Pop kojeg nisu slomili ni UDBA ni SUP

Neprekidno je bio meta pripadnika obavještajno-sigurnosnih službi SFRJ. Oduziman mu je pasoš, bivao nepoželjan u crkvenoj službi, praćen, privođen... Ali nije se Don Luka dao slomiti. “I tada sam bio dovoljno drzak i bezobrazan, pa im odvratih: 'Sve lijepo i čestitam vam. Ali znate li vi, gospodo, da je Danteov Pakao popločan crkvenim ministrantima?' Odmah mi ponudiše novac za određene usluge. Odgovorim im da bi oni Jugoslaviju trebali čuvati, a ne sramotiti je”, kaže Don Luka, župnik u crkvi sv. Josipa na Marijinom Dvoru u Sarajevu

U vrijeme socijalističke Jugoslavije i vladavine Komunističke partije Jugoslavije državni ateizam predstavljao je dio službene državne politike, a javno poricanje i suzbijanje religije opravdavalo se činjenicom da mnogobrojnost religija na području ove države ističe razlike među jugoslavenskim narodima i narodnostima. Stoga se postojanje bilo koje religije vrlo često tumačilo kao direktno potkopavanje “bratstva i jedinstva”. Imami, svećenici, popovi i ostala sveštena lica vrlo često bila su optuživana za saradnju s okupatorom i domaćim izdajnicima u Drugom svjetskom ratu, pa se tokom narednih četrdesetak godina vladavine komunizma propovijedanje vjere smatralo implicitnim rušenjem tadašnjeg sistema kao i podrškom neprijateljski raspoloženim političkim opcijama. Vjerski sadržaji prognani su iz javnog života i medija, a čak su i vjerski sadržaji stranog porijekla bili cenzurirani, za što je odličan primjer hollywoodski film Ben-Hur, koji je prikazivan na teritoriji SFRJ šezdesetih godina prošlog stoljeća u veoma skraćenoj verziji, s obzirom na to da su iz njega bile izbačene sve scene u kojima se spominje ili pojavljuje Isus.

Vojnicima pomagao u pisanju ljubavnih pisama

Don Luka Brković, župnik u crkvi sv. Josipa na Marijinom Dvoru u Sarajevu, jedan je od mnogih sveštenih lica koji se nije slagao s vladajućom ideologijom SFRJ. Rođen je na Valentinovo 1940. godine u selu Rostovo. Bio je deseto od dvanaestoro djece od, kako sam kaže, osobito lucidnog oca i vrlo dobre majke. U Busovači je završio šest razreda osnovne škole, pa se s porodicom preselio na imanje kod Gornjeg Vakufa. Don Luka je s jedanaestoro braće i sestara nastavio školovanje u Bugojnu. “Sjećam se da je trebalo uraniti na željeznicu, pa se kasno popodne vratiti kući. Tako je to nekada bilo. Onda se dogodila lijepa stvar da odem u Dubrovnik u gimnaziju, u kojoj su me pustili kroz svoje šake i mehanizme odgoja i učenja. Dubrovnik je uvijek bio svjetska pjesma o kamenu. Nažalost, 1961. godine iz trećeg gimnazije uzeli su me u vojsku i poslali za Zagreb”, priča Don Luka. U vojsci je, tvrdi, bio glavna atrakcija budući da je nepismenim vojnicima pomagao pišući umjesto njih ljubavna pisma. Za ovo se vrlo brzo pročulo, pa ga je kapetan uzeo sebi u kancelariju. U isto je vrijeme Luka išao u Karlovac da polaže vozački ispit: “Usput sam napravio i civilnu dozvolu, a polagao sam i za kamion i prikolicu, pa sam tu vozačku nosio i koristio po potrebi dok su god to godine dopuštale. U to vrijeme biti vozač bilo je više nego danas biti kozmonaut, pogotovo među kolegama.”

Nakon odsluženog vojnog roka, odlazi u Dubrovnik da maturira, a zatim upisuje teologiju u Đakovu, koju uspješno završava. Za vrijeme je studija radio Don Luka i kao vozač. Prisjeća se događaja kada je iz Valpova u Đakovo kamionom trebao prevesti 13 hiljada jaja. “Ljudi su tada na župama skupljali darove za koje sam bio zadužen da ih dovozim. Možete zamisliti neasfaltiran put, rupa do rupe, a u to vrijeme ambalaža nije bila baš dobra kao danas. Nije se nijedno jaje slupalo, vozilo se ipak prilično dobro”, s ponosom će Don Luka. Sjeća se da je kao student dva mjeseca proveo u Njemačkoj. Istovremeno je studirao i radio, pa mu je neki Nijemac rekao: “Gospodine Luka, morate znati da su slavenski narodi po svojoj prirodi religiozni, romanski su s druge strane umjetnici, a germanski, to su već samo radnici.”

Kada je završio studij, poslan je na službu u Morančane kod Tuzle. “Tada sam na vjeronauci imao više od 160 đaka u desetak mjesta. Bio sam im mali idol jer sam se volio igrati s djecom. U isto vrijeme, Partija na ovom planu nije bila Bog zna šta uspješna, pa su me odmah počeli optuživati. Odmah su pozvali Franju Herljevića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, kojeg su pitali šta da rade s Don Lukom jer mi se, prema njihovim riječima, nikako nije moglo stati ukraj i stalno su mi dolazili u posjetu neki đaci i studenti. Franjo je poslije toga na jednoj sjednici rekao: ‘Mi smo za vrijeme rata izlazili na kraj sa stotinu popova, a vi sada ne možete ni s jednim'”, priča nam Don Luka.

Lakše je kad te prijatelj špijunira

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Nikola Tavelić, poznati franjevac i mučenik iz 14. stoljeća, proglašen je svetim, i to je bio prvi hrvatski svetac. Don Luka je tim povodom izvršio sve pripreme za odlazak u Rim: “Tada mi priđe moj prijatelj Ante Marijanović i reče: ‘Danas me zvala policija, rekli su mi dati stipendiju ako te budem pratio u Rim i fotografirao s kime se sve sastaješ.’ Odvratih mu da prihvati i uzme stipendiju jer mi je bilo draže da on ide nego neko koga ne znam. Međutim, Partija je vjerovatno nanjušila šta bi se tu moglo zbiti pa su to brzo pokvarili, tako da su poslali nekoga drugog da me prati.” Nakon povratka iz Rima, pred kućom su ga dočekala kola s crvenim tablicama. Policajci su mu rekli da su došli s njim razgovarati. Objasnio im je da je on samo kapelan i da oni sa župnikom trebaju razgovarati. “'Ne, ne, samo s vama’, rekoše mi. ‘Onda mi dajte poziv pa ću doći u SUP, a nećemo ovdje nikako razgovarati’, odvratih. Natezali smo se tu još neko vrijeme, pa kada su vidjeli da ne popuštam, pristali su da zovnu župnika i da pred njim razgovaramo. Kada je župnik došao, zatražih od policajaca njihove legitimacije, da vidim s kim razgovaram i da li su zaista iz MUP-a. Oni mi rekoše da im je u dvadeset i kusur godina službovanja ovo prvi put da njih neko legitimira. Nakon razgovora, otuđili su magnetofon na kojem je bilo pjesama iz Dalmacije, Slavonije, gradske i zabavne muzike, misleći da se na tim trakama nalazi Bog zna šta. Uzeli su mi i pasoš, a baš sam tada bio dobio dozvolu da idem našim radnicima u Belgiju i Nizozemsku”, tugaljivo će Don Luka Brković.

Pošto nije imao pasoš, odlučio je upisati studije filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Profesori su ga, ističe, uvijek fino primali. Prisjetio se anegdote s profesorom filozofije Abdulahom Šarčevićem. “To je definitivno najbolji filozof s ovih prostora. Pošto je profesor Šarčević jedno vrijeme proveo u Americi predajući na Pima Community College u Tucsonu, u Arizoni, Ivo Komšić je tada govorio da treba zabraniti filozofiju na fakultetu sve dok se profesor Šarčević ne vrati iz Amerike. Dođem takvom velikanu da polažem ispit. Pita me kojim sam povodom došao, okrene se pa doda kako su mu instalacije u kabinetu sasvim dobre, voda nigdje ne curi i kako nema nikakvih kvarova. Rekoh mu: ‘Profesore, ja došao na ispit.’ ‘Kakav ispit. mladi kolega, nema vaše prijave nigdje, a moje vas oči do ovog trenutka vidjele nisu’, odgovori mi uvaženi profesor. Na to mu kazah: ‘Pošto se ta prijava obično negdje izgubi, ja uvijek rezervnu nosim u džepu.’ ‘Onda vam je najbolje, dragi kolega, da sami sebi napišete ocjenu, a da ovdje dođete samo po potpis.’ Na to mu odgovorih da je prava ocjena kad od njega dobijem šesticu, a kada naučim za devetku. Tada je vidio da mu je došao đavo koji mu neće tako lako dati mira, pa me oštro upita: ‘Šta vi radite, čime se bavite?’ Rekoh: ‘Svećenik.’ ‘A znate li vi onda šta znači moje ime?’, upita me. Rekoh mu: ‘I vi imate neke veze a Allahom, ali kakve tačno, to ne znam.’ Nakon toga više nije bila napeta atmosfera. Počeli smo se zafrkavati, pa me poče ispitivati o knjizi Politika kao sudbina, koja je bila u to vrijeme zabranjena. Kažem: ‘Profesore, dobro to, ali gledajte šta se Marxu dogodilo. Njegova četvrta kćerka zvala se Eleonora, što znači ‘Bog je moje svjetlo’. Nije bilo moguće da nije znao šta znači ime kada ga je kćerki davao.’ Na to mi profesor reče da bismo možda mogli malo nešto i o ispitu pričati. ‘A o čemu mi sve vrijeme, profesore, pričamo?’, šaljivo mu odgovorih. Pitao me još o svemu i svačemu te mi na kraju dade devetku”, kroz smijeh će Don Luka.

U crkvi nepoželjan, pa odlučuje taksirati

Za vrijeme studija u Sarajevu prešao je u bogosloviju kod Muzičke akademije: “Sjećam se da je u tu bogosloviju oko 1975. godine za vikend došao austrijski svećenik s nekih pet-šest momčića. Kada sam početkom sedmice došao u bogosloviju, odmah mi rekoše da me zvala policija da im se hitno javim. Rekoše mi da je tu bio kaos jer, kada su komšije vidjele da su ti momci došli, odmah su pozvali policiju koja je sve ispretresala tražeći mene.” Don Luka je otišao u policijsku stanicu u Logavinoj ulici, u kojoj su ga odmah pitali zašto nije prijavio momke koji su došli iz Austrije. Objašnjavao im je da nije bio tu i da ih nije ni mogao prijaviti jer nije ni znao da su došli. Uzalud. Poslali su ga u republički SUP, u kojem su ga dočekala trojica-četverica ispitivača, “onako, vrlo prijatnog izgleda”. “Vjerovatno su me htjeli k'o fol opustiti. Jedan mi kaže da je u crkvi obnašao pomoćnu službu kod župnika, drugi da je bio ministrant, i sve tako, ama nema, sve naša raja. I tad sam bio dovoljno drzak i bezobrazan, pa im odvratih: ‘Sve lijepo i čestitam vam. Ali znate li vi, gospodo, da je Danteov Pakao popločan crkvenim ministrantima?’ Odmah mi ponudiše novac za određene usluge i da tu ne bude više nikakvog belaja. Odgovorim im da bi oni Jugoslaviju trebali čuvati, a ne sramotiti je. ‘Gledajte šta vi radite. Meni svaki čas dolaze stranci, ručaju i idu dalje. Stalno me pitaju zašto im ne dođem u posjet, a ja im moram odgovoriti da nemam pasoš zato što mi je oduzet, a ne znam ni pravi razlog. Eto, takvu vi sliku, gospodo, šaljete u svijet.’ Dva sata sam se zadržao tu u SUP-u. Malo zatim stigne mi obavijest da dođem po svoj pasoš”, priča Don Luka Brković.

Godine 1976. umro je nadbiskup Smiljan Franjo Čekada. Došao je novi nadbiskup koji je, kako objašnjava Don Luka, imao svoje koncepcije i ljude i već je bilo malo nesporazuma s franjevcima: “S dolaskom novog nadbiskupa sam postao kadar kojega je trebalo poslati negdje. Slao me u Njemačku da živim i radim, međutim, ja sam to odbio. Volio sam ocu i majci odnijeti kilu kave i šećera negoli njemačku plaću. Za mene nije bilo mjesta tada nigdje, pa sam odlučio da budem taksista. Svakako sam bio profesionalni vozač, a i skoro profesor marksizma. Tako sam bivao kažnjavan od UDBE, a onda i od novog nadbiskupa. Na koncu sam poslan za kapelana u Bare kod Konjica, iako se to nikada prije nije događalo da se nekoga s toliko staža pošalje za pomoćnika. Danas sam ponosan da sam tom narodu napravio crkvu jer je postojeća bila predaleko, pa su mi govorili da im je lakše raditi u polju čitavu nedjelju negoli otići u crkvu na misu i vratiti se. Nakon što je crkva sagrađena uz nemali broj poteškoća, ljudi su insistirali da crkva nosi ime svetog Luke. Odvraćao sam ih od te ideje. Predložih im na kraju da damo ime Petrovo pošto je bio svećenik Pero koji je živio tu. Oni se složiše, i tako crkva dobi ime Petrovo. Taj Pero (Sudar, op.a.) nakon toga postade i biskup i jedan od najuglednijih biskupa u Biskupskoj konferenciji hrvatskog govornog područja.”

Ubrzo je Don Luka premješten u Zenicu, a 1991. godine dolazi u Sarajevo, na Marijin Dvor, gdje i danas drži službu. Priča kako je čitav rat proveo u Sarajevu, kako nije imao nikakvih problema i da se odlično slagao s komšilukom. Prisjeća se da je Ruždo Kuhinja bio tu komandir i da je bio izuzetno dobar i pošten čovjek. Sjeća se Don Luka i kolona ljudi koji su tražili bilo šta za jelo. “Krajem 1993. godine ovaj se hodnik odjedanput napunio. Neko je razglasio da je došlo nešto hrane i eto ti svijeta. Mene su odmah zvali da ljudima kažem da ništa nije došlo i da nemamo hrane. Sjećam se kako nisam imao snage da im to priopćim te kako bih se odmah pred njima rasplakao. Ljudi su i dalje čekali u hodniku. Previjam se od muke, molim Boga da mi pomogne, ne znam šta ljudima da kažem. Naposljetku uđem u ovaj hodnik, pun je on ljudi. Jedna žena stajala je presavijena. Čim me ugledala, upitala me: ‘Zar vi ne vidite da sam ja trudna?’ ‘Zar ti ne vidiš da ja nisam ultrazvuk’, odgovorih joj kroz smijeh. Ljudi su pukli u takav smijeh kao da su dobili ne znam kakav paket s hranom. Uvjerio sam ih da nemamo nikakvu hranu i ljudi su otišli s mirom. Zaista mi je sam Bog uslišio tu molitvu”, kaže Don Luka osvrćući se na život pod opsadom.

Don Luka Brković smatra da je današnja religioznost, u odnosu na ono kakva je prije bila, “skoro dresirana ili blizu tome”: “U što će se to sve izroditi, zaista ne znam. Samo sa sigurnošću mogu reći da i ona vremena kao i ova sada imaju svoje izazove i prepreke preko kojih ćemo uz Božiju pomoć sigurno preći. Svaki problem svakog od nas na individualnom planu najviše boli, ali i nakon svake poteškoće, kao što se i iz mog života može vidjeti, zasigurno dolazi olakšanje. Nekada treba reagirati, nekada treba pričekati, međutim, strpljenje je nešto čemu ovaj moderni svijet zasigurno nije vičan i na čemu treba dosta poraditi.”

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!