POSTOJI LI NACIONALIZAM MEĐU BOŠNJACIMA (3): Fahrudin Rizvanbegović i Rešid Hafizović

Bošnjaci nisu oboljeli od “virusa nacionalizma” čak ni nakon najkrvavijeg genocida koji je izvršen nad njima. Prema tome, pripisati Bošnjacima nacionalizam jednako je tvrdnji da je patriotizam isto što i nacionalizam.

Sedmični časopis Stav pokrenuo je anketu s pitanjem “Postoji li nacionalizam među Bošnjacima kao dominantna društvena pojava?”. U tu svrhu kontaktirali smo veliki broj bošnjačkih intelektualaca u BiH, uključivši i predstavnike bošnjačke intelektualne elite u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Ova anketa ujedno predstavlja prvi sveobuhvatniji bošnjački odgovor na kontinuirane dnevnopolitičke teze o postojanju bošnjačkog nacionalizma, koji se pritom svrstava uz bok onog hrvatskog i srpskog.

Ujedno je riječ i o samoodređivanju i samodefiniranju, sa sviješću da sliku i stanje jednog naroda određuje i tzv. “pogled izvana”, odnosno nije presudno samo vlastito viđenje, nego i to kako nas drugi vidi. Međutim, redakcija Stava smatra da na pitanje postojanja nacionalizma među Bošnjacima treba početi odgovarati prije svega introspekcijom i samopreispitivanjem.

Našim sagovornicima postavili smo i potpitanja, u slučaju da odgovore potvrdno, da objasne koliko je dominantna i koliko je široko rasprostranjena pojava, kada se nacionalizam kod Bošnjaka pojavljuje, pod kojim okolnostima, u kojem intenzitetu, ima li obilježja šovinizma i kako se manifestira.

Ako je odgovor negativan, da obrazlože čime objašnjavaju odsustvo nacionalizma u historijskom, političkom, društvenom i kulturnom smislu. Ima li takvo što veze s pojavom i karakterom drugih nacionalizama u kontekstu u kojem žive Bošnjaci (npr., je li se pojavljivao unutar nacionalističkih pokreta drugih naroda i slično)?

Odgovore anketiranih objavljivaćemo u narednim danima.

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, umirovljeni profesor književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Šovinizam je na drugoj strani, kod tzv. anacionalista

Nacionalizam postoji i kod Bošnjaka, jer su Bošnjaci Evropljani. Značenja termina nacionalizam prema svakoj ozbiljnoj enciklopediji mogu se svesti na dva. Ponajprije, to su pozitivni pokreti u nastanku evropskih nacija, pokreti afirmacije kultura i njihovih bogatstava, politika i njihovih bogatstava, umjetnosti i njenih bogatstava, identiteta i njihovih bogatstava itd. Na drugoj strani, nacionalizam je retrogradan proces, i to kao barbarizam, ksenofobija, negacija humanizma itd.

Bošnjački nacionalizam krajnje je defanzivan uz agresivne izuzetke koji ne zavrjeđuju značajniji osvrt. Dakako, kad bismo od rata naovamo imali ozbiljnih studija o nacionalizmu kojih, osim dvije-tri knjige, nema, bilo bi korisno izučiti i taj tanki rukavac bošnjačkog agresivnog nacionalizma.

Zbog nepovoljnih historijskih okolnosti, bezobzirnog negiranja i samog postojanja Bošnjaka kao naroda od vremena posrbljivanja i pohrvaćivanja (legalnog, dakako!!!) najvećeg dijela bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika, Bošnjaci su prolazili razne faze nacionaliziranja i nacionalnog afirmiranja. Biti samo muhamedanac, pa Bosanac (Kallay), biti Srbin i Hrvat, pa ili Srbin ili Hrvat, biti zaista faktor ZAVNOBiH-a (i-i-i), i to samo dvije godine, pa biti neopredijeljen između jednog i drugog 15-ak godina, pa konačno biti etnička skupina, baš tako 1963. godine, pa Musliman (nikako Bošnjak!) 1971. godine, pa genocid, pa konačno ponovo Bošnjak, zaista je drama historije Bošnjaka.

Pravo je čudo da ta drama nije proizvela šovinističke pokrete širih razmjera. Ne biti prisutan ni predstavljen u nastavnim planovima i programima sve do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ne imati do 1972. godine ni jedne antologije književnosti (a Biserje kad se pojavilo bezobzirno i zavjerenički napali su Muhamed Nuhić i Husein Tahmiščić, a stameno branio Branko Mikulić), ne posvajati nikad ni jednog srpskog ili hrvatskog književnika, a svaki bošnjački pisac koji je bio ikoliko značajan biva posvajan od srpskih i hrvatskih nacionalista, ne imati kulturnih institucija, ne imati svoj jezik ni kao varijantu svoga jezika itd., itd., itd. Sve je to moralo sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća proizvesti “nacionaliste” koji žele izučavati i afirmirati književnost i umjetnost, povijest i historiju Bošnjaka…

Svi ti stvaraoci, naučnici, publicisti, političari, svi su oni, bez izuzetka, napadani bezobzirno i vulgarno, masovno i masivno. Treba se sjetiti kampanja protiv Midhata Begića, Muhsina Rizvića, Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muniba Maglajlića, Esada Durakovića, Fehima Nametka i Lamije Hadžiosmanović, zapravo bilo koga ko je ozbiljno, tolerantno i s puno obzira pisao o bošnjačkoj književnosti. Te kampanje nastavile su se do današnjeg dana. Treba se sjetiti svih onih napada na Kasima Suljevića, Atifa Purivatru, Muzafera Hadžagića, Muhameda Filipovića, Avdu Sućesku, Mustafu Imamovića i mnoge druge koji su izučavali identitet, kulturu, povijest, umjetnost, jezik i društveni život Bošnjaka. Svi su oni prolazili torturu medija, političke progone, razumije se i odbrane.

Sve to, zapravo, vapi za izučavanjem, a, nažalost, cijeli fakulteti i cijeli odsjeci društvenih i humanističkih nauka o tome, uz rijetke, sasvim rijetke individualne pothvate, šute i bave se marginalnim pitanjima svakodnevice koja nam predstavljaju kao sudbonosna. Treba pogledati tu općenitost, sva ta citiranja kojekakvih autoriteta, treba vidjeti sve te etikete, sve te stokove adjektiva i adjektivnih značenja, svu tu iskompleksiranost novih i proračunatih šovinista – tzv. anacionalista, pa se uvjeriti da to što oni pišu i govore ne vrijedi ništa.

Svi ti pseudonovogovori samo otkrivaju nove igrače u starim igrama. Jer sve te matrice o nacionalizmu Bošnjaka, kako ga oni predstavljaju, samo su konstrukt, a nikako proučeni, istraženi i na relevantnim istraživanjima utemeljeni izričaj. Zapravo, sav taj konstrukt o nacionalizmu bez ozbiljnih naučnih analiza ne vrijedi ništa, ali otkriva jednu izvanrednu razliku između naučnika i neznalica. Razlika između tzv. anacionalista-šovinista i onih koji ozbiljno proučavaju nacionalne vrijednosti i stvarni nacionalizam naroda iz kojeg potječu i kome pripadaju je u stidu. Prvi nemaju stida ni obraza, a drugi su skrupulozni i srame se i pseudonaučnika i šovinista iz bošnjačkog naroda.

Razlika je moralna, a to je suštinska razlika!

Prof. dr. Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

Patriotizam nije nacionalizam

Kada bi neko definirao patriotizam kao nacionalizam, tada bi Bošnjaci, vjerovatno, bili proglašeni “nacionalistima”. No, patriotizam nije nacionalizam, već ljubav prema jedinoj domovini kojoj nema alternative na cijeloj planeti. Budući da žive u zemlji “u kojoj je sve naopačke” (Jezernik), nije čudno što bošnjački bliži i dalji susjedi patriotizam Bošnjaka nerijetko pokušavaju dovesti u vezu s nacionalizmom. Bošnjaci su, jednostavno, prolili previše krvi na tlo jedine im domovine da bi se ikada i izašto odrekli svoje domovine Bosne. Ona je njihovo tlo pod nogama za koje će se boriti pod svaku cijenu zbog budućnosti svoje i djece svakog čestitog rodoljuba. Zahvaljujući upravo njihovu patriotizmu, država Bosna opstaje, ne samo kao njihovo tlo pod nogama već tlo čak i onih nacionalista s obiju strana entitetske linije čiji nacionalizam desetljećima ubija i ovu zemlju i svakog njenog rodoljuba. A ona, Bosna, baš tim nacionalistima, gle paradoksa, svaki dan uzvraća lagodnim životom kakvom se nikada nisu nadali.

Bošnjaci su jedan tragičan narod evropskog tla. Tokom posljednje krvave agresije izdali su ih svi: međunarodna zajednica, njihovi bliži i dalji susjedi, čast istinskim rodoljubima svih boja, ali ni njihovoj političkoj i religijskoj eliti, u tom smislu, nije nimalo “maslo za ramazana”. Među Bošnjacima samo njihovi političari povremeno bivaju “nacionalisti” onda kada im trebaju jeftini politički poeni za izbore kojima je ovdje, naprosto, periodizirana sudbina svakog poštenog rodoljuba.

Bošnjaci nisu oboljeli od “virusa nacionalizma” čak ni nakon najkrvavijeg genocida koji je izvršen nad njima. Prema tome, pripisati Bošnjacima nacionalizam jednako je tvrdnji da je patriotizam isto što i nacionalizam.

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!