Postoji li problem bošnjačkog nacionalizma

Bošnjačka nacionalna politika nije nacionalistička, posebno ne u pejorativnom smislu, te je izjednačavanje nacionalne bošnjačke politike s bilo kojim nacionalizmom podvala. Bošnjački nacionalizam ne pretendira u nacionalni korpus uključiti pripadnike drugih naroda/nacija u BiH, a kamoli u susjednim državama, već samo izboriti mjesto pod suncem u sve složenijem svijetu različitih identiteta

Zanimljivo je kako isti pojmovi različito zvuče kada ih izgovaraju ideološki oponenti, posebno slabije obrazovani kulturni radnici građanske provenijencije ili, pak, pripadnici obavještajnog podzemlja sa zločinačkom prošlošću, zaogrnuti u pseudoznanstveni plašt. No, kada analizirate argumente jednih i drugih, primijetit ćete nedostatak elementarne logike i znanja te sklonost generalizaciji, s jedne, ili namjerno krivotvorenje (u špijunskim manirama) historijskih činjenica, olako donošenje navodnih naučno utemeljenih zaključaka kao opće i spasonosne istine, s druge strane. No, iako različito zvuče, u slučaju bošnjačkog nacionalizma (ako takvo što uopće postoji) u jednom se potpuno slažu. Najveći problem Bosne i Hercegovine jeste bošnjački nacionalizam. Čak još više, bošnjačke nacionalne stranke.

Nacija, nacionalizam i šovinizam vrlo su često spominjani pojmovi u pozitivnim i negativnim kontekstima. Međutim, vrlo se često olako asociraju s pojedincima, strankama, narodima. Najčešće negativno iz perspektive tzv. građanskih javnih poslenika, iz politike, kulture, NVO‑a ili supkulture. Počesto i pozitivno, ali vrlo, katkada isključivo selektivno iz izvora bliskih obavještajnom podzemlju, posebno vezanom za paradržavne tvorbe poput RS ili bivše HRHB. Tako će “građanski” prvoborci sve nacionalne stranke smjestiti u istu korpu iako se njihove politike značajno razlikuju. Tu će se vrlo lako naći s hrvatskim i srpskim nacionalistima čije se doktrine u praksi završavaju na etnički očišćenim teritorijama, a za nacionalizam optužuju bošnjačke stranke koje traže povrat prognanih i nepriznavanje rezultata genocida. Zanimljivo.

Nacija, nacionalno i nacionalizam

Nacija treba državu, ergo granice, a vrijedi i obrat. Formiranje države koje je prethodilo naciji najbolje ilustrira slučaj Sjedinjenih Američkih Država. To je razlog zašto se “bosanske patriote” koje su u SAD pobjegle početkom rata zalažu za hrvatsko nacionalno deklariranje Bošnjaka koji žive u Hrvatskoj, a bosansko nacionalno deklariranje, recimo, Hrvata koji žive u BiH. U SAD-u nacija znači država, i obratno. No, ne i drugdje. Nacije su se stvarale na različite načine i pod različitim, često potpuno drugačijim okolnostima. Naši su se nacionalizmi razvijali kao etnokonfesionalni, pa su prekogranični, dakle, prvo su se na narodnim identitetima stvarale nacije kao politički organizirane grupe kojima se tražila nova država, izvan ili preko granica tadašnjih carstava u kojima su narodi/nacije živjeli. Identitet Srba i Hrvata, mahom temeljen na “antiturskom” sentimentu, dakle, izvorno je kršćanski, čime je otvoren put baš za etnokonfesionalnu identifikaciju, koja je ubrzo prešla granice i ugnijezdila se u Bosni. Ovdje je iznimka jedino bošnjački, koji je kasnije formiran po tome načelu iako je prvenstveno bio patriotski, državni. Zbog toga i danas pristaje na položaj manjine u susjednim državama bivše Jugoslavije – iako su Bošnjaci bili “konstitutivni”, što će reći državotvorni kao i svi ostali narodi bivše Jugoslavije u objema susjednim republikama, a u svojoj matičnoj domovini pristaju “konstitutivnost” dijeliti sa Srbima i Hrvatima.

Hrvatski i srpski nacionalizmi prekogranični su, na račun susjeda, a u svrhu objedinjavanja svih pripadnika naroda u jednu državu, pa i prisilnim preseljavanjem i stvaranjem etnički čistih teritorija. Takve etnički čiste teritorije od drugih zaokružit će se kasnije u konačnu državu, odnosno njezine nove, proširene granice. Otuda i izmišljotina o trokonstitutivnosti u BiH, koja treba prvenstveno osigurati etničke teritorije jer su oni navodno jedini jamci ravnopravnosti konstitutivnih naroda, a onda neminovnošću nepostojanja zajedničkog života dovesti do separatističkih tendencija u svrhu zaokruživanja novih nacionalnih granica. Zato su Stolac i Srebrenica tako važni u novom imaginariju bh. katolika koji se nazivaju Hrvatima i pravoslavaca koji se nazivaju Srbima. U evropskoj se tradiciji formirala nacionalna država, primarno jednog naroda s jednim jezikom i stalno razvijajućim kulturnim identitetom, te koncept nacionalnih manjina koje žive u susjednim ili bliskim državama zbog povijesnih okolnosti ostalih izvan “matične” države. Osim u jednom slučaju – Bosne i Hercegovine. Jedina je koja se zbog “trokonstitutivnosti” našla u situaciji da se ne može brinuti za pripadnike nacionalne manjine jer je suočena s paradoksom da su dva od tri njena konstitutivna naroda u susjednim državama zapravo većina, pa se zbog tog paradoksa ne može “ekskluzivno” starati za Bošnjake u susjednim državama koji jesu samo i isključivo manjina.

Iz mnogih definicija proizlazi da je nacionalizam ideologija ili svjetonazor gdje je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost suverene države. Dakle, ideologija pokretač za gradnju i učvršćenje nacionalnog identiteta. U pozitivnom se smislu nacionalizam poistovjećuje s patriotizmom. Zato je u 18. i 19. stoljeću imao uglavnom pozitivno političko, moralno, kulturno i civilizacijsko značenje. Nacije i nacionalizmi nastaju rušenjem dogmi o izvornom suverenitetu cara, kralja i dinastije. Ideja nacionalizma temelji se na etničkom ili narodnom identitetu, a on na zajedničkom kulturnom prostoru, jeziku i tradiciji, te teritoriji i vjeri u najvećem broju slučajeva. Međutim, i tu ima iznimaka. Njemačka je nacija dviju vjera na homogenoj teritoriji, a Hrvatska je nastala na različitim jezicima i unutar raznih carstava, isključivo na bazi jedne vjere, odnosno djelovanja Katoličke crkve. U negativnom se smislu nacionalizam često poistovjećuje sa šovinizmom prema pripadnicima drugog naroda i/ili nacije. Šovinizam pretpostavlja prijezir ili čak i mržnju prema drugom narodu, građenu u svrhu jačanja identiteta vlastitog naroda i kasnijeg potčinjavanja drugog ili otimačine tuđe teritorije. Najveći broj nacionalista smatra da je za narode razvoj vlastite individualnosti neovisnošću ispravniji i produktivniji od razvijanja raznih međunarodnih asocijacija i višenacionalnih država. No, niti jedan nacionalizam (osim komunističkog albanskog za diktature Envera Hoxhe ili današnji izolacionizam režima u Sjevernoj Koreji) nije bio protivan međunarodnoj saradnji i interkulturnom dijalogu. Pitanje je samo s kojih pozicija i uz kakve kriterije.

Nacionalizam u modernom smislu nastaje kulturnim i političkim promjenama u 18. stoljeću. Apsolutne monarhije postepeno zamjenjuju feudalne ekonomske i političke ustroje produktivnijim, napretkom znanosti i tehnike nastalim odnosima, i to jačanjem uloge države i širenjem tržišta. Njihov je glavni saveznik srednja klasa, građanstvo, koje vodi nacionalističke projekte. Za nacionaliste suverenitet nije izraz dužnosti ili volje plemićkog staleža da se podvrgne suverenitetu vladarske dinastije, nego je državni suverenitet prirodno pravo naroda koji političkim okupljanjem postaje nacija. Korijen riječi narod i nacija ionako je isti. Za rane oblike nacionalizma karakteristična je veza s monarhizmom, u kasnijim fazama rađaju se nacionalni pokreti republikanskog nazora. Takvi su američki i francuski.

U prvoj polovici 19. stoljeća nacionalizmi su čvrsto povezani s tadašnjom verzijom liberalizma, postepeno postaju najznačajnijim reformskim pokretom. Svoje su ciljeve neki spremni postići revolucionarnim, nasilnim metodama, što se vidjelo od revolucionarne 1848. do 1914. Neuspjeh liberalnih režima kraja 19. i početka 20. stoljeća da osiguraju dostojne uvjete života za široke narodne slojeve prebacio je potencijal nacionalizma ekstremno desnim, totalitarnim ideologijama. Nacionalizam kod različitih pojavnih oblika fašizma postaje nerazdvojiv dio tih ideologija koje grade viziju sveopćeg idejnog jedinstva naroda, emanacije volje naroda u nepogrešivom vođi, jednopartijske vladavine, militarizma i etatizma. No, njegov naboj preuzimaju i ekstremno lijeve ideologije, neke ga zaogrću u plašt internacionalizma, poput boljševika u Rusiji, a neke ostaju izrazito nacionalističke na domaćem planu i deklarativno internacionalističke na međunarodnom. Ovdje je značajan primjer komunističke Bugarske, koja je nasilnim metodama, kršenjem osnovnih ljudskih prava na nacionalno izjašnjavanje i identitet, asimilirala etničke Turke, odnosno pripadnike turske nacionalne manjine.

Ljevičarske su se ideologije u većem broju zemalja – od Indije za vrijeme Nehrua do Srbije za vladavine Slobodana Miloševića – također povezivale s izrazitim nacionalizmom. Stoga je potpuno pogrešno nacionalizam u bilo kojem obliku vezati isključivo za političku desnicu, a pojmove ljevice i desnice treba promatrati s njihovog idejnog i ideološkog aspekta. Režim u Sjevernoj Koreji izrazito je nacionalistički, a izrazito boljševički, dok je desni militarizam carskog Japana ili Burme također bio izrazito nacionalistički i šovinistički.

Nacionalizam je pokretačka ideja skoro svih pokreta za nezavisnost od kolonijalnih gospodara – od Meksika i Južne Amerike početkom 19. stoljeća do Indije sredinom 20. stoljeća ili zemalja iz bivše Jugoslavije i SSSR-a krajem 20. stoljeća. Snažni pokreti za nacionalnu nezavisnost postoje danas u Britaniji – Škotska i Belgiji – Flandrija, a paradoks je da su “proeuropski”, nadnacionalni jer vjeruju da nezavisnost mogu izboriti u okvirima Europske unije.

Nacionalizam se prožima s drugim ideologijama, konzervativizmom, socijalizmom i liberalizmom, rasizmom i imperijalizmom, a u 20. stoljeću  bio je snažan pokretač fašizmu i nacizmu. Krajem 20. stoljeća u nekim se slučajevima počeo izražavati i kao vjerski fundamentalizam, kako smatra Božo Skoko. U 19. se stoljeću nametnuo kao dominantna ideologija. Imao je ključnu ulogu u 20. stoljeću – Prvi i Drugi svjetski rat, antikolonijalni oslobodilački pokreti, etnički sukobi od kojih mnogi traju i danas. Zbog uloge koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih događaja u znanoj povijesti, termin “nacionalizam” dobio je pejorativno značenje koje se povezuje s etničkom netolerancijom, etničkim čišćenjem, šovinizmom, mržnjom. Posebno kada se on zloupotrebljava u te svrhe. Pozitivan predznak ima kada se manifestira u obliku oslobodilačkih pokreta protiv imperijalizma, radi obrane od agresije, odnosno kada je poticaj za civilizacijski progres, kako je i prvotno nastao.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!