Postimo i jezicima

“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela”

Piše: Elvir MUSIĆ

Tiho ramazansko predakšamsko doba u Amasyi odisalo je nekom posebnom svježinom i tihim šaputanjima postača koji su razgovarali o ljepotama iftarskih jemeka. I o iščekivanju paljenja kandilja. Djeca su trčkarala po sokacima natječući se koje će prvo ugledati paljenje svjetala na munarama kao glasnika još jedne pobjede postača nad tminom koja je pošla prekriti prostor dokle im očinji vid može dobaciti. I pobjede nad svim onim glasovima punim tvrdnji: “Ti ne možeš! Džaba gladuješ! Omrsi se, ionako ti je post već pokvaren kvarnim pogledom i ružnom riječju!”

“Ahmete moj dobri i plemeniti kakav sam ti i sam, kako ti predevera ovu današnju vrućinu”, upitao je Hamid.

“Prižeglo je, nema šta. Poteško. Vas cijeli dan sam proveo u polju, okopavajući usjeve, i, evo, sad opet ne znam šta sa sebe da radim u ovih preostalih pola sahata. Odoh malo prohodati do Asima pekara i zbaviti somune”, odgovori mu upitani.

“Hajde sjedi s nama pa da prodangubimo ovo ostalog vremena u priči i koječemu”, pozvaše ga prisutni.

“Ama braćo, nije mi ni do priče ni do razmišljanja. Već mi se utroba upalila i jedva dahćem”, reče i pođe nastaviti put pekare, ali ga zaustavi poznati glas: “Ahmete, zastanider malo da te nešto priupitam.”

Bio je to amaški kadija Abdullah. Stasit čovjek, širokih ramena, koščatog lica i očiju plavih poput mora. Poštovan od svih, cijenjen od sirotinje i rado viđen u svakom društvu, u Amasyu je stigao odnekud iz Sirije – bit će da je iz Halepa – a onamo je dospio po zapovijedi svog šejha. Rodom iz daleke Bosne – vjerovatno iz Livna – obišao je skoro sve značajnije kulturne i naučne centre Osmanskog carstva tragajući za znanjem i spoznajom i pronoseći plaho fin glas o zemlji iz koje je stigao i iskrenom narodu koji tu zemlju nastanjuje. Kasnije će iz Amasye otići u Konyu, gdje će ga zijaretiti i melek smrti.

“Bujrum, Abdullah-efendi”, reče Ahmet.

“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela? Jeste li razmišljali o tome zašto nas časni Pejgamber, a. s., savjetuje da postimo svakim dijelom svog tijela, uključujući i jezik?”

“U pravu si, Abdullah-efendi”, začu se neko iz skupine pored potoka.

“Ne zborim vam ovo da biste mi rekli da sam u pravu. Toliko mi je puta to do sada rečeno da mi niti predstavlja novinu, a niti mi je bitno. Odavno sam sveo račune sa samim sobom i odavno sam odlučio takve kao vi podsjećati da i sami mogu biti u pravu samo ako se malo potrude. A sada vas želim nešto upitati.”

“Bujrum, Abdullah-efendi”, rekoše skoro uglas.

“Da li se zbog vaših žalopojki i jadikovki, vašeg spominjanja uzavrelih utroba, gladi i žeđi uslijed ramazanskog posta išta promijenilo? Jeste li se, izrekavši te žalopojke, osjetili ikako drugačije? Jeste li se od tih riječi najeli i napili pa sada ne osjećate isto ono stanje na koje ste se žalili?”

“Ništa se nije promijenilo”, rekoše.

“Pa, naravno da nije. Neće se ni promijeniti. Niti ćete se najesti niti napiti od takvih riječi, a mogli biste mnogo toga izgubiti, jer samo žaljenje na post odražava vaše nezadovoljstvo postom, a Allah ne begeniše one koji se mršte na post. Takvi koji nisu zadovoljni postom samo džaba gladuju, jer nisu kadri osjetiti slast posta i bliskost Božije nagrade. Zato je i časni Pejgamber, a. s., rekao: Mnogo li je onih koji od posta imaju samo glad i žeđ.”

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!