Postoji li bošnjački nacionalizam: Prof. dr. Enes Pelidija

Ova anketa predstavlja prvi sveobuhvatniji bošnjački odgovor na kontinuirane dnevnopolitičke teze o postojanju bošnjačkog nacionalizma, koji se pritom svrstava uz bok onog hrvatskog i srpskog. U anketi Stava naši su sagovornici iznijeli vlastito mišljenje o bošnjačkom nacionalizmu i njegovim manifestacijama, ili su u potpunosti opovrgavali njegovo postojanje kao dominantne društvene prakse među Bošnjacima, a ispostavilo se da je potonje većinski stav ispitanika. Prof. dr. Enes Pelidija, profesor je historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i smatra da za razliku od mnogih pripadnika drugih naroda u svijetu, Bošnjaci se kao narod nemaju razloga stidjeti svoje prošlosti niti zločine i poraze mitološki pretvarati u pobjede i obilježavati ih

 

Nacionalizam postoji kod svih naroda i u svim zemljama; svuda ga ima u manjoj ili većoj mjeri. Često između nacionalno svjesnog pojedinca i veće zajednice dolazi do one tanke linije koja prelazi i u nacionalizam. Takvoj situaciji pogoduju mnoge unutrašnje i vanjske prilike i događaji. Nemali broj pojedinaca, kada prođe “nacionalno ludilo”, ne samo da negira da su bili njegovi akteri nego se javno od toga distanciraju. Suprotno tome, drugi dio tih nacionalno naglašenije orijentiranih pojedinaca s vremenom budu opijeni i u toj zabludi i mitomaniji ostaju do kraja života. Sve je ovo potrebno navesti prije nego se da odgovor na postavljeno pitanje: Postoji li nacionalizam među Bošnjacima kao dominantna društvena pojava?

Gledajući bližu i dalju prošlost Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim zemljama i dijaspori, mišljenja sam da ne postoji. Međutim, kao i u svim narodima, i među Bošnjacima ima pojedinaca i manjih grupa koji se mogu nazvati takvim imenom. No, za razliku od mnogih pripadnika drugih naroda u svijetu, Bošnjaci se kao narod nemaju razloga stidjeti svoje prošlosti niti zločine i poraze mitološki pretvarati u pobjede i obilježavati ih. To su pokazali i u posljednjem ratu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Takvim stavom i ponašanjem zadivili su cijeli svijet svojim civiliziranim držanjem kao narod i stekli simpatije i onih koji do posljednje decenije prošlog stoljeća nisu znali ni narod ni matičnu zemlju u kojoj Bošnjaci žive. Zato po svijetu mogu ponosno i slobodno kazati: DA JA SAM BOŠNJAK/INJA. Svoje cijenim, a drugog i drugačije poštujem. Ne dopuštam da se o meni iznose laži i negiraju moja nacionalna i konfesionalna pripadnost i jezik. Ne dam da se moja Bosna i Hercegovina dijeli jer pripada svim ljudima i narodima koji u njoj žive i koji je osjećaju kao svoju domovinu.

PROČITAJTE I...

Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!