Posljednje utočište nacionalista

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

Često zloupotrijebljena izjava da je “patriotizam posljednje utočište hulja” na ovim bi prostorima mogla biti preformulirana u onu da je “priča o ugroženosti posljednje utočište nacionalista”. Čitava saga ili, bolje rečeno, sapunica koja prati privatni gerilski rat bračnog para Vlaisavljević prenijela se prvo u javni, a zatim i u politički prostor.

Sudari gigantskih profesorskih ega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dobili su političke konotacije onog trenutka kada su Vlaisavljevići shvatili da je ugrozba na nacionalnoj osnovi odličan džoker koji se može beskonačno izvlačiti iz rukava, kako to već pokazuje slučaj Čović, pa su sukob s polja argumenata odlučiti prenijeti na polje emocija, pritom potraživši saveznike kod najekstremnijih hrvatskih medija.

Time su ne samo dugoročno postigli autogol nego i automatski obesmislili vlastita stajališta, jer je i najdobronamjernijem posmatraču simptomatično da Vlaisavljevići konkretne zamjerke na vlastiti račun pokušavaju zaustaviti i nadglasati larmanjem i histerisanjem o političkom progonu na nacionalnoj osnovi.

Otežavajuća okolnost po kredibilitet Vlaisavljevića jeste činjenica da, dok se za njihove protivnike ne može pouzdano reći da djeluju s nacionalističkih pozicija, za Vlaisavljeviće se to može sa sigurnoću potvrditi. Skakutanja Uge Vlaisavljevića po Čovićevim paranaučnim skupovima na kojima HDZ-ovim političkim svjetonazorima pokušava dati naučni legitimitet i odakle poručuje da “Bošnjaci smatraju da narodi ne trebaju postojati”, te pokušaji Sanje Vlaisavljević da relativizira i normalizira antibošnjački šovinizam mračnjaka poput Milovića i Šušnjara, govore sami za sebe.

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!