Populizam je ideologija prilagodljive vrste, bosanski je posebno žilav

Populizam svakakvih vrsta, koji se služi tezom da su svi isti, dakle lopovi i kradljivci, tezama o ugroženosti ovog ili onog naroda, preko tvrdnji kako je BiH propala i nefunkcionirajuća država, svim pokazateljima i zdravom razumu usprkos, nailazi na plodno tlo i traženje vođa ili pokreta koji će narod (demos) izvesti na pravi put

Prilikom jedne od predizbornih kampanja za izbore za lokalnu upravu i samoupravu u Zagrebu jedna se slušana radiostanica upustila u pokušaj spoznaje znaju li građani za koga, odnosno za što glasaju. To je vrijeme kada je zagrebački gradonačelnik Bandić, zbog afere bijega s mjesta prometne nezgode koju je prouzročio u pijanom stanju, pobjegao od policajca koji ga je zadržao i nastojao uzeti alkotest. Zbog posljedica te afere, Bandić je dao ostavku na funkciju gradonačelnika i zadržao dogradonačelničku poziciju. Jedna malo starija građanka Zagreba, na upit novinara zna li za koga glasa na tim izborima, lakonski odgovorila tipičnim, simpatičnim zagrebačkim akcentom: “Je, pa za dogradonačelnika.” Ta personifikacija najmoćnije funkcije u glavnom gradu kasnije je u mnogim analizama objašnjavana kao rezultat Bandićevog populizma. Stvarno je zanimljivo da on nije imao nikakvih posljedica zbog činjenice da je kao gradonačelnik pijan pobjegao s mjesta nezgode, i to policajcu, već je, na čelu SDP-ove liste premoćno dobio izbore. Kasnije je novinarima tvrdio kako je “nepoderiv”. Neki je pametnjaković, SDP-ov birokrata, čak uspio ishoditi suspenziju revnog policajca. Bandić je, čuvši za to, naravno nakon izbora, “učinio sve” da se čovjeka vrati na posao – pred kamerama, dakako. Slijedio je narodnu volju.

Potkupljivo neznanje

Kao mlad, čudio sam se Italijanima, koji su prvo prihvatili marš fašista na Rim i Mussolinijevo preuzimanje vlasti, a kasnije i glasali za njega te prihvatili njegovu ubrzo uvedenu diktaturu. Čudio sam se, ne zbog prihvata diktature jer ljudi vole da neko umjesto njih misli, a posebno da odgovara, već zbog činjenice da je za vođu izabran teatralan lik, gotovo cirkusant sa smiješnim nastupom i još smješnijom paradom kiča iza sebe. Kada neko ko misli i odgovara te personificira emanaciju narodne volje, jer to fašizam suštinski jeste, konačno propadne, onda ga se baca u blato i prebija ga se do ponižavajuće smrti. Ili ga se, kako su to učinili Italijani, objesi, zajedno s ljubavnicom, za noge.

No, onda se u Hrvatskoj dogodio Tuđman i više se ničemu nisam čudio. Parada kiča na čelu s vođom bez trunke smisla za humor. Nije niti moglo završiti drukčije od doživljenog do njegove smrti kojom je izbjegao javnu sramotu. Ovi primjeri iz bliskih država i znane povijesti zapravo su demonstrirali kako je skup jednostavnih parola, izrečenih u pravo vrijeme pravoj društvenoj skupini, formula za pobjedu na izborima. Održavanje na vlasti zahtijeva neke druge vještine, prvenstveno one kreativnog računovodstva. Kombinacija predizborne jeftine ideologije, populističkih poteza zbližavanja s “običnim svijetom” i očinske ili majčinske brige za ugrožene i postizborne finansijske matematike, na štetu stvarnog razvoja, ostavlja populističkog vođu dugo na vlasti, u više izbornih ciklusa. “Je kral, al’ je i daval”, opravdavao je Bandića jedan Zagrepčanin saznavši za njegovo hapšenje u istrazi krivičnih djela iz domene kreativnog računovodstva. “Ko bu sad delal?”, zapitao se drugi, stvarno uvjeren da Bandić i ne spava od silnog “delanja” za građane Zagreba. Ono što je popularno, ergo, narodno, lagahno se ideologizira i postaje populizmom, baš kako je tehnička briga za pravilno zbrinjavanje otpada i sprečavanje prekomjernog zagađenja, postala evironmentalizmom ili ekologizmom, ideologiziranom inačicom ludističkog, protuindustrijskog pokreta. Tako se neistinita izreka Vox populi, vox Dei počesto pretvara u svoju istinitu suprotnost Vox populi, vox diaboli. Ono što ljudi vole, pa im političari podilaze u raspirivanju počesto i niskih strasti, nije božanskog porijekla niti inspiracije. Ono popularno zna biti pogubno.

Spekulant nekretninama, TV zabavljač iz reality showa, repetitor jednostavnih formula i medijski prononsirani ljubavnik, pa i seksist, Donald Trump pobjednik je nedavnih izbora za američkog predsjednika, najmoćniju izvršnu funkciju na svijetu, ne zato što su SAD najmoćnije već zato što američki predsjednik ima izvršne ovlasti bez presedana u tzv. demokratskim državama. Čovjek slabašnog općeg obrazovanja, bez jote političkog iskustva i znanja, tax dodger, scandal maker, izabran je tzv. elekorskim glasovima iako je njegova jednako grozna protukandidatkinja, glasnogovornik interesa burzovnih spekulanata koji su u krizu doveli Trumpove glasače, Hillary Clinton dobila nešto malo veći broj glasova. Tvrdnje o Trumpovom populizmu punile su mainstream medije od početka kampanje, prvo unutarstranačke, a onda i predsjedničke. No, da je populizam kandidata Republikanske stranke koja je sve činila da ga se odrekne, sve do pred kraj, bio uspješan, ne bi Clintonova dobila veći broj glasova od 55% građana s pravom glasa koji su izašli na izbore.

Za razliku od prva tri primjera, Trumpov nastup bio je zapravo radikalan, iako kontroverzan, i pogodio je u srž frustracija većine građana SAD, premda se sav establišment s mainstream medijima upeo da ga populističkim mjerama kampanje ocrnjivanja porazi. Naime, ne samo Trumpov već i predizborni cirkus Clintonove bio je samo i isključivo populizam, pokušaj umiljavanja određenim društvenim skupinama koje su izborni gurui smatrali kritičnima. Već po proglašenju rezultata, Trump je bitno promijenio protuimigrantsku, protumuslimansku, a posebno protutržišnu (navodno prorusku) retoriku, uglazbio stav prema Izraelu i pozvao na jedinstvo navodno podijeljene nacije. Istina je da nacija nije podijeljena, već atomizirana u međusobno posvađane skupine, sve više podložne upravo populističkim metodama osvajanja vlasti. Tek će se vidjeti šta će se od Trumpovih gromoglasnih i neopreznih najava ostvariti i do koje će se mjere američka vanjska politika mijenjati u smislu njegove najave o okretanju ka rekonstrukciji i dobrim odnosima sa svima koji SAD prihvaćaju kakvima jesu.

Učiniti Ameriku ponovo velikom – bio je poklič obespravljenih i osiromašenih žrtava prijatelja i finansijera Clintonove. Međutim, stvarni dometi olakih obećanja u populističkoj kampanji ubrzo postanu bolno vidljivi. To kako nas uči primjer vječnog zagrebačkog (do)gradonačelnika ne mora značiti i detronizaciju, odnosno gubitak prvih narednih izbora. Katkada je dovoljno božićni poklon dobro upakirati, nije mu bitna osjećajna, etička, estetska ili tržišna vrijednost. I ako nije istinito, dobro zvuči, kaže italijanska izreka. Može i kao droga, u malim količinama, samo da je ugoda u podnošljivom danas i vjeri u bolje sutra. Nikne li i pokoja fontana na desetljećima zapuštenoj livadi u nikada izgrađenom novom centru grada, čak i pored kućeraka koji nemaju vodovod, ti će koji nemaju vodovod ponovo glasati za graditelja fontana parama gradskog budžeta u koji oni uplaćuju, ali i iz kojeg primaju. I baš to, primanje, makar i na kašičicu od lidera, bez stvarne spoznaje kako je to novac sviju i kako se prima manje negoli se daje, tajna je uspjeha. Na svim nivoima vlasti. Samo treba odabrati skupinu i potkupiti ju. Ona će pristati na svaku vrstu populizma, sve dok joj se jamči apanaža.

Strah kao ideološka municija

Obraćajući se Evropskom parlamentu, predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović osvrnuo se na populizam koji je oružje u rukama protivnika evropskih integracija, odnosno političkih snaga kojima nikako ne odgovara proces približavanja EU jer u njemu zasigurno gube pozicije, a mnogi njihovi predšasnici i slobodu. Populizam svakakvih vrsta, koji se služi tezom da su svi isti, dakle lopovi i kradljivci, tezama o ugroženosti ovog ili onog naroda, preko tvrdnji kako je BiH propala i nefunkcionirajuća država, svim pokazateljima i zdravom razumu usprkos, nailazi na plodno tlo i traženje vođa ili pokreta koji će narod (demos) izvesti na pravi put. Takva je ideološka municija velike većine malih i velikih stranaka i igra na političku nezrelost i medijske manipulacije njome. Znanje je tu ključan faktor, a ne postoje kvalifikacijski ispiti za pravo na glasanje u sve složenijim okolnostima i odnosima u svijetu. Demokratija koja se svodi na puko, počesto potpuno nekvalificirano mišljene i neznanje čak i o osnovnim elementima države, prava i politike ili tek na puku simpatiju prema nekom kandidatu postaje svojom suprotnošću, vodi u autokratiju i totalitarizam populista. Već viđeno sa znanim posljedicama.

Kod bosanskih populizama u arsenal ideološke municije treba pridodati i strah. Strah od drugog, drukčijeg, strah baziran na nepoznavanju, neznanju i predrasudama. Kako je vidljivo iz manjeg entiteta, taj recept stalno funkcionira. “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”, bez sluha je pjevao Milorad Dodik i… dobio izbore. Začinio je to i protuustavnim referendumom o nekakvom pravu da se označava dan entiteta koji baš koincidira s početkom kataklizme drugih dvaju naroda, prije 24 godine. Sada mu preostaje jedino kreativnost, ona računovodstvena. No, populizmi s elementom straha, katkada pothranjivani i izvana, recimo strahom od Trumpove pobjede koja će značiti ustupke Rusiji, a to znači Srbiji i RS-u, postoje i na druge dvije strane u bosanskoj jednadžbi s trima nepoznanicama. Tako je naširoko razglašeno kako Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva (Čović je valjda izabran glasovima Bošnjaka), kako se manipulira sastavom Doma naroda da se formira Vlada Federacije mimo volje većine Hrvata (kao da Hrvati iz manjih stranaka koje su pristale formirati vladajuću većinu u prethodnoj vlasti nisu pravi, legitimni Hrvati).

Ono što se poput mantre ponavlja, makar i ne bilo istinito, postaje istinom, tvrdio je još dr. Josef Goebbels. Zbog toga je stvar došla i do EU, pa se tamo, doduše stidljivo i bez vidljivog entuzijazma koji ispoljava Hrvatska, raspravlja o navodnoj ugroženosti Hrvata u BiH, i to od Bošnjaka! U RS-u ih praktički nema, ali to nije problem zato što u RS-u nema mogućnosti za dobar izborni rezultat, a i treba se potruditi pa pomoći Hrvatima da se vrate. Jedan je kapetan JNA s generalskim i napoleonskim ambicijama, u međuvremenu zapao u političku anonimnost i kretanje po krajnjim marginama političkog života, Dodikov populizam s referendumom iskoristio da bi primetnuo pokoji glas svojoj minornoj strančici na lokalnim izborima i najavio ni manje ni više nego rat. Srećom, iako zapaljiva, ta je retorika naišla na slab odaziv Bošnjaka. Za takvu stranku, naime, niko osim malog broja Bošnjaka ni u ludilu ne bi glasao. No, izjave njezinog predsjednika, Napoleonove karikature, dolile su ulje na vatru u pravi čas da pomognu knjigovodstveno preračunatom Miloradu Dodiku da se vrati u sedlo. Tako se populizmi, bez obzira ne razlike u realnim dometima, međusobno hrane i održavaju. Baš zato su kočnica reformama koje treba poduzeti zbog BiH, manje zbog Evrope koja ih traži. Populizmi preživljavaju, populisti se vraćaju na vlast. Jedina je nepoznanica kako će završiti kada im ponestane računovodstvene kreacije. Tada im možda u pomoć priteknu širitelji strahova izvana koji će u mainstream publikacijama objavljivati kataklizmičke tekstove.

PROČITAJTE I...

Bošnjačka nacionalna politika nije nacionalistička, posebno ne u pejorativnom smislu, te je izjednačavanje nacionalne bošnjačke politike s bilo kojim nacionalizmom podvala. Bošnjački nacionalizam ne pretendira u nacionalni korpus uključiti pripadnike drugih naroda/nacija u BiH, a kamoli u susjednim državama, već samo izboriti mjesto pod suncem u sve složenijem svijetu različitih identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!