POSTOJI LI BOŠNJAČKI NACIONALIZAM: Adil Kulenović

Ova anketa predstavlja prvi sveobuhvatniji bošnjački odgovor na kontinuirane dnevnopolitičke teze o postojanju bošnjačkog nacionalizma, koji se pritom svrstava uz bok onog hrvatskog i srpskog. U anketi Stava naši su sagovornici iznijeli vlastito mišljenje o bošnjačkom nacionalizmu i njegovim manifestacijama, ili su u potpunosti opovrgavali njegovo postojanje kao dominantne društvene prakse među Bošnjacima, a ispostavilo se da je potonje većinski stav ispitanika. Adil Kulenović predsjednik je “Kruga 99” i smatra da bošnjački nacionalizam u smislu velikodržavnog projekta ne postoji

Nažalost, ne, ne u dovoljnoj mjeri, ako pod sadržajem i opsegom pojma nacija mislimo na klasični i savremeni pojam organizirane društvene zajednice, države dakle, a nacionalizam kao njegovu krajnju izvedenicu. Agresivne ideologije unosile su u BiH, bar stoljeće unazad, pojmovnu zbrku, prikrivajući mimikrijsku oblandu velikodržavlja. I u socijalizmu, također. I tada kao i sada, pojam, naprimjer, United Nations (Ujedinjene nacije) zamijenjen je Ujedinjenim narodima, a internacionalne organizacije – međunarodnim. “Narod” se u takvoj ideološkoj kopreni supsumirao pod prikriveni sadržaj i namjere agresivnih srpskih i hrvatskih političkih elita radi osvajačkih tzv. “etničkih prava” na teritorije BiH. I na koje polažu pravo, “moraju” živjeti, “čisti” od drugih, u jednoj državnoj zajednici na račun BiH. Kao da je to moguće bilo gdje i jučer bez vječnog vođenja ratova, a posebno danas u vrijeme globalizacije.

U tom smislu, bošnjački nacionalizam, kao osvajački etnonacionalizam, u smislu velikodržavnog projekta, “Velike Bosne”, ne postoji. Izuzev nekih egzibicija zanemarljivih grupa. Naprosto što takve ideje nisu imale plodno tlo u samom populusu, u narodnom vjerovanju, njegovom odgoju i obrazovanju. Bar kada je riječ o autentičnim Bošnjacima čija identifikacija s Bosnom nije samo religijska već korijenska, ona što je nikla iz bosanskog ambijenta stećaka i nišana, i križeva i krstova, pa i petokrake. Posljednji osvajački rat imanentnu je narodnu odlučnost o Bosni državi‑naciji, ne samo od Gradaščevića niti samo ZAVNOBiH-a, preobratio u eksplicitnu samosvijest i volju za državom Bosnom. Ne u dovoljnoj mjeri, naravno, jer i dalje značajan dio populusa živi u okovima prošlosti determinacijom svoje nacionalne samosvijesti i identiteta uglavnom religijskim slobodama. Čak i sada konstruirana destrukcija države, ne samo u jeziku, i dalje mnogim ušima ljepše zvuči od strpljivog, upornog i beskompromisnog njenog građenja. I rektalnog čak prihvatanja političkih aspiracija, postupaka i agresivne protiv bosanske propagande kao uzorite i uspješne. Srećom, kod društvene elite sve manje.

 

PROČITAJTE I...

Francuski portal Mediaparte u februaru je u tekstu naslova Genocid u Ruandi: Isplivale laži Francuske objavio kako Francuska “prikriva stvarne krivce za genocid u Ruandi”, u kojem su militanti Huti ubili oko 800 hiljada pripadnika plemena Tutsi. Francuska, koja je na međunarodnoj i nacionalnoj razini kritizirana zbog toga što je dugogodišnji pristaša genocidne vlade Huti u Ruandi, također sprečava pristup dokumentima o genocidu.

S ovim novim izdankom “Arapskog proljeća” i njegovim mogućim proširenjem na zemlje podsaharske Afrike preživjeli iz kluba starih dinosaurusa, kao što su Paul Biya, predsjednik Kameruna od 1982, Teodoro Obiang, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje od 1979, ili Yoweri Museveni, predsjednik Ugande od 1986. godine, imaju dobre razloge za zabrinutost.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!