Posvađanost zamućuje ciljeve

Dr. Rifet Šahinović, profesor u Medresi “Džemaluddin Čaušević” u Cazinu i predavač na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću

Rifet Šahinović (46) rođen je u Bužimu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, na katedri tefsira. Postdiplomski i doktorski studij završava u istoj obrazovnoj ustanovi. Radi kao profesor kiraeta i akaida u Medresi “Džemaluddin Čaušević” u Cazinu, a na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću angažiran je kao honorarni predavač na predmetu Kur'anska antropologija. Od 2002. do 2006. godine bio je direktor Medrese u Cazinu.

STAV: U svojim djelima bavite se i ekološkom krizom – duhovnom oboljelošću, odnosom religije i razuma, te odnosom religije i sekularizma. Koliko je ekologija zastupljena u životu muslimana danas u BiH?

ŠAHINOVIĆ: Vrlo malo. Ispravan odnos prema prirodi zadržao se još kod starijih generacija; neposredno izloženi prirodnim blagodatima oni istinski doživljavaju prirodu kao Božiji dar. Starije generacije svoje znanje temelje na tradiciji u najširem smislu te riječi. Nažalost, današnje mlađe generacije svoje znanje crpe samo iz eksperimentalne nauke, u duhu maksime: Sve što je činljivo, treba učiniti, a šta nije učinljivo, treba učiniti činljivim. Otud vapaji odgovornih intelektualaca: “Da li mi smijemo sve što možemo?” Mi svjedočimo vidljivi stvoreni svijet, proučavamo ga, mjerimo, vršimo eksperimente. Pitanje je kako “čitamo” sve te znakove.

Prema izvorima islama, priroda predstavlja mjesto manifestacije Božijih imena i atributa. Uzmimo samo Božije ime El-Muhit – Sveobuhvatni. Biti svjestan Boga kao Sveobuhvatnog znači biti svjestan prirodnih fenomena kao znakova Božijih, vidjeti prirodnu sredinu kao prostor prožet Božijim prisustvom. Prema kur'anskom kazivanju, Uzvišeni Bog ispisuje svoje znakove i na stranicama prirode. Otuda se u mislećoj muslimanskoj tradiciji govori o prirodi kao Kur'anu koji šuti i Kur'anu kao prirodi koja govori. Kur'anski svijet naprosto je ispunjen prirodom. Kur'an stalno vraća pažnju svojih čitalaca na prirodu: na nebesa, Zemlju, rastinje, kišu, bujanje života, smjenu dana i noći, rijeke, drveće, bilje itd. Brojni su ajeti u Kur'anu s takvim opisima.

Prema tome, priroda je naprosto prožeta duhom, ona ima dušu. Uzmimo za primjer kur'anske opise budućeg svijeta, opet su prisutni prirodni fenomeni: rijeke, vrtovi, voće i ostali prirodni pejzaži. U približavanju rajskog života čovjekovom shvatanju na stranicama Kur'ana nalazimo epitete svojstvene prirodi: rijeke koje teku, raznovrsno voće, blažena hladovina… I Muhammed, a.s., govori o Zemlji koja je učinjena mesdžidom. Cijela priroda učinjena je svetom u religijskim tekstovima. Stoga današnjem čovjeku predstoji da se prema prirodi odnosi kao prema “svetoj prirodi”. Kada bi naučnik u prirodi vidio ideju Svetog, ne bi čovječanstvo ostalo bez šuma, ne bi se bojalo genetski modificirane hrane, ne bi strahovalo od globalnog zagrijavanja. Otuda je tvrdnja da je ekološka kriza rezultat duhovne oboljelosti današnjeg čovjeka. E, sada razmislimo kakav odnos ima savremeni čovjek prema prirodi. Kako se današnja znanost i tehnika odnose prema prirodi?

STAV: Nedavno je promovirana Vaša nova knjiga Muhammad Asad: Tumač Kur'ana za zapad. Koliko je važan Asadov pristup tumačenju kur'anskih tekstova za muslimane u Bosni i Hercegovini?

ŠAHINOVIĆ: Asadov život i djelo možemo pratiti preko tri dionice: Asad kao konvertit, zatim kao značajna intelektualna figura u prošlom stoljeću na tlu Evrope. Napokon, Asad je značajan kao prevodilac i komentator Kur'ana za englesko govorno područje.

U nekim segmentima ne možemo se složiti s Asadovim stavovima, posebno kada su posrijedi tefsirske stavke u njegovom prijevodu Kur'ana. To nipošto ne umanjuje njegov doprinos kur'anskoj nauci, pa i muslimanskom pitanju općenito. Kur'an je nepresušno more znanja o kojem ne postoji konačna ljudska riječ. Ni Asadova niti naša. Asad je zapadnjak, kao dobar poznavalac zapadnjačke kulture i civilizacije uočava neke njene determinante koje sagledava u nekoliko segmenata: kontinuirani kód rimskog naslijeđa, pobuna savremenog čovjeka protiv kršćanskog odbacivanja ovog svijeta i antropomorfistički koncept Boga te zapadnjačko prejudiciranje islama i muslimana. Ali, ostavimo Asadovo konvertitsko iskustvo religije.

Ondje gdje ne postoji vjera ne postoji ni pravda, iskrenost, istina. Jer, ono što je matematički tačno precizirano ne mora biti i istina. Upravo je na tim stajalištima značajno čitati autore poput Asada, koji je primijetio da muslimani pate od nedostatka ispravnog definiranja pojava i problema s kojima se susreću. On vrlo često u svojim tekstovima i studijama konstatira da ne postoji ni jedna religija koja odaje priznanje ljudskom razumu kao što je to slučaj s islamom; pa islam ima negativan stav na slijepo slijeđenje, na stranicama Kur'ana osuđuju se oni koji se pravdaju “naslijeđenom vjerom i uvjerenjem”, pa kako to da muslimani nisu na samom vrhu ljestvice znanja i spoznaje, pita se Asad. Na praktičnom nivou danas te misli možemo pronaći u velikom muslimanskom dokazivanju, i sebi i drugima.

Naša teološka literatura puna je dokaza, pa i onih o nužnosti postojanja Boga, a jednostavno nemamo snage da krenemo korak dalje: u pronalazak tog vjerskog sentimenta u nama. Vjera se pronalazi i svjedoči u ljudskom biću. U tom silnom dokazivanju sužavamo prostor vjere i prakse. Sav razum trošimo oko pitanja kako klanjati, a promiču nam i druge važne stvari. Nisu džamije jedina staništa islama (mesdžid jeste odabrano mjesto najuzvišenijeg obreda – sedžde), ali suština islama ogleda se izvan mesdžida: kako se musliman ponaša kao političar, intelektualac, ekonomista, poslodavac, roditelj, suprug itd. Asad želi (pro)naći poruku na stranicama Kur'ana za današnjeg čovjeka, muslimana.

STAV: Islamski svijet i muslimansko društvo u nekoj su vrsti letargije. Šta su ključni razlozi takvog stanja? Zašto danas kod muslimana, pa i kod islamskih filozofa i teologa, ima mnogo teorije i znanja, a to znanje ne vidimo u praksi?

ŠAHINOVIĆ: To pitanje aktualno je nekoliko stoljeća i brojni su odgovori meritornih ljudi. A stanje uvijek isto. Možda je jedan od mogućih odgovora upravo u pitanju: mnogo je teorija i znanja, a malo praktičnosti. Muslimani danas mnogo teoretiziraju bez sposobnosti da konkretiziraju teorije. Možemo mi fantastično znati sve o namazu kao “ibadetu”, ali je bez izravnog padanja na sedždu Uzvišenom Bogu to znanje nekorisno. Kur'anski pasaži o “dobrim djelima” upravo govore o tom kontekstu. Nešto može biti korisno, ali neminovno ne sadržava i supstancu dobrog. U našem kontekstu kazivanja to znači da teoriju mora slijediti praksa.

Fathi Malkawi u svojoj knjizi Epistemološka integracija govori o distinkciji između dvaju načina našeg koncepta odnosa između Kur'ana i stvarnosti s kojom se susrećemo: “Prema prvoj konceptualizaciji, Kur'an je objavljen Poslaniku u kontekstu jedne određene stvarnosti i skupa okolnosti gdje su se ljudi suočavali s konkretnim pitanjima i problemima… Međutim, mi nismo skloni čitati Kur'an da bismo dobili uputu potrebnu za rješavanje problema, već se uglavnom zadovoljavamo čitanjem Kur'ana da bismo dobili nagradu kojoj se nadamo, tekstualnu potvrdu za pravne propise koje usvajamo ili utjehu i smirenost koje nam Kur'an pruža. Svi ovi motivi za učenje i čitanje Kur'ana su, naravno, dobri. Međutim, ukoliko ne nastojimo uspostaviti vezu između Kur'ana i problema i pitanja s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu, nikada nećemo otkriti njegovu metodološku i epistemološku vrijednost.” Pitanje je muslimanskog odnošenja prema Kur'anu, razumijevanju vjere u vremenu kojem živimo, izvorima spoznaje s kojih crpimo svoja znanja. Ovo vrijeme traži jasno i precizno definiranje problema, poznavanje njihove historije, opsega, uzroka i okolnosti.

STAV: Koliko je danas tesavvuf važan za muslimansko društvo kao vrsta korigirajućeg faktora?

ŠAHINOVIĆ: Tesavvuf je jedna od dionica muslimanske intelektualne tradicije, duhovne zagledanosti u kur'ansko-hadiske tekstove. Tesavvuf kao nauka predstavlja muslimanski odgovor na probleme s kojima se susreću. U svom historijskom hodu tesavvuf je imao uspone i padove, podržavaoce i osporavatelje.

Tesavvufska literatura izuzetno je bogata, prijemčiva ljudskom oku i uhu. Ne smiju se muslimani olahko odreći svog intelektualnog naslijeđa. Ovdje mislim i na mnoge druge dionice muslimanskog mišljenja. Korisnije je naslijeđe smatrati raznovrsnim ružama u svojoj bašti u kojoj svaka ruža odašilje poseban miris. Ako tesavvuf sagledavamo kao potragu za savršenstvom (ihsan) u vjerovanju, tom duhovnom putanjom kojom musliman svojom pripadnošću islamu, a preko imana dospijeva do ihsana, možemo kazati da je to nasušna potreba svakog pojedinca. To je put duhovnog sazrijevanja života u vjeri. Muhsin zaista živi vjeru i u vjeri; on biva nošen vjerom.

Muhsinu propisi vjere nisu preteški. S druge strane, možemo vidjeti kako pojedini muslimani osjećaju težinu u propisima. Što više vjere, sve teže. Svaki teret žulja poput kamenica u cipelama. Riječ je o razumijevanju i osjećaju onoga šta nosimo, vlastitom doživljaju. Tesavvuf posebnu pažnju skreće na očišćenje pojedinca, osjećanja, društvenih odnosa, bogatstva i zajednice. Proces čišćenja staza je za napredak i uravnotežen razvoj i pojedinca i zajednice. To je “tezkija” (riječ izvedena iz arapskog korijena z-k-v, u Kur'anu se javlja pedeset i devet puta). Međutim, na tom putu do izvjesnije spoznaje Dragog Boga ne smijemo biti posvađani. Posvađanost zamućuje ciljeve. Posmatrajte samo današnje podijeljenosti i međusobna etiketiranja: sunije, selefije, sufije, tradicionalisti, racionalisti i mnogi dr., i njihovu posvađanost na putu do Istine.

STAV: Prošlo stoljeće obilježeno je stagnacijom islamske misli i idžtihada, te pojavom bukvalizma i radikalizma. Koji su razlozi toga?

ŠAHINOVIĆ: Davno su alimi kazali da nas Allah, dž. š., neće pitati na Sudnjem danu za ranija tumačenja Kur'ana; naša odgovornost leži u okvirima našeg pregnuća da proniknemo u kur'ansku poruku za naše vrijeme, rješavanje naše krize, sagledavanje naše situacije. Svako vrijeme nosi svoje izazove, probleme, situacije koje nisu bile poznate ranijim generacijama. Odgovor leži u tome kako upravljati današnjim izazovima, a ne u njihovom nijekanju i odbacivanju. Idžtihad je ulaganje krajnjeg vlastitog napora da se odgovori nadolazećim izazovima kur'ansko-hadiskim postavkama. Kur'an jednostavno ne dozvoljava da ga tumačimo bukvalno, radikalno. Postoje intelektualci koji žive na tzv. papagajskim ponavljanjima šta su drugi tako davno kazali o određenim pitanjima, bez ikakvog pokušaja da nadnesu razum nad sami Tekst.

Takav intelektualni konformizam sprečava da se velovi Kur'ana razotkri(va)ju pred našim očima, bez obzira na to koliko bili zagledani nad njegovim stranicama. Klasični komentatori Kur'ana jesu tumačili svoj svijet u Kur'anu i Kur'an u tom svijetu. Da li mi tako pristupamo Kur'anu? Umjesto toga, danas je vječita intelektualna borba između radikalista koji idu natraške u budućnost, živeći u tišini tradicije i intelektualnoj udobnosti i konformizmu, i modernista koji, nerijetko zanemarujući tradiciju, nastoje svaki “izam” dovesti u dosluh s Kur'anom. Smatranje da je svo vrijedno znanje spoznato, odnosno fiksirana ideja u islamskom pravu vodi u taklid (slijepo slijeđenje), a to je čitanje Teksta bez konteksta. Primjena bez interpretacije vodi anomaliji. Naravno, ovdje izuzimamo obrede.

S druge strane, Kur'an nije enciklopedija pa da ondje tražimo opravdavanja za svoje stavove, dostignuća, naučna otkrića itd. Kur'an je izvor znanja, Božija knjiga s kojom započinjemo naše tumačenje. I tako se trebamo odnositi prema njemu.

STAV: Bošnjaci su raspadom SFRJ prvi put dobili priliku da izgrade državu u kojoj će biti ravnopravni. Nažalost, danas su duboko podijeljeni da se čini kao da će izgubiti sve one ideale za koje su pali brojni životi. Kako Vi gledate na ovu situaciju?

ŠAHINOVIĆ: U Kur'anu (En-Nahl, 91-92) se navodi primjer žene koja je tokom dana mukotrpno prela vunu da bi na kraju dana istu pređu rasprela. To je primjer neuravnoteženog psihičkog stanja ličnosti, bez jasnog cilja i strategije. Nažalost, nepostojanje osjećaja šta znači imati državu ponekad vodi Bošnjake krivim stazama. Primjer žene koja se bavi teškim poslom bez osjećaja da je cijena previsoka da bi se poigravala plodovima svog rada i truda jeste poput onih koji u temelje države ulože krv, znoj, trud, pa se na koncu olahko odnose prema svemu. Nije glavni problem u pluralnosti mišljenja. Svaka je pluralnost blagodat ako vodi općem dobru. Razlike su normalne. Nenormalno je sektašenje i netolerantnost u stavovima.

Ljudska uskogrudnost, sebičnost i gramzivost glavni su poroci iz kojih izviru problemi na društvenoj sceni danas. Nikada im dovoljno novca i imetka. Takvi nemaju osjećaja za svog rođaka i komšiju. Rezultat takvog ambijenta jeste pakao u svim segmentima društva. Ta neograničena i pretjerana težnja za dominacijom nad drugim donijela je frustracije i smućenost, tako da se izgubio sentiment za duhovnom i vjerskom orijentacijom. Znakove takve frustracije lahko je uočiti pri svakom susretu s ljudima. Kada se oslobodimo tih bolesti, onda će se pomoliti na široka vrata ono što je danas posebno deficitarno: mišljenje, ispravno kritičko mišljenje. Pritješnjeni između egzistencijalnih problema i frustracija društvene stvarnosti, Bošnjaci moraju dobro osmotriti posljedice svoje političke podijeljenosti i rascjepkanosti, intelektualne razbijenosti i idejne obezglavljenosti. Bošnjačko političko, ekonomsko pa i svako drugo mišljenje nije kritičko zato što nije utemeljeno na društvenoj stvarnosti i zato što se pitajuće ne odnosi prema problemima.

STAV: Kako danas vidite Krajinu?

ŠAHINOVIĆ: Vrlo daleko smo od centra, na samom kraju. Kraj nečega ne znači neminovno i slabost. Centar uvijek omeđuju krajevi. Toga bi valjda trebali svi biti svjesni. Ipak, činjenice govore suprotno. Slabosti Krajine, jednim dijelom, rezultat su njenog položaja na geografskoj karti BiH. Mnogi nedostaci jesu rezultat političke rascjepkanosti, individualne sebičnosti i idejne razjedinjenosti u samoj Krajini. Ponekad nam se čini da su razne anomalije prisutne u tolikoj mjeri da se glas običnog, poštenog i zaslužnog Krajišnika ne čuje dalje od druge strane Une. Krajišnici zaslužuju da se poštuju njihovo dostojanstvo i ponos od svih predstavnika vlasti. Mnogo je u Krajini ucviljenih majki i djece koja ne dočekuju svoje sinove, očeve, supruge za bajramske blagdane. A suza ucviljenog stiže kad-tad. Oni koji ne znaju da je više iskrene vjere bilo pod mahramama naših starih nena i majki negoli u ovim današnjim vjerskim raspravama i pregnućima za status vjere u individualnom i kolektivnom smislu zaista žive u vlastitim ograničenostima..

 

 

 

PROČITAJTE I...

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!