zbog takvih je procesa prema popisnim defterima na početku 18. stoljeća od oko milion stanovnika Bosne bilo oko 85% muslimana i oko 15% kršćana obiju konfesija. Ratovi, zarazne bolesti i vojna obaveza koju su imali samo muslimani doveli su da je nakon austrougarske okupacije 1878. godine njihov udio pao na oko 32% u ukupnom stanovništvu BiH. Procjenjuje se kako je u vremenu 1878/79. godine u Osmansko carstvo iselilo između 100 i 200 hiljada muslimana. Pjesma Ostajte ovdje Alekse Šantića bolni je podsjetnik na ta vremena.

Istovremeno, zbog austrougarske okupacije, u Bosnu je uselilo preko sto hiljada kršćana, većinom državnih službenika Austro-Ugarske i njihovih obitelji, ali i raznih tragača za srećom koji su je odlučili potražiti u Bosni.
Kao da ta promjena strukture stanovništva nije bila dovoljna, nova dolazi ujedinjenjem Države SHS s Kraljevinom Srbijom 1918. godine. Iako je Kraljevina SHS/Jugoslavija formalno bila parlamentarna monarhija, srpska je vlast smatrala Bosnu ratnim plijenom te se tako i ponašala. Naselila je veliki broj isluženih vojnika i tzv. solunskih dobrovoljaca u Bosnu, dodjeljujući im bošnjačku zemlju koju je prisvojila kroz agrarnu reformu. Pljačka nakon Prvog svjetskog rata nastavila se i poslije Drugog svjetskog rata. Komunističke su vlasti zemljišne posjede proglašavali napuštenima i prisvajali ih kao što su i konfiscirali zemljišta čiji su vlasnici bili optuživani i osuđivani za antidržavnu aktivnost. Dodatno, vlasti su od Bošnjaka koji su iseljavali u muslimanske zemlje tražili da potpišu izjave kojima se trajno odriču imovine u BiH. Jedini takav slučaj bio je kad su nacističke vlasti isto tražile od židova koji su zbog političkog pritiska iseljavali iz Njemačke u SAD.

Nakon silnih ratova kroz bosansku povijest, više Bošnjaka danas živi izvan BiH nego u njoj. Broj iseljenih Bošnjaka i njihovih potomaka danas je veća od broja Bošnjaka u Bosni.
Tražimo li centre bošnjačke dijaspore, tri nam zemlje dolaze prve na um. To su Turska, SAD i Njemačka. Prvenstveno gradovi Istanbul i Bursa, Chicago, Berlin i München.

Istanbul je sjedište najstarije bošnjačke dijaspore. Još je Mehmed II Fatih šezdeset hiljada Bošnjaka koji su 1463. godine pod Jajcem primili islam odveo da nasele ispražnjeni grad. Kroz stoljeća, veliki je broj Bošnjaka živio u Istanbulu, neki kraće vrijeme, neki cijeli život. I danas je normalno u nekim dijelovima Istanbula razgovarati na bosanskom jeziku, a da vam ne treba prevodilac.

Njemačka i SAD predstavljaju novija središta bošnjačke dijaspore, naročito nakon Drugog svjetskog rata. Bošnjaci su selili u te zemlje u potrazi za poslom i želeći povećati svoje životne šanse, kao i drugi radni migranti,. Uz radne, tekle su i ratne migracije. Ovisno o političkoj pripadnosti, Bošnjaci su iseljavali diljem svijeta. I danas nam nije poznat ukupan broj iseljenih Bošnjaka. Opet, kad nas već danas ima posvuda, može li ta činjenica pomoći Bosni?

Veće bošnjačke zajednice nalaze se u Europskoj uniji i SAD‑u, što je i razumljivo. Zbog genocidnog rata (1992–1995), iz BiH je iselilo oko milion stanovnika različite vjerske i nacionalne pripadnosti pokušavajući pobjeći iz rata i naći bolji život. U bližem susjedstvu, u Hrvatskoj i Srbiji, smještaj i novi život našli su brojni stanovnici BiH, na osnovu religijske i etničke pripadnosti ili obiteljske povezanosti. Dok su se Hrvati i Srbi iseljavali u susjedne zemlje, Bošnjaci nisu imali rezervne domovine te su se raspršili po cijelom svijetu. I danas se sjećam riječi jedne djevojke koja je kao izbjeglica iz Bosne dobila useljeničku vizu za SAD. Na moje riječi kako je Hrvatska ipak bliža Sarajevu od Amerike, odgovorila mi je kako su za nju Bošnjakinju i Hrvatska i SAD jednako strane zemlje. A u Ameriku ide jer tamo ima više šansi nego u Hrvatskoj.

Pretražujući portale, nalazimo gomilu pokazatelja bošnjačke prisutnosti u dijaspori. Organizirane iseljeničke zajednice nalazimo od Norveške do Turske. Najviše ih je u Njemačkoj, koja je tradicionalno cilj bošnjačkih migracija. Uz to ih ima u Engleskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i sjevernijim zemljama, sve do Švedske.

Iako je njihov početak bio težak, visokokvalificirani radnici morali su se zapošljavati kao nekvalificirani, život u novim domovinama izgledao je bolji i takav od onog što su ostavili za sobom. Socijalizam, rat i nezaposlenost. Dvadesetak godina kasnije, nekadašnja djeca i mladi danas su ljudi koji su se izborili za svoje pozicije u društvima u koja su uselili. Neki su doživjeli sudbinu druge generacije, potomaka doseljenika koji, iako rođeni u tim zemljama, nisu prihvaćeni kao dio autohtone populacije. Oni ostaju stranci, neprihvaćeni u zemljama rođenja, ali i zemljama porijekla.

Otkako je samostalne BiH imamo pokušaje da se ujedine dijaspora i domovina. Rat je, nažalost, ostao najveći ujedinitelj Bošnjaka. Koliko je dijaspora pomogla Bosni, ni danas nije poznato. Od prihvata izbjeglica do humanitarne, novčane i ljudske pomoći. Dijaspora nije bila sama u tom pothvatu, pomogli su i mnogi prijatelji Bosne širom svijeta. Koliko je puta novac otvarao ratom zatvorene puteve, nepoznato je. No, nije pretjerano govoriti kako je samo cijena rata u BiH iznosila preko stotinu milijardi dolara.

Bosna je u ratnim vremenima živjela u tzv. humanitarnoj ekonomiji, kada je skoro cijeli narod sveden na status primaoca humanitarne pomoći. Snalažljivost Bošnjaka u preživljavanju i u takvim najgorim uvjetima inspirirat će generacije koje dolaze. No, ako su Bošnjaci preživjeli u takvim vremenima, što čine u boljim uvjetima?

U domovini se javljaju brojne organizacije koje se žele postaviti kao krovne za cijelu iseljenu i domovinsku Bosnu. Razni kongresi, asocijacije i konferencije nose naziv svjetski, no pitanje je koliki je njihov stvarni domet. Pridružimo li tome stvaranje Bošnjačke akademije nauka, koja nažalost, nije ostvarila svoje osnivačke ciljeve nego je postala javna tribina neformalne političke grupacije.

Jedina organizacija u potpunosti prihvaćena diljem svijeta kao “krovna”, iako bi je ispravnije bilo nazvati temeljnom, svakako je Islamska zajednica u BiH. Ona okuplja Bošnjake bez obzira na zemljopisno porijeklo. Dok i danas u Bosni imamo podjele na urbane i ruralne, raju i papke i sl., takve podjele nisu izražene u dijaspori. Islamska zajednica u BiH svojim nam djelovanjem daje primjer kako okupiti domovinu i dijasporu. Takvih primjera ima još, za sada zasnovanim na lokalnim, regionalnim i obiteljskim vezama.

Probuditi zanimanje dijaspore za Bosnu, zainteresirati Bošnjake za ono što se događa izvan Bosne jedan je od prioritetnih bošnjačkih interesa. Povijest nas uči kako su u Bosni dobro prolazili samo krotki. Bosanski krstjani, fratri, derviši primjeri su takvog sada već stoljećima dugog bosanskog života jedinstva u različitosti.

Budućnost, pak, zahtijeva aktiviranje novih generacija. Trebamo shvatiti kako nam budućnost dolazi u obliku mrežnog povezivanja domovine i dijaspore gdje ostaje očuvana lokalna autonomija svih sudionika, a povezivanje se vrši na osnovu zajedničkih interesa. Primjeri takvog uspješnog djelovanja nalaze se već utkani u bošnjačku tradiciju.

Tko će prepoznati ispravan kod i oživjeti bošnjačku tradiciju u ovoj generaciji, pokazat će nam budućnost.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!