POSLJEDNJI POSLANIKOV TURBEDAR

Plaću je primao od svog prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Sultan Selim II izdao je na traženje velikog vezira ukaz kojim se dio prihoda od njegovih vakufa u Šamu izdvaja za plaće onih koji se brinu o Poslanikovom turbetu u Medini. Tako je bilo skoro 350 godina, koliko je iza Mehmed-paše trajao vakufski sistem. Posljednji na plaći svog prapradjeda bio je hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski

“Udari kod Londes banke, puče u Isakovića sokaku, duman, trče ljudi, sjevnu na latinluku, kupe mrtve, Pofalići gore, Jevrejsko groblje bojište, pade blizu Miščine džamije, gore knjige, ruše Hrid, bombe s Debelog brda, čaršija u dimu, velika pucnjava kraj Velikih drveta, nose mrtve, bježi narod, udari špitalj, pobi haste, nigdje hljeba, nema svijetla, ispod zemlje nose ranjene, okružili Sarajevo, kolo igraju, šejtanska posla. Uzvišeni ih smeo. Kur’an će spasiti narod. Uzvišeni, Ti si jedini koji će ovaj zulum zaustaviti. Ko ostane, selam će se nazivati, džamije se puniti, tóbe će mnogi dolaziti, neki vjeru mijenjati.”

Ovako je imam Uskudar Ahmed Čelebi džamije hafiz Junuz Sokolović početkom 1945. govorio u bašči ispod vakufske kuće u kojoj je stanovao, malo prije nego što će preseliti 6. marta. U tom trenutku ušao je u bašču mladi Halid ef. Varatanović, kome je hafiz naišaretio rukom da sjedne na šilte, da ga ne prekida. Efendija Varatanović sjeo je i slušao, ništa nije razumio, mislio je da je stari hafiz omatušio pa govori sam sa sobom.

Četrdeset sedam godina iza toga, 1992. godine, srpski vojnici opkolili su Sarajevo i počeli ga napadati baš onako kako je hafiz Junuz govorio.

Halid ef. Varatanović tada se “probudio” pričajući šta je čuo od hafiza Junuza: “Hafiz efendija Junuz nije bio omatušio, nije ga prenosilo, a ja mislio da priča sam sa sobom. Onda je efendija Varatanović sazvao bule i rekao im da zijarete sva turbeta u Sarajevu, čak i tamo gdje su umjesto njih sagrađeni kuća, škola ili neka trgovina, govoreći: ‘Samo će ilum spasiti Sarajevo!'”

Prepričavalo se ovo na sjelima u godinama nakon agresije na koja je pozivan i Halid ef. Varatanović, a svoje mjesto našlo je i u priči Sjećanja Šefike Šehbajraktarević-Hajdarević.

Poziv da traži ključ od Poslanovog turbeta

Junuz ef. Sokolović rodio se 1875. godine u selu Sokol. Potomak je porodice velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, od roditelja Ahmed-efendije i majke Đulba-hanume, rođene Salihbegović. Mekteb je završio u Rudom, a roditelji su ga htjeli upisati u medresu – u Sarajevo ili u Istanbul. Prema jednoj predaji, mladi Junuz sanjao je čudan san u kome je pozivan da dođe u Istanbul i tu pohađa medresu, što je ispričao svojima, nakon čega ga tamo i poslaše.

Završivši medresu, hifz i sufijska učenja te postavši muderris, vratio se u rodni kraj i oženio Hanka-hanumu. Nakon rođenja sina Sinanudina 1911. godine, hafiz je iz Priboja, u kojem je bio na službi, prešao s porodicom u Sarajevo. Napisao je molbu za posao, ali mu je odbijena. Kasnije, 1912. godine, ipak je postavljen za imama i hatiba u džematu Kobilja Glava.

Kada je Sinanudin napunio tri godine, umrla je hanuma Hanka. Junuz je tada usnio tri sna (nakon prva dva nije reagirao) u kojima je pozivan na hadž i da u Medini zatraži ključ od Poslanikovog turbeta. Budući da je bio siromašan, a nije imao kome ostaviti sina, spustio ga je u sepet vežući ga kaišima sebi za leđa, a onda krenuo pješke na hadž.

O ovom putovanju postoji više predaja. Prema jednoj je u blizini Medine, pored nekog izvora, susreo starca bijele duge brade koji je vazio okupljenima. Budući da je dobro znao arapski, sjedne pored derviša i počne slušati. Čim je stari Arap završio, svi iz halke stadoše u red da mu ljube ruku. Kada je došao red na Junuz-efendiju, stari Arap podigne glavu: “Mašallah, evo nam doš’o Junuz iz Bosne! Imali smo haber da ćeš doći. Onaj mali što se igra u pijesku je tvoj?”

Hafiz ga poljubi u ruku, a Arap će mu: “Znaš šta, dobri čovječe? Ti nemaš dukata pa ćeš se ovdje javiti jednom trgovcu. Ništa se ne sekiraj. Imat će te jesti i piti, i ti i tvoj sin. Kada htjedneš put Bosne, javi to trgovcu heftu prije.”

Tako je hafiz ef. Junuz obavio hadž s trogodišnjim Sinanom u sepetu.

Predaja kaže da je stigavši nakon obavljenog hadža u Medinu otišao čuvaru ulaza u Harem i obratio mu se riječima: “Daj mi ključ.” Ovaj se nije iznenadio pa mu je odgovorio: “Vidi, ja sam baš tebe sanjao kako ti dajem ključ.” I tako je Junuz-efendija postao turbedar Poslanikovog turbeta.

Ukaz sultana Selima II

Nakon vojnih i političkih previranja, Osmanlije su morale napustiti Saudiju, a s njima i hafiz ef. Junuz Sokolović. Došao je u Stambol, gdje je bio musafir kod nekog starog Turčina koji ga je treći dan po dolasku odveo u halvetijsku tekiju. Jedne blagoslovljene noći, u zikri-halci u povodu miradža, veliki je šejh u stanju opijenosti Uzvišenim pustio derviše da lebde prema malim kubetima. Kada je hadži hafiz ef. Junuz to vidio, uhvati ga strah, pridrža se za ćilim, a šejh će mu: “O, Junuze, ne plaši se. Prouči nešto i zažmiri. Želimo ti pokazati tajne nebesa i zemlje i šta meleki rade.” Kad se opustio, njegov ruh doživio je miradž.

Nakon ovog doživljaja više nije bio onaj stari Junuz.

Sultan Selim II izdao je na traženje velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića ukaz 2. safera 976. godine po Hidžri / 2. februar 1668. godine, u kojem piše da se dio prihoda od njegovih vakufa u Šamu izdvaja za plaće onima koji se brinu o Poslanikovom turbetu u Medini. Tako je bilo skoro 350 godina, koliko je iza vezirovog preseljenja trajao vakufski sistem. Posljednji na plaći svog prapradjeda bio je njegov potomak hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski.

U tom ukazu stoji “da se edžzhanu isplaćuje po 20 osmanskih akči, a mustekibbhanu po jedna akča dnevno. Serrašu, koji održava i čisti turbe, 12 venecijanskih goruša, akkešanu 60, a muadžrrifu 3 venecijanska goruša godišnje. I sve to da se isplaćuje iz prihoda sela iz okoline Šama, a koje je kontrolor dužan poslati u Časnu Medinu… Sokollu Mehmed-paša sve ovo čini samo zbog Allahova zadovoljstva i svi spomenuti u ovoj naredbi neka se mole Uzvišenom za vezirov dug život i da ga Allah na Dan proživljenja smjesti u Poslanikovoj blizini.”

U Vogošći je postojala tekija koju je podigao divanski pjesnik Fadil-paša Šerifović. Kada je Junuz-efendija došao prvi put pred njena vrata, tadašnji mu je šejh rekao: “Tebe, bolan, čekam, da ti predam ovo šehovsko mjesto – ja neću dugo. Istu ga je večer postavio na postekiju, u mihrab, da vodi zikr, jer je znao o kakvom se ašku radi, i učevnom, i moralnom, i duhovnom. Namalo, stari šejh preseli, a hadži hafiz ef. Junuz postade šejh nakšibendijske tekije. Toliko je skromno i u velikim kušnjama živio da bi tada njegov sin Sinanudin, veliki alim i pisac, znao kazati: “Ne dao mi dragi Allah da me On kuša, kao što je kuš’o moga babu Junuza, jer to živi rob ne može podnijeti.”

Ide ti sin, živ i zdrav

Počelo se govoriti da je hadži hafiz ef. Junuz keramet-sahibija, da je dobri. Jednom je prilikom, u doba velike neimaštine, neki čovjek došao iz Banje Luke posjetiti Junuz-efendiju. Lupao je mandalom o vrata, a kada me je hadži hafiz otvorio, kaza mu: “Ja bih ašik Junuza.” A hafiz će njemu: “Sinko, ja sam ašik Junuz.” A neznanac će jecajući: “Imam jedinca sina koji je na operaciji srca u Beču. Samo njega imam, a čuo sam da se tvoja dova prima pa mi je prouči, moj hafize.” Utome ašk Junuz zatvori oči i kada ih otvori, kaza mu: “Hajde ti, dobri čovječe, u svoju šeher Banju Luku. Evo sam vidio kako doktori pružaju ruke jedni drugima, govore da im je uspjela operacija. Budi se iz narkoze. Tvoj je sin preživio. Ide tebi živ i zdrav.”

Dva dana nakon što se vratio u Banju Luku dođe mu i sin, baš onakav kakvog mu ga je opisao ašik Junuz.

Dok je bio u hafizovoj kući, Banjalučanin je primijetio Junuz-efendijino siromaštvo. Nakupovao je džakove brašna, šećera i soli, svega onoga bez čega se ne može živjeti, sjeo u “ćiru” i krenuo u Sarajevo. Darove i novac donio je hafizu Junuzu, koji je ih je zbog neimaštine bio prisiljen prihvatiti.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, njegov sin Sinanudin bio je van Sarajeva, tako da ga je u vrijeme okupacije babo rijetko viđao. Hadži Varatan pričao je kako su jednom sijelili u hadži hafizovoj kući. Poslije su otišli u bašču na kahvu. Lijep ljetni dan, bilo ugrijalo pa ašik Junuz malo zaspao. Odjednom se trznu iza sna: “Evo mi mog sina Sinanudina. A jesam te poželio. Ali nisi mi u tom zembilju treb’o nositi kahvu ni kocku da mi se nađe.” Hadžija Varatan i svi drugi samo su ga gledali, a onda se ašik Junuz trznu iz sna i reče: “Izvinite, ahbabi, mene malo prenijelo.” Nastaviše pričati, kahvenisati, kada za pola sata neko na mandal udara, hoće odvaliti kapiju. Ašik ode otvoriti vrata i vrati se sa Sinanudinom. Sin ne htjede ni sjesti, nego mu samo pruži ceker govoreći: “Evo, babo, neka ti se nađe, a ja moram za Travnik da me ko ne bi upratio.” Varatan otvori zembilj, kad u njemu sve ono što je ašik Junuz govorio da će mu sin donijeti.

Nakon što se iz Medine vratio u Sarajevo, oženio se Hajrija-hanumom. Na Kobiljoj Glavi ostao je sve do 1925. godine, kada je imenovan imamom i hatibom u Uskudar Ahmet Čelebi džamiji. On i Hajrija imali su četiri kćeri i tri sina. Sinanudin je postao hafiz, šerijatski sudija, kadija i profesor u medresi u Sarajevu. Adil je završio šerijatsku gimnaziju, radio je u Unimi kao službenik. Nakon što mu je babo preselio 6. marta 1945. godine, rekavši da neće živjeti u “nevjerničkoj državi”, zamijenio ga je na mjestu imama Uskudar Ahmet Čelebi džamije. Fadil je imao zlatarsku radnju nedaleko od Begove džamije, a kada je dobio hilafetnamu, postao je šejh Hadži Sinanove tekije u Sarajevu. Mahfuz je bio zlatar. Fadila, jedna od kćerki, godinama je radila kao učiteljica na Kobiljoj Glavi.

Hadži hafiz ef. Junuz ukopan je na mezarju Humka u Podhrastovima, preko puta Bolnice za plućne bolesti.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!