Ponovo u punoj stvaralačkoj formi

Ma kako bio sjajan basist, gitarist, klavirist, bubnjar, pjevač, studijski radnik, neprijeporno jedan od najboljih koncertnih radnika, Paula McCartneya prepoznajemo prije i iznad svega po divnim melodijama, pjesmama koje prihvatate na prvu loptu i koje trajno ostaju u sjećanju, a to, ma kako izgledalo jednostavno, nikako nije stvar koju može svatko napraviti. A samo najbolji od najboljih, a to je sigurno Macca, ponove tu magiju više stotina puta

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Sir Paul McCartney, u narodu poznatiji kao Macca, jedna četvrtina najlegendarnije četvorke u povijesti glazbe, ne treba ni reći koje, ne prestaje stvarati, unatoč činjenici da je u junu ove godine napunio 76 godina. Sada se, početkom septembra, pred nama pojavilo i novo remek‑djelo jednog od najvećih skladatelja 20. stoljeća, album kojeg je po jednoj od svojih slika (niste znali da odlično slika i da je studirao slikarstvo?) nazvao Egypt Station. To je McCartneyjev osamnaesti samostalni album, a prvi nakon odličnog albuma New iz 2015. godine.

Bilo je govora da se nalazi u nekakvoj stvaralačkoj krizi na prijelazu iz prošlog milenija u ovaj, a onda je došao Chaos and Creation in the Beckyard 2005. godine, kada surađuje s producentom Nigelom Godrichom, čime hvata korak s novom generacijom studijskih djelatnika, među kojima su bila i djeca njegovih starijih suradnika, i sve se posložilo kako valja. Paul je već na početku ovog milenija formirao novi koncertni sastav. Podsjetio nas je da je kreirao neke od najljepših melodija u povijesti glazbe (ne samo one koju bismo mogli označiti kao pop-rock), iskazao neke od svojih multiinstrumentalističkih sposobnosti; da i ne govorimo da je u posjedu jednog od najljepših glasova koje je popularna glazba uopće imala.

Od tih novih početaka Macca nije prestajao da iznenađuje. Uz regularne albume s vlastitim pjesmama, snimao je i rock-and-roll standarde, potom neke od pjesama iz pjesmarice Brill Buildinga, slikao, održavao sjajne koncerte, pisao oratorije i balete, bavio se elektroničkom eksperimentalnom glazbom, iznova se oženio – ukratko, kao da je prolazio kroz novu mladost. I iznova nas uvjeravao u svoje višestruke talente, prije svega da je jedan od onih koji su spremni, sposobni i talentirani napisati takvu melodiju da instantno ostaje u sjećanju i da joj u studiju i na koncertima da potpuno novo ruho.

Jednom je prigodom netko za njega rekao: “Verdi je pisao divne arije za svoje opere, znamo ih možda četrdesetak, ali kad je Macca u pitanju, onda taj broj prelazi stotinu.”

I doista je tako. Ma kako bio sjajan basist, gitarist, klavirist, bubnjar, pjevač, studijski radnik, neprijeporno jedan od najboljih koncertnih radnika, Paula McCartneya prepoznajemo prije i iznad svega po divnim melodijama, pjesmama koje prihvatate na prvu loptu i koje trajno ostaju u sjećanju. A to, ma kako izgledalo jednostavno, nikako nije stvar koju može svatko napraviti. A samo najbolji od najboljih, a to je sigurno Macca, ponove tu magiju više stotina puta.

Novi album, izašao u različitim formatima početkom septembra, kao da hoće pokazati da je Paul McCartney samo ponovo pustio duha iz boce. Divne i originalne melodije, mahom optimistične, s pamtljivim refrenima i u odličnoj studijskoj realizaciji koju potpisuje zajedno sa sjajnim američkim producentom Gregom Kusinom, a njih nekoliko i s pjevačem i producentom Ryanom Tedderom (poznatim nam iz sastava One Republic), koji je i koautor u pjesmi Fuh You.

Macca kao da nas želi vratiti u one divne dane kad je Fab Four djelovao, kad su pjesme bile pjesme, kad se nije dešavalo da kao danas jednu pjesmu potpisuje i po tridesetak autora.

Već dvije početne pjesme na albumu – koji je kao neko zamišljeno putovanje s nekoliko stanica koje nam dočarava Paulova originalna slika na omotnici, a koje su prethodile albumu kao najavni singlovi: vrlo intimna I Don't Know i Come On To Me – pokazuju da je majstor u punoj formi, da želi svoju intimu pokazati kao nešto što ima univerzalnu vrijednost. Mnoge nas od pjesama s ovog albuma podsjećaju na periode u kojima je bio ili dio velike četvorke ili je radio s Wingsima poput Dominoes, a balada Do It Now posebno oduševljava. Ali on zna biti i angažiran kao u inspirativnoj People Want Peace, a iako i sam jedan od najbogatijih ljudi na planeti, ni dunjaluku ne ostaje dužan, pa niti Trumpu, kojeg će pošteno oribati u dugoj pjesmi Despite Repeated Warnings. Akustična Happy With You podsjeća na najljepše dane “The Beatlesa”. Tu je i nekoliko brzih rock paljevina. Ukratko, Paul je u punoj formi, i to iskazuje u svih sedamnaest pjesama, koliko ih sadrži ovaj album.

Većinu će studijskih obveza u studiju obaviti sam, ali se neće odreći ni svojih glazbenika s kojima u istom sastavu nastupa, a među kojima ističemo energičnog bubnjara Abea Laboriela mlađeg, korpulentnog i izvanrednog kada je riječ o pratećim vokalima, čiji je otac svjetski poznati jazz bas gitarista istog imena i prezimena. Uz sve to, Macca angažira za ovaj album još neke od najfinijih suradnika, među kojima zapažamo ime sjajnog novozelandskog jazz pijaniste i aranžera Alana Broadbenta (Woody Herman Orchestra, Quartet West kontrabasiste Charlija Hadena), kao i Davida Campbella i Brandona Michaela Collinsa.

Izgleda da su se stvari posložile, sedamnaest pjesama proteknu dok si udario dlanom o dlan. Medijska akcija koju je poduzeo sa svojom ekipom bila je sve samo ne naprasno agresivna. Otišao je u svoj rodni grad da odsvira gig u legendarnom klubu “Cavern”, u kojem su počinjali “The Beatlesi”; organizirao tajni koncert u čuvenom “Abbey Road” studiju sredinom ljeta, točnije 23. srpnja, koji je sakupio kremu kreme zabavljačke industrije, a u kojem je dio albuma i sniman; odsvirao i nenadani koncert u jednoj od stanica njujorške podzemne željeznice, dao intervju u svojoj umjetničkoj akademiji razgovarajući s Jarvisom Cockerom; a sve to nekako nepretenciozno, s mnogo optimizma i radosti.

Treba reći da se nakon mnogo godina kao izdavač pojavljuje čuvena etiketa “Capitol Records” i da ploča već osvaja vrhove lista najprodavanijih albuma. U Americi je zasjela na prvo mjesto one najpoznatije koju objavljuje tjednik za zabavu The Bilboard, a slično je i u drugim zemljama. Slijedi svjetska turneja za koju su karte skoro rasprodane. Legenda, ali u punom stvaralačkom pogonu i u vrhunskoj formi. Što više poželjeti od toga?!

 

PROČITAJTE I...

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

“U vremenu modernih tehnologija, kada su djeca izložena mnogim opasnostima i porocima, odlazak u prirodu, boravak u šatorima, druženje s vršnjacima različitih nacionalnosti i vjera, upoznavanje s kulturno-historijskim spomenicima, gradovima i zemljama jeste nešto što će od naše djece napraviti osobe koje će moći da se suoče sa svim izazovima koji ih očekuju tokom odrastanja. Djeca se socijaliziraju, oslobađaju raznih strahova, postaju samostalna”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!