Posla za Frljiće bit će uvijek– da posije smeće pa da se vidi ko će za njim čistiti

Frljićevci samo frfljaju nemuštim vaginalnim jezikom dok iz spolovila vade državnu zastavu, znajući da su pod zaštitom istog onog kapitalizma i sekularnog pendreka kojeg kritiziraju. Uostalom, to vađenje državne zastave iz nedolična, ali uvijek intrigantna mjestašca bilo bi šokantnije i isplativije da je djevojka izvadila Zastavu 101, i to na rikverc, skupocjeni klavir, zlatnu trubu, sedam patuljaka pa sedam sekretara SKOJ-a, ili da je carskim rezom porodila dvojajčane blizance Sabinu Ćudić i Peđu Kojevića. To bi bio doista pravi deux ex machina

Predstava Vaše nasilje i Naše nasilje Olivera Frljića, nakon što smo je ipak uspjeli pogledati na repertoaru 56. internacionalnog teatarskog festivala MESS, nije nas šokirala svojom provokativnošću već svojom bljedunjavom kvalitetom. Prije svega, ako govorimo o MESS-u kao uglednom pozorišnom festivalu, a govorimo, onda je ova predstava trebala biti izbjegnuta ne radi blasfemije nego radi svoje upitne kvalitete zbog koje je trebalo preispitati pristup ovome ili bilo kojem drugom uglednom pozorišnom festivalu. Dosadašnji izrazito negativan odjek predstave u Evropi i njenim pripadajućim medijima bio je dovoljan razlog da opasno uznemiri kulturnjake i građanstvo. Svi su se s pravom plašili “potresa” i skandala koji su ozbiljno prijetili izazivanjem sigurnosnog problema u Sarajevu.

 Ekshibicionistička tampon zona

Ovaj pozorišni komad, odnosno neka vrsta svingerske zabave golišavih glumaca koji su skakutali po daskama Narodnog pozorišta kao da boluju od diskomaničnog ludila i striptiz‑transa, trebao nas je uvjeriti u potrebu katarzične kritike licemjernog Zapada. Predstava je doista okrenuta upravo kritici kapitalizma i zapadnjačke licemjerne dokonosti u slučaju trenutnih migracijskih kriza, zatim, kritika je to nasilja nad muslimanima u zatvorima poput Guantanama, kritika je to agresivne i fašističke asimilacijske politike prema muslimanima imigrantima na Zapadu, višestoljetne okupacije i eksploatacije naftnih derivata u islamskim zemljama, jeftine radne snage itd. Odmah treba reći, da skinemo teško breme srdžbe i otjeramo migrenu iz mnogih glava Sarajlija, da pisac ovih redaka nije vidio hidžab na pozornici. Vidio je nagu djevojku s nekom zelenom krpom na glavi koja je potom iz svoga spolovila izvukla još jednu krpu koju smo mogli prepoznati kao državnu zastavu BiH, dok se u pozadini čula Tiha noća na njemačkom jeziku. I bilo je to doista za nekoga uvredljivo, a nadasve bizarno, svakako umjetnički i ginekološki neopravdano, jer ta sirota glumica kao da je iz sebe izvlačila beskonačni tampon, a zapravo se tim mučaljivim prizorom sugeriralo rađanje nacizma i nacionalizma, dok se čitava scena tih potpuno razgolićenih glumačkih jegulja, koje su slinile jedna po drugoj, pretvarala u ekshibicionističku tampon zonu. Na golim tijelima im je arapskim bilo ispisano “arapski je jezik, a ne oružje”, te je posve isključeno da je riječ o ajetima iz Kur'ana, kako su tvrdili neki mediji u BiH. U panici narastaju kozije uši, a iskaču i mungosove oči.

Ipak, ne može se reći, s obzirom na kontekst predstave i posve transparentnu namjeru da se kritizira Evropa, da ona ima namjeru vrijeđati islam i muslimane. Iako, posljednja scena jeste nadasve sporna jer, pitamo se zašto bi simboli kršćanstva, poput raspela i razapetog Isusa, morali predstavljati omraženi Zapad i kapitalizam koji čine nasilje i “siluju” muslimanski svijet dok iz njega iscrpljuju najvredniji ekonomski resurs – naprimjer, naftu. Upravo je to bila nakana režisera koji je glumcu stavio trnovu krunu na glavu i postavio ga na raspelo sastavljeno od benzinskih kanti i koji potom silazi s križa, i u nimalo evanđeoskom prizoru, estagfirullah, pohotno, simbolizirajući nezasitni kapitalizam, slini po djevojci koja nosi zelenu krpu na glavi (za koju su neki ustvrdili da je hidžab). Potom je baca na pod, nalegne na nju, skida joj gaće, pa skida i svoje u bojama zastave BiH i kreće s grčevitim i predatorskim ubodima. Ko će znati, a još uvijek smo u magli “umjetničkih” pretpostavki i nagađanja, možda je Frljić želio kritički poručiti nešto u vezi fašističkih teza da je Evropa ekskluzivno kršćanska, možda je muško spolovilo predstavljalo američku naftnu pumpu, možda je žensko spolovilo pustinjska oaza u Libiji puna nafte, a možda je ipak spolovilo simbol noža koji se zabija u integritet islamskih zemalja, a možda osvajačka zastava, ko će ga znati. Iz mimohodnih rasprava o porukama iz Frljićeve predstave saznali smo da se državne zastave koriste u predstavi jer se kritiziraju one zemlje koje su poslale svoje vojnike u NATO misije diljem muslimanskog svijeta. Tu pripada i BiH te je navodno zato i korištena njena državna zastava.

Muslimani su mogli ignorirati Frljića, pa bi poslije plazili jezik Evropi

U predstavi, koju čine fragmentarne scene i nepovezana miksacija performansa i kabarea, ima i funkcionalno inovativnih dijelova u kojima Frljić pokazuje smisao za duhovitu karnevalizaciju i monthypaytonovsko nadahnuće. Doduše, ne može se reći da Frljić ne izaziva emotivne , moralne i stručno dramaturške reakcije, da nas ne dovodi do ruba izdržljivost pri poimanju njegove “umjetničke” prakse . Eto kardinal Vinko Puljić, došavši do “ruba”, iskazao je građansku hrabrost pa je MESS prijavio nadležnim sudskim organima (iako je Frljić njegove, “travničke” gore list), a oglasio se i “Napredak”. Sasvim legitimno, naravno, iako ostajemo zapitani može li neko postojan u svojoj vjeri biti uopće pogođen blasfemičnim provokacijama Olivera Frljića. Pritom, ne bismo ni u primislima željeli posumnjati, upravo zbog ogorčenosti vrijeđanja vjerskih osjećaja dijela građanstva, da su gospodin kardinal i predsjednik “Napretka” svećenik Franjo Topić zadovoljno trljali rukama uvidjevši kakva se frka dignula u Sarajevu, očekujući da će “divlji muhamedanci” za njih odraditi prljav posao i započeti skidati skalpove. Srećom, predstava je prošla bez incidenata. Da je kojim slučajem do incidenata došlo, znamo ko bi bio dežuran krivac, a ko naprednjak. Na to nam je, uostalom, odgovorila i Frljićeva predstava – vazda muslimani. Sljedećih bi nekoliko godina slušali priče o radikalizaciji Sarajeva, postojanju fundamentalista, protjerivanju urbanog, fašistoizaciji, nasilju nad sekularnim itd.

Nasuprot tome, muslimani su mogli posve ignorirati Frljića, pa bi poslije mogli plaziti jezik nadmenoj Evropi i davati im lekcije o tolerantnosti bosanskih muslimana, o toj famoznoj multikulturi na koju se svako malo tako zdušno pozivamo. Pa zapitajmo se koga ustvari vrijeđa Frljić, koji zasigurno ima moralnu zbrku u glavi što se tiče stvarnog značenja religijske simbolike i da li on zapravo nemušto ismijava sveto ili osuđuje zloupotrebu vjere od, po njemu, licemjernih vjerskih velikodostojnika i njihovih institucija? Uostalom, može li se uopće s nekim pozorišnim bljuvotinama zaprljati čista košulja osvjedočenog vjernika, katolika ili muslimana? Ili, jao si ga onome koga Frljićeva predstava može uvrijediti i poljuljati u vjeri do te mjere da kao vjernik, uvjeren da nešto time štiti, nedopustivo i zloćudno prijeti smrću direktoru MESS-a Nihadu Kreševljakoviću, i to u ime križa ili polumjeseca.

Frljić je ona vrsta umjetnika koji namjerno želi preliti čašu našeg strpljenja i namjerno je provokativan prema nacionalnim i vjerskim simbolima (jer drugačije ne zna, jer je samo takav način dramske napetosti njegov isključivi umjetnički credo). Međutim, vara se ako misli da je doveo do kraja jedan model paradigme nacionalnog pozorišta i da jezikom grozomorne putenosti propituje vladajuće politike na vlasti. Naprosto je previše zagledan u stražnjice, ćune i vagine; zanimaju ga mošnje i slina, zatim primjećujemo skatološke elemente, vaginalne zijevove koje porađaju zastave nadrealnog kapitalizma i nacionalnog egoizma. Ustvari, sve je zajedno na razini bizarnog ekshibicionizma koji nas suštinski ne povrjeđuje i ne šokira iako na šokantnost računa. Vidjeli smo i doživjeli puno gorih stvari – kroz faktografiju svjedočenja žrtava silovanja i genocida u BiH. S druge strane, frljićevski seksualni sadržaji, svedeni na puko gimnasticiranje, za zasićeni Zapad u najmanju su ruku već istrošeni, pa ne čudi što je “pobrao” loše i indiferentne kritike. No, posla će za takve uvijek biti – da posiju smeće pa da se vidi ko će za njima čistiti.

Frfljajnje nemuštim vaginalnim jezikom

Zanimljivo će biti da je na programu MESS-a izvedena također šokantna predstava Rodoljupci, u režiji i po scenariju vojvođanskog Mađara Andrasa Urbana (na predlošku teksta Jovana Sterije Popovića), koja je prošla posve nezapaženo iako su po srijedi brutalne pljačke i ubijanja (odsjecanja glava), zločini koje su počinili srpski vojnici (ustanici) nad Mađarima u Vojvodini nakon 1848. No, politički, moralni i povijesni kontekst drugačiji je te je moguće bez burnih izljeva i negodovanja uspostaviti komunikaciju s predstavom koja, napokon, funkcionira kao druga stvarnost i postoji sama za sebe.

Vratimo se od ljevice “obožavanom” Frljiću. Nakon svega, bit će kao i u književnosti, žestina je skrivena u jeziku teatra, a ne u operacijama naglašenog erotskog projiciranja tjelesnosti. Avangardi, pa tako i eksperimentalnom pozorištu ne treba se unaprijed oduzimati umjetnička vrijednost zbog našeg tradicionalnog poimanja ili slabog poznavanja pozorišne scene. Sjetimo se, avangarda je bila osporavana i omalovažavana u ranijim epohama, ali iza nje je uvijek nešto ostalo, naime ono što je ostalo od avangarde sada je već tradicija moderniteta. Hoće li iza Frljića nešto ostati, tek ćemo raspraviti kad nadživimo naše ustaljene percepcije umjetnosti. Hoće li se takvo Frljićevo pozorište samodokinuti kao što se dokinulo slovenačko eksperimentalno Gledališče Sester Scipion Nasice, koje je djelovalo početkom osamdesetih 20. stoljeća? Iako su oni uvažavali rituale i preispitivali funkciju spektakla u državi, i tada su mogli dobiti stvarnim milicijskim pendrekom po glavi.

Frljićevci samo frfljaju nemuštim vaginalnim jezikom dok iz spolovila vade državnu zastavu, znajući da su pod zaštitom istog onog kapitalizma i sekularnog pendreka kojeg kritiziraju. Uostalom, to vađenje državne zastave iz nedolična, ali uvijek intrigantna mjestašca bilo bi šokantnije i isplativije da je djevojka izvadila Zastavu 101, i to na rikverc, skupocjeni klavir, zlatnu trubu, ili da je carskim rezom porodila dvojajčane blizance Sabinu Ćudić i Peđu Kojevića. To bi bio doista pravi deux ex machina.

Prethodni članak

Ko je otac bosanskog jezika

Sljedeći članak

Džuma po glavi studenta

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!