Pomirenje s historijom

Pomirenje s prošlošću na kritički je način ključno da bi se izbjegla dva ekstrema: historijska nostalgija i kolektivna amnezija. Ovo je trud uložen da bi se razumjela dostignuća i padovi iz prošlosti, da bismo mogli izvući lekcije iz našeg prebogatog naslijeđa, zbog sadašnjosti i budućnosti

Otac moderne hermeneutike Hans-Georg Gadamer jednom je primijetio da historija živi u našem svakodnevnom jeziku, razgovoru, sjećanjima, šalama i historijskim referencama. Ona pruža pozadinu za mnogo toga o čemu razmišljamo i što govorimo o sebi i drugima. Historija nikad nije demode jer objašnjava za sadašnjost i pruža nadu za budućnost.

Skorije interesiranje za historiju u Turskoj dobar je primjer. Knjige i magazini o historiji kasne Osmanske države i rane republike odlično se prodaju. Mogu se kupiti čak i u samoposlugama, što predstavlja svojevrsnu malu revoluciju u načinu na koji Turci interaktiraju s knjigama. Postoji mnogo knjiga, članaka, dokumentaraca i debata o svemu, od vladavine Abdulhamida II i Palestine, do turskog rata za nezavisnost i višepartijske političke historije nakon 1950. godine. Najbolji turski pisci koriste osmansku ili republikansku historijsku pozadinu da bi ispričali svoje priče. Nacionalisti, neonacionalisti, globalisti, liberali, islamisti, ljevičari, konzervativci… pozivaju se na povijest kako bi pojačali svoje argumente. Veoma uspješnu televizijsku seriju Veličanstveno stoljeće, koja priča o Sulejmanu Veličanstvenom u 16. stoljeću, pratilo je još najmanje pet ili šest historijskih drama. Interes za akademsku i popularnu historiju raste.

Međutim, ono o čemu pričamo nije samo hronika događaja nego “historija”, kako je zapisao E. H. Carr u svom klasiku Šta je historija?, objavljenom 1961. godine. Suprotno hronici događaja, historija je pokušaj da se da smisao prošlosti i objasni zašto su se stvari dešavale na način na koji su se dešavale. Što je još važnije od historije jeste sjećanje koje se stoljećima nakuplja i pruža socio-kulturološki kontekst za inteligentnu interpretaciju historijskih događaja. Interes za prošlost uzrokovan je željom za razumijevanjem historije i sjećanja i kako to dvoje zajedno tvore naslijeđe.

Neki vanjski promatrači imaju pojednostavljeno i snishodljivo mišljenje o ovom interesiranju i nazivaju to neoosmanizmom. Oni su u krivu, baš kao što su u krivu s raznih aspekata gledanja na Tursku. Kao što svaka nacija proučava svoju historiju, tako su i građani Turske zainteresirani za svoju historiju, da bi shvatili i razumjeli ko su i kakvu budućnost žele izgraditi. Turski interes za seldžučku, osmansku i republikansku historiju ne razlikuje se od interesa za historiju Amerikanaca, Indijaca, Arapa ili Jevreja.

Ovo je dobro za Tursku. Razlog je to što su pitanja o historiji također i pitanja o sadašnjosti i budućnosti. Historija nas uči i disciplinira. Prosvjetljuje nas, daje nam osjećaj usmjerenosti. Omogućava nam da gledamo u prošlost da bismo se mogli pripremiti za budućnost. Osmanska i republikanska historija nude mnogo toga korisnog za trenutne debate o odnosima između društva i vlasti, multikulturalizmu, kulturološkom međuoprašivanju, inkluzivizmu, toleranciji, nacionalnom jedinstvu i drugim krucijalnim pitanjima. Bogato iskustvo osmanske kulture i društva pomaže da se omekšaju grube ivice nacionalizma, a da se instalira osjećaj globalizma. Također služi i kao bedem protiv evrocentrizma i redukcionističkog čitanja historije.

U slučaju Turske, ovo je neizbježno jer su historija i sjećanje uobličavali ne samo jednu grupu ljudi nego cijelo jedno sazviježđe nacija i vjerskih zajednica tokom više od pola milenija. Pojam osmanski nikad se nije odnosio isključivo na potomke Osmana, osnivača imperije, na jednu grupu ljudi ili državnu elitu. On je radije označavao način činjenja stvari, kolektivnu paradigmu u državništvu, ekonomskoj proizvodnji, društvenoj koheziji, umjetnosti, vjerskom suživotu i političkom strategiranju.

U tom smislu, Osmanska država nije se nikad ticala samo historije Turaka ili muslimana. To je bila posljednja kozmopolitska historija nakon Rimskog carstva, ali s daleko većim implikacijama na rađanje modernog svijeta. To je historija vojnih osvajanja i konflikta, ali također i kulture, obrazovanja, umjetnosti, trgovine, urbanizma i diplomacije. Ponovno stjecanje te historije i razumijevanje njenih dostignuća i padova može nam pomoći da bolje cijenimo svoju historiju te identificiramo poziciju Turske u današnjem svijetu.

Očigledno, bilo bi samoporažavajuće zamijeniti evrocentrizam nekim drugim etnocentrizmom. Zato je važno zauzeti tačku gledišta svjetske historije i vidjeti stvari u globalnom kontekstu. Novi interes za historiju treba kanalizirati tako da se izučava historija drugih nacija, tj. kineska, indijska, afrička, južnoamerička, kao i evropska i američka. Osmansku i/ili republikansku historiju treba smjestiti u širi kontekst globalnih veza i interakcija koje su oblikovale današnji svijet. Zapravo, to je ono što je podvučeno u radu uglednih historičara poput Halila İnalcika, Fuata Sezgina, Kemala Karpata, Cemala Kafadara, Şükrüa Hanioğlua, İlbera Ortaylıja, Şevketa Pamuka, Engina Deniza Akarlıja i drugih. Svi oni prilaze osmanskoj historiji s tačke gledišta svjetske historije.

Pomirenje s prošlošću na kritički način ključno je da bi se izbjegla dva ekstrema: historijska nostalgija i kolektivna amnezija. Ovo je trud uložen da bi se razumjela dostignuća i padovi iz prošlosti, da bismo mogli izvući lekcije iz našeg prebogatog naslijeđa, zbog sadašnjosti i budućnosti.

 

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!