Policiji ne fale ovlaštenja, nego podrška sistema

Dejtonski mir zastavio je pucanje, ali ne i rat. Rat je u Bosni i Hercegovini nastavljen sasvim drugim sredstvima. I danas traje psihološki, ekonomski, politički rat protiv naše države. Taj specijalni rat vodi se veoma suptilnim metodama

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Avdo Hebib obavljao je od 1990. godine mnoge visoke dužnosti u bosanskohercegovačkoj policiji i državi. Bio je, između ostalog, pomoćnik ministarstva unutrašnjih poslova RBiH u prvom sazivu vlade, potom glavni inspektor za moral u Inspekciji Armije RBiH, a zatim i ministar Federalnog MUP-a. Za zastupnika u Parlamentu Federacije BiH biran je u dva mandata. Bio je i predsjednik Matice iseljenika BiH, predsjednik Udruženja “Patriotska liga”, predsjednik Upravnog odbora Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca kao i Udruženja bosanskohercegovačko-palestinskog prijateljstva.

Nosi čin brigadira Armije RBiH. S Avdom Hebibom razgovarali smo o ubistvu dvojice sarajevskih policajaca, o greškama u konstituiranju i reformi policije u našoj zemlji, o migrantskoj krizi, o tome vodi li se specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka i o tome ko je organizirao odbranu Bosne i Hercegovine i treba li nam rezervni sastav policije.

STAV: Na osnovu svog dugogodišnjeg policijskog iskustva, kako gledate na okolnosti pod kojima je došlo do nedavnog ubistva dvojice policajaca u Sarajevu?

HABIB: Kada je riječ o zločinu ubistva dvojice policajaca na radnom zadatku, svaka priča poslije njihove pogibije skoro da je suvišna. Zadaci koje obavljaju policajci, nažalost, povezani su i s ovakvim dešavanjima. Da li se u ovoj i svim drugim sličnim situacijama iko osjećao makar i moralno odgovornim, jer u svim ovakvim situacijama postoje odgovorne osobe? Moramo se značajnije osvrnuti na bolju organizaciju rada i viši stepen preventivnog djelovanja kako bi ovakvih slučajeva bilo manje. Svaki susret policajca s licima koja se bave nedozvoljenim radnjama nosi rizik i policajci moraju toga biti svjesni. U pristupu takvim licima mora se voditi računa o svim mogućim posljedicama, pa je neophodan oprez kako bi se izbjegla neželjena situacija.

Budući da sam dugo radio u policiji, moj osnovni zahtjev u obuci bio je da policajci budu obučeni tako da prije svega zaštite sebe kako bi mogli uspješno izvršiti određeni zadatak. Svaki pogrešan potez može imati teške posljedice. Mnogi komentari ovog zločina koji se nedavno desio veoma su laički. Vrlo je malo stručnih komentara. Ubice naših policajaca sigurno su dobro obučeni i naoružani. To su kriminogene osobe kojima je išlo u prilog vrijeme počinjenog djela, kao i blizina granice manjeg entiteta u kojem su se mogli uspješno skloniti. Do organiziranja potjere zločinci su mogli pobjeći čak i u drugu državu, što nije isključeno. Od velike medijske pompe nemamo nikakve koristi, osim upozorenja građanima da i oni svojim ponašanjem budu od pomoći policiji.

STAV: U medijskim komentarima ubistva policajaca navodi se kao dokaz da je BiH nesigurna država. Je li to tačno?

HEBIB: Priča da je zemlja nesigurna zbog ubistva policajaca je neosnovana. U svim zemljama svijeta ginu policajci. Evo, uzmite Ameriku, Evropu… Na stotine ljudi stradaju u ovakvim situacijama. Pogibija policajca velika je šteta i za porodicu i za društvo u cijelosti, ali na osnovu takve situacije, koja se inače dešava u radu policajaca, ne može se donositi zaključak da je zemlja nesigurna. U drugim zemljama mnogo je više ovakvih slučajeva.

STAV: Kako biste okarakterizirali policijsko zaustavljanje izbjeglica i migranata u maju ove godine na Ivanu, znajući da su se oni kretali uz policijsku pratnju policajaca iz drugog kantona?

HEBIB: Ta situacija ima svoj uzrok u lošem definiranju aneksa Dejtonskog sporazuma o policiji. Taj aneks bio je izuzetno neprecizno definiran. U njemu se vrlo malo ili skoro nimalo ne spominje služba državne sigurnosti, a ta služba predstavlja mozak, oči i uši svake države. Toliki je promašaj bio u tom Dejtonskom sporazumu da ne govorimo dalje o razbijenosti čitavog sistema sigurnosti zemlje, o čemu sam govorio kada se naša delegacija vratila iz Daytona. Svaka država treba imati svoj sistem sigurnosti koji je zaštita institucija vlasti, države i naroda. To je jedinstven sistem koji treba funkcionirati od vrha do dna, od ministra do policajca pozornika. Dejtonski sporazum napravljen je po sistemu po kojem je razbijena i država – tu je manji entitet, Distrikt Brčko i deset kantona u drugom entitetu. Svaki kanton po Dejtonskom sporazumu ima svoje ministarstvo i svog ministra. Zato sam rekao rahmetli predsjedniku Izetbegoviću, kada sam izabran za ministra, da sam ja ministar samo svom kabinetu. Jer, zakonski nisam bio nadležan nad policijom i sistemom sigurnosti. Tada sam rekao da će se u bilo kakvoj kriznoj situaciji vidjeti kakvo je dejtonsko rješenje i kako će u tom slučaju doći do sukoba nadležnosti svih ovih ministarstava. Kada se u februaru 2014. godine desio napad na Predsjedništvo BiH, došlo je do sukoba svih naših službi, i Federalne uprave policije, i Kantonalne policije, i SIPA-e, i OSA-e, jer se ne zna ko je kome nadležan, ko treba da komanduje, s kim da komanduje, ko koga da sluša.

Kada su migranti krenuli prema Salakovcu, u migracioni centar, Kantonalni MUP u Mostaru naredio je policiji iz Konjica da zaustavi konvoj jer oni migrantima ne daju ući u Hercegovačko‑neretvanski kanton, i policija ih je zaustavila. A migranti su išli uz pratnju policije Kantona Sarajevo. Dakle, dvije policije dva kantona trebale su se tada sukobiti međusobno.

STAV: A čiju je naredbu izvršavala policija Kantona Sarajevo?

HEBIB: Državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića, a državno ministarstvo nema nadležnosti. Tu je razbijen sistem o kojem govorim. Razbijen je na sve te subsisteme, granična policija, sudska policija, kantonalna policija. Državni ministar nema nadležnosti ni nad ministarstvom manjeg entiteta, niti nad ministarstvima Federacije, niti Distrikta Brčko. On nema nikakvu nadležnost da može da naredi njima.

STAV: Kome on može narediti?

HEBIB: U jednom drugom slučaju, kada je Sadik Ahmetović bio ministar sigurnosti BiH, tada je bilo otvorenje džamije u Bileći i dobio sam informaciju da će ljudi koji dolaze na otvorenje biti napadnuti. Nazvao sam tada Ahmetovića da pomogne i on mi je rekao da nema nikakvih ovlasti bilo kome da naredi, ništa. Sistem sigurnosti u BiH razbijen je na entitete, na kantone… Bez obzira na to što imaju i jedinicu za međusobnu komunikaciju itd. Tako da to s migrantima nije nimalo slučajno, posebno što taj komesar policije iz Hercegovačko-neretvanskog kantona nije bio legalno ni postavljen, i ni danas nije legalno postavljen jer se ondje vrše razne opstrukcije. Ako je ministar Hrvat, komesar bi trebao biti Bošnjak, međutim, razbijene su i te naše političke strukture u vlasti tog kantona. Ni oni između sebe ne mogu da se dogovore, a onda se to koristi da su i ministar i komesar u policiji Hrvati, što nije u redu i ne bi smjelo biti. On nije bio ni nadležan ni ovlašten. I to je slabost našeg sistema.

Zbog toga nije čudo što se to tako izdešavalo i sva je sreća da nije došlo do sukoba između policije. Da je došlo do sukoba, pokazali bismo pravo svoje lice neorganiziranog sistema sigurnosti, što se zaista moglo desiti.

Posebno je zanimljivo da su migranti samo na području nekoliko gradova Federacije BiH. U manjem entitetu nemamo nijednog migranta. Onda Hercegovačko-neretvanski kanton, oni su smješteni samo u tom centru u Salakovcu, niko dalje dolje ne ide niti može ići. Problem migranata sveden je na Federaciju i na ovaj dio Krajine, ondje gdje oni pokušavaju preći granicu. Fenomen migranata novi je pojam za nas, i to će nas mnogo opteretiti, ekonomski opteretiti, jer tim izbjeglicama ne možemo pružiti sve što njima treba. Naši građani u Krajini nisu protiv migranata, oni se protive nedovoljnoj organiziranosti naše države da riješimo te probleme na zadovoljavajući način kako bi građani snosili što manje tereta.

STAV: Nakon Daytona, dolazimo do reforme policije u BiH, koju dobrim dijelom preuzimaju stranci. Šta se, zapravo, događa tokom reforme policije?

HEBIB: Imali smo više skupova s međunarodnom zajednicom o tome kako da organiziramo policijske snage i sistem sigurnosti zemlje. Na nekoliko tih skupova upozoravao sam na ozbiljnost sistema sigurnosti u kontekstu stanja u državi poslije ovako teške agresije i rata. Na jednom sastanku gdje smo govorili o organizaciji policijskih struktura u cijeloj BiH tražio sam od generala Jacquesa Kleina da nam pomogne da u mjestima u koja se vraćaju ljudi organiziramo policijske strukture u skladu s popisom stanovništva iz 1991. godine kako bih obezbijedio sigurnost povratnicima. Dešavali su se stalno napadi na naše povratnike. U mom rodnom Gacku 15 napada je bilo na povratnike u Kuli Fazlagića. Bilo je poginulih, ranjenih, čak su minobacačima rušili kuće koje su naši ljudi počeli praviti. Nažalost, Klein mi je rekao: “Ja sam razgovarao s reisom Cerićem, on mi kaže da to nije realno zato što policija u manjem entitetu ima manju plaću od naše policije, pa zato naši policajci neće da idu tamo.” Pitao sam ga: “Ako razgovarate o vojsci, hoćete li razgovarati s popom i s hodžom, ili s komandantom vojske? Šta Vi možete razgovarati s reisom Cerićem? S njim možete razgovarati o hodžama, a ne o policiji.” Nakon toga sam napustio taj sastanak. To je bilo 1996. godine.

Drugi primjer bio je kada smo bili u Petersbergu kod Bonna. Kinkel je bio pokrovitelj velike konferencije o ustroju policije u BiH. Pogledao sam materijal pripremljen za konferenciju. Pisalo je: “Broj i struktura policije bit će u skladu sa stanovništvom u toj općini.” Stolac mi je pao napamet, ondje tada nismo imali nijednog povratnika i onda ne možemo imati nijednog policajca. Tada probudim moje saradnike, Bezdroba i Dahića. Kaže Bezdrob: “Jeste, šefe, mi smo o tome razgovarali, Ejub Ganić nam je rekao da se to podrazumijeva.” Rekao sam im da ne budu naivni jer se ne podrazumijeva ništa što nije napisano.

Sutradan smo kroz sve prolazili i prihvatali. Kada je došlo do ovoga, rekao sam: “Imam male intervencije. Vjerovatno je daktilografkinja pogriješila pa nije upisala nešto što treba da se dopiše. Broj i struktura policije treba da odgovara broju i strukturi stanovništva po popisu iz 1991. godine.” Tu se stalo. Amerikanac je vodio taj skup. Hrvati su tada rekli da to neće baš moći tako. To je bila suštinska stvar. Na pauzi za ručak došao nam je predstavnik Klausa Kinkela, koji kaže da nam je rečeno da izađemo i da se dogovorimo oko toga, Hrvati i Bošnjaci. Meni je to bilo veliko poniženje. Izlazim i oni zovu da izađe i Ganić, a on mi govori: “Ne, ne, Avdo će to.” Izlazi Avdo tada sam, tamo su Miomir Žužul, ministar vanjskih poslova Hrvatske, pokojni Jozo Leotar, Krešimir Zubak i potpredsjednik Hrvatske Mate Granić. Njih pet izlazi i Avdo na drugoj strani sam. Pitao sam Žužula: “Ti si bio u Daytonu, je li ovo u skladu s Dejtonskim sporazumom što sam ja predložio?” Kaže on: “Jeste.” Mate Granić kaže: “Prihvatite ovo što gospodin Hebib govori.” Tako smo to završili i donijeli odluku da struktura policije odgovara rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine u tom zvaničnom, međunarodnom aktu.

Pristupilo se kasnije nekakvoj reformi. Ne znam ko su bili sudionici te reforme. Koliko znam od ljudi za koje pretpostavljam da znaju šta je sistem sigurnosti, mislim da skoro nijedan nije bio uključen u reformu. Političari koji su bili uključeni u to su sigurno imali dobru namjeru. Ali, nešto morate poznavati da biste o tome mogli govoriti. Zato mislim da ova reforma nije dala ono što se od nje očekivalo. Bilo je mnogo politizacije jer se sve svodilo na podjelu sistema uopće i političku podjelu zemlje. Sistem sigurnosti traži jedinstvo i cjelovitost. On ne može podnijeti nikakve podjele. Jer, kad-tad, doći će do sukoba nadležnosti ako to sve ne funkcionira kao cjelovit i jedinstven sistem. Nisam zadovoljan s većim dijelom utjecaja međunarodne zajednice na ustroj policije.

STAV: Mnogi govore da je policajac razvlašten u odnosu na ono kako je to bilo u onom sistemu. Je li to tačno i šta to zapravo znači?

HEBIB: Ima policija i danas dosta ovlaštenja. Međutim, značajan, uvjetno govoreći, udar na ovlašteno ponašanje policajaca bio je u Hadžićima (slučaj racije u Zujevini, op. a). Tu su dobro pogriješili i federalni i kantonalni ministar. Policajci su tada profesionalno odradili svoj posao. Prvo, dobili su radni nalog, zadatak. Ako su pogrešno uradili i ako je bila pogrešna akcija, onda je odgovoran onaj koji im je dao taj zadatak, a ne policajac. Žrtve su na kraju bili policajci koji su uradili posao koji im je bio naređen. I to sve u skladu sa zakonom. To je sve bilo tako zahvaljujući ponašanju međunarodne zajednice, koja je to zloupotrijebila. Međutim, niko od rukovodstva nije snosio nikakve posljedice.

Poučeni time da ne mogu da izvršavaju svoje zadatke po ovlaštenjima, policajci u zaštiti svog digniteta i radnog statusa zaobilaze ovlaštenja u određenim situacijama da ne dođu pod udar, da ponovo ne ostanu bez posla i na ulici. Tada je počelo ovo što sada naša policija pokušava, a to je da sačuvaju svoja radna mjesta, čak izbjegavajući da primijene ovlaštenja koja su mu zakonom dana. Istina, dio ovlaštenja već je razbijen u političkom sistemu. Ministra policije postavlja politička stranka i on provodi zadatke svoje političke stranke. Nije čudo što je ministar Lukač iz RS poslušnik Milorada Dodika. On ga je doveo, on odgovara njemu.

Dio ovlaštenja ipak se morao malo prilagoditi vremenu i situaciji. Mogla su se malo liberalizirati i proširiti određena ovlaštenja policiji. Tužilaštvo sada vrši kvalifikaciju djela tako da se dijelom devalvira uloga stručnog rada policije time što se oslobađa optuženi od prijave, stoga slijedi da je policajac pogrešno radio.

Dakle, tužilac ne radi svoj posao. Da li je riječ o tome, neću da dajem ocjenu, ali veliki broj oslobađanja ljudi, puštanja da se brane sa slobode, uvjetno puštanje, niske kazne itd., sve ovo devalvira ulogu policije koja je osnovni element u sistemu sigurnosti.

Prije je bilo malo slučajeva da su tužilaštvo ili sud odbacili prijavu policije. Jer to su prve ulazne informacije o djelu zbog kojeg je neko optužen. A danas, ova, uvjetno govoreći, automafija, oni deset auta ukradu, a poslije jedanaestog ga puste odmah. Tu ne funkcionira sistem. Ovo imam pravo da kažem da zaštitim profesionalnost rada policije iako i tu može biti grešaka i sigurno ih ima, ali te greške se mogu ispraviti na sasvim drugi način.

Mi smo imali Srednju policijsku školu koja je trajala četiri godine. Kada se završi policijska škola, ide se u policijsku stanicu, i tu se bude godinu pripravnik pod rukovodstvom mentora, policajca, šefa, kako bi se taj neko uveo u posao. To je peta godina njegovog školovanja da bi mogao preuzeti određeni dio poslova da radi kao policajac. Međunarodna zajednica pokušala je ukinuti Srednju policijsku školu kada sam bio ministar. Nisam to dao. Čak sam im bio predložio da organiziramo s vojskom zajedno akademije, da dvije godine bude zajednička obuka za vojsku i za policiju, a druge dvije godine posebno policija, posebno vojska. Međutim, mojim odlaskom iz ministarstva oni ukidaju Srednju policijsku školu i inaugurirali su tzv. Policijsku akademiju. Sa srednjoškolskom naobrazbom bilo koje srednje škole primali su kandidate na ono što smo mi prije zvali kurs. Sada su ovdje uveli osam mjeseci obuke, nazvali su je Policijska akademija, a to s policijskom akademijom nema nikakve veze. Ovo navodim zato što sigurno može biti propusta u edukaciji, zanat policajca veoma je složen u smislu ovlaštenja. Po zakonu policajac ima ovlaštenje da nosi i upotrijebi oružje, da vas novčano na ulici kazni… U obuci tih ljudi morate dati maksimum da se oni potpuno osposobe da kvalificirano mogu obavljati posao koji mu zakon daje i ovoliki stepen ovlaštenja. U obuci policajaca leži jedan od velikih problema u sadašnjem sistemu.

STAV: Neki mediji godinama plasiraju priču o tome da u našoj zemlji država provodi navodna politička ubistva, da postoji neka državna mafija odgovorna za brojne zločine? Kako Vi na to gledate?

HEBIB: Ubistva značajnih ličnosti u medijima skoro se redovno ispolitiziraju, i to po raznim osnovama, bilo nacionalnim, vjerskim, političkim. Ovo mediji koriste zbog sebe i plasmana svojih izdanja, jer to izaziva veliko interesiranje javnosti. Takve vijesti često su intrigantne i nedovoljno provjerene. Mediji često dezinformiraju javnost kroz takve neprovjerene i obojene vijesti u kojima oni daju kvalifikaciju tog djela. U svakoj se zemlji dešava, dešavalo se i dešavat će se da ima pojedinaca koji se u sistemu odmetnu, kriminogenih elemenata koji hoće da sebi uzmu pravo za nekakvu vlast. Ima i političkih protivnika koji pokušavaju da devalviraju protivničku političku organizaciju i onda i oni koriste takva djela da i oni daju svoju ocjenu. Oni onda kažu da je za to kriva aktuelna vlast. Eh sad, ta aktuelna vlast, po njihovom mišljenju, ima nekakvu svoju mafiju koja odrađuje neke poslove, koja ubija… Međutim, u državi koja ima organiziran pravni i sistem sigurnosti nema “potrebe” ni za kakvom mafijom, ni za kakvim tajnim snagama koje će tajno nešto rješavati, jer ona na vlasti ima ovlaštenja da legalno nekoga uhapsi. Mislim da je pojam državne mafije pojam protivnika određenog sistema, izmišljen pojam. To su neosnovane tvrdnje.

A politička ubistva su prisutna uvijek i u svim zemljama, čak i ondje gdje je potpuno uređen sistem. Kennedy je ubijen pred televizijskim kamerama i pred milionima ljudi i do dan-danas nije tačno utvrđeno ko stoji iza toga. U Švedskoj su Olofa Palmea usred bijelog dana u demokratskoj i uređenoj zemlji ubili i još se nije otkrilo ko je to učinio. U Italiji je predsjednik Aldo Moro ubijen, a italijanska organizirana služba bezbjednosti nije bila u stanju da otkrije ubice. Eh, to sada dovodi do obaveze svake države da dobro zna detektirati gdje i koga i kako treba zaštititi da se takve stvari ne bi dešavale. Mislim da nijedna uređena država nema državnu mafiju.

STAV: Našu državu smatrate uređenom bez obzira na sve mahane i nedostatke?

HEBIB: Ne bih mogao kazati da je dobro uređena, ali je nesumnjivo uređena. Mislim da imamo dosta mahana jer te mahane proizlaze iz političkog ustroja BiH. Pa se onda kaže da li Avdo Hebib smije danas otići u Banju Luku ili smije li Milorad Dodik doći na Baščaršiju. Toga moramo biti svjesni. Tu bi se moralo malo više raditi, a nisam baš siguran ko će raditi u ovako razbijenom sistemu sigurnosti. Kakav je sistem sigurnosti ako meni dođe neki pojedinac, bilo ko, i ako iza njega ide pet-šest pratilaca da ga prate kroz Sarajevo, a u jednoj državi? Moramo postaviti ozbiljno pitanje i ovim se pozabaviti. A onda, govoriti o toj nekakvoj državnoj mafiji, mislim da to nema nikakvog osnova da mi imamo i da smo imali državnu mafiju. Da smo imali odmetnutih pojedinaca koji su se bavili nedozvoljenim radnjama, pa čak i ubistvima i pljačkama, toga je bilo, a svi znate na koga ovdje mislim.

O ubistvu rahmetli Nedžada Ugljena malo sam govorio. On je bio visoki rukovodilac naše državne bezbjednosti. Jozo Leotar bio je moj zamjenik. Ne bih htio ovdje davati bilo kakav komentar o uzrocima ovih ubistava. Mogu samo reći da je priprema za uviđaj urađena loše u oba slučaja. Tako loša priprema za uviđaj rezultira ne samo neotkrivanjem već i odugovlačenjem istrage, pa često i osumnjičavanjem pogrešnih ljudi. Kod Joze Leotara mnogo ljudi je pritvoreno bez ikakvog razloga, od njegovog vozača pa dalje. Nije mi uopće bilo logično da vozač moj, koji sa mnom sjedi u autu, postavi meni eksploziv u tom autu. Tada sam sa strane posmatrao i vidio da nisu uradili kako bi se trebalo uraditi kako bi se došlo do određenih podataka. Eh sad, je li se moglo doći ili nije, to ja ne znam. Znam da je rahmetli Alija mene pozivao u stranku da govorim o istrazi za ubistvo Ugljena. Tada sam mu rekao da ništa ne mogu reći jer je istraga u toku. “Na koga sumnjate?”, pitao me. “Ne sumnjam ni na koga, nemam ja tu šta sumnjati. Istraga će pokazati sve”, rekao sam, iako su oni svi u stranci željeli da čuju na koga ću ja sada adresirati. Nemam ja za to adrese, istraga radi svoj posao. To ja nikada sebi nisam htio sebi dozvoliti.

STAV: Na kojoj ste tada bili funkciji?

HEBIB: Bio sam pomoćnik ministra.

STAV: Kako je i zbog čega došlo do ukidanja rezervnog sastava policije?

HEBIB: Prije rata imali smo formacijsku strukturu 60.000 rezervnih policajaca. Rezervna policija formirana je s ciljem da pomogne aktivnom sastavu policije u određenim situacijama masovnih narušavanja javnog reda i mira, masovnih prirodnih nevolja, jer za ovakve slučajeve nemamo dovoljno policije. Oni su formacijski bili osposobljavani povremenim kursevima. Imali su formacijsku opremu i naoružanje. To naoružanje rezervnog sastava policije, s obzirom na to da nismo imali dovoljno prostora, bilo je smješteno u kasarnama JNA. Ovih 60.000 kasnije su Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova i Predsjedništvo SFRJ prepolovili na 30.000. Rekli su da nema potrebe da ih ima toliko, iako oni nisu nikako opterećivali sistem. Od kolikog je značaja bila mobilizacija rezervnog sastava policije 1992. godine govori i to da je u Sarajevo došla komisija iz Beograda koju su činili komandant armije Veljko Kadijević, general-potpukovnik Blagoje Adžić i general-potpukovnik Ibrahim Alibegović. Tražili su od rahmetli Alije Izetbegovića da izvršimo demobilizaciju rezervnog sastava policije. Prije toga su iz Beograda poslali 30 specijalaca da analiziraju broj, strukturu i naoružanje rezervnog sastava. Ja sam ih rasporedio po centrima službi bezbjednosti i uz njih poslao svoje ljude sa zadatkom da ih onemoguće u njihovim namjerama analize statusa i stanja policije. Nakon kraćeg vremena, vratili su se u Beograd neobavljenog posla. Uz konsultaciju s rahmetli predsjednikom, nismo dozvolili nikakvu demobilizaciju, tako da su se i generali vratili u Beograd neobavljenoga posla.

STAV: Treba li nam sada rezervni sastav policije?

HEBIB: S obzirom na stanje u kojem se nalazimo i s obzirom na zadatke rezervnog sastava policije, mislim da ga trebamo imati. Mi se često nalazimo u nekim teškim situacijama, bilo poplava, bilo požara, bilo zemljotresa… Mi nešto računamo na vojsku, ja o ovoj vojsci imam posebno mišljenje i o tome sada neću da govorim. Rezervni sastav policije bi uvijek mogao biti u funkciji građana. Mislim da bismo ga, s obzirom na to da rezervni sastav policije ne traži nikakvo posebno opterećenje i ekonomski ne tereti državu, osim što bi povremeno mogli imati kurseve za obuku itd., svakako trebali imati. Moramo imati organiziranu društvenu strukturu koja će dati odgovarajuću stručnu i kvalitetnu pomoć građanima. Apsolutno sam za to da formiramo rezervni sastav policije, da se analizira koliko bi ljudi trebalo biti angažirano u svakom kantonu i svakoj stanici. Sada imamo skroman broj policajaca s obzirom na složenu političku situaciju. Evo, direktor Granične policije BiH stalno govori o novom fenomenu migranata i kako nemaju dovoljno policajaca.

STAV: Je li policija u Federaciji adekvatno naoružana?

HEBIB: Postoje i međunarodni propisi o naoružanju policije. Pitanje je ekonomske mogućnosti zemlje da osigura ono što je potrebno za policiju. U određenim situacijama potrebno je imati duge cijevi. Sada je urađen kod nas hekler posebno za policiju. Sve zavisi od situacije. Ako se štite neki objekti, manifestacije, važne ličnosti, onda policija mora imati bolje naoružanje koje i psihološki djeluje na one koji pokušavaju napraviti probleme. Kada vidite dvadeset policajaca s puškama, jednostavno nećete ni pokušati praviti bilo kakve nerede. Nedavno je izazvalo negodovanje nabavljanje dugih cijevi u manjem entitetu. Dobro, ne smeta što se malo progalamilo na to, ali zaista, nije bilo velike potrebe za tim s obzirom na ovakvu situaciju. Oni ništa ne bi ni smjeli ni mogli uraditi jer je međunarodna zajednica ovdje prisutna. To je nekakva demonstracija sile u manjem entitetu, s velikim transporterima i ne znam čim sve. Bolje bi bilo da su sredstvima koja su potrošili povećali plaću policiji i da su im obezbijedili bolju opremu. Te puške će stajati u ormarima, neće hodati s njima po gradu. S druge strane, postoje normativi kojih se zaista treba pridržavati, da se obezbijedi policija s adekvatnim naoružanjem koje će omogućiti uspješno i bezbjedno izvršavanje zadatka.

STAV: Ima li naša granična policija kapacitete da zaustavi valove migranata?

HEBIB: Dolazak migranata i izbjeglica novi je fenomen u BiH koji je dobrim dijelom zabrinuo sistem sigurnosti naše zemlje. Srbija je vrlo mudro svoju granicu napravila šupljom i propusnom za migrante, da idu prema Bosni. Mi to nismo spremno dočekali. Nažalost, međunarodna zajednica, koja je bila veoma izdašna i prema Srbiji, i prema Hrvatskoj, i prema Mađarskoj, i svim drugim zemljama u koje su migranti dolazili, nama, koliko imam informacija, veoma skromno materijalno pomaže. A tim ljudima treba obezbijediti obrok, zdravstvenu zaštitu, odjeću, smještaj. Mi ekonomski nismo tako snažni da možemo dati adekvatnu privremenu zaštitu tim ljudima. S druge strane, Hrvatska je maksimalno zatvorila granice. Zato ti ljudi borave na samoj granici BiH i Hrvatske, a to u strašnoj mjeri nas opterećuje i ne znam kako ćemo iz svega toga izaći.

STAV: Kako da budemo sigurni da među migrantima nema bivših pripadnika ISIL-a ili nekih drugih vojnih formacija?

HEBIB: To je apsolutno moguće. ISIL se skoro raspao. Ti ljudi koji su ondje djelovali sada traže selameta i infiltriraju se u masu, kako bi izbjegli ono što ih čeka ondje odakle bježe. Mi nismo dobro organizirani. Samo je Mektić, državni ministar, pokušavao dugo vremena da to riješi, a i on je sada splasnuo, vidi se da mu je prazna priča bila. Tu se sada pojavljuje problem šta s tim ljudima. Doveli smo ih u Hadžiće u kamp koji se stalno proširuje. Ne mogu oni tu stajati sve vrijeme da budu na teret siromašne BiH.

STAV: Da li je takav postupak kako Srbije, koja ih je pustila da pređu u Bosnu, tako i Hrvatske, koja im ne da da idu dalje u Evropu, stihijski ili je to projekt iza koga stoje ove dvije države?

HEBIB: Apsolutno. To je projekt koji će nas dobrano zabaviti na malo duži period. Poseban je problem što ti ljudi dolaze bez ikakvih dokumenata, što govore na desetine stranih jezika. Mi ne možemo s njima uspostaviti ni komunikaciju. Ne znamo ni ko su ti ljudi zapravo. Morala se država kompletna uključiti u ovu problematiku. Ne manji entitet odvojiti od toga. Dodik rekao da neće nijedan kod njih doći. Pa nije to Dodikova ćaćevina, ovo je država Bosna i Hercegovina. Pa nije to ni Čovićeva ćaćevina. Sve je spalo na Federaciju, na ovo nekoliko nas u Sarajevu i Krajini. Ovo što oni naprave neki incident i ukradu nešto, negdje provale, muka i nevolja je njih jadnike natjerala da to učine. Ako djecu nose sa sobom, oni nemaju čime to dijete zaštititi, a nema ni sebe čime da zaštiti. Čini mi se da se Vijeće ministara i kompletna država nije angažirala onoliko koliko se morala angažirati. Jer to je problem čitave države BiH, a ne samo Velike Kladuše i Sarajeva.

STAV: Postoje tvrdnje da se protiv Bošnjaka i BiH provode različiti oblici specijalnog rata. Koliko u tome ima istine?

HEBIB: Dejtonski mir zastavio je pucanje, ali ne i rat. Rat je u BiH nastavljen sasvim drugim sredstvima. I danas traje psihološki, ekonomski, politički rat protiv naše države. Taj specijalni rat vodi se veoma suptilnim metodama. Zemlje koje su izvršile agresiju na BiH, Srbija i Hrvatska, i to se otvoreno treba reći. Uz sve što je ona pokazala prema našim izbjeglicama, hvala joj. Međutim, kasnije nam je Hrvatska napravila i Ahmiće i Dretelj… To je Tuđmanova politika bila, koja je bila dogovorena s Miloševićem u Karađorđevu. Formalno, susjedne zemlje podržavaju naš suverenitet. Međutim, na hiljadu načina oni negiraju i ugrožavaju suverenitet države BiH. Veliki doprinos tome je velika greška u Daytonu, donošenjem tzv. specijalnih veza za Srbijom koje se tako zloupotrebljavaju i koriste da oni mogu u BiH da se ponašaju kako god oni hoće pozivajući se na ove tzv. specijalne veze, da oni imaju na to pravo, da dolaze s dugim naoružanjem u Bosnu, da nas ekonomski ugrožavaju. Drugi je problem odluka Sabora Hrvatske o brizi i zaštiti Hrvata u BiH. Od koga oni trebaju da štite Hrvate u BiH? Hrvati u BiH su starosjedioci svoje države. Zašto treba onda Hrvatska da ih štiti i od koga? Ko štiti Franju Topića u Sarajevu? Niko, niti ga iko treba štititi, jer je Franjo Topić u Sarajevu i u BiH ravnopravan isto kao i Avdo Hebib. To je nastavljena politika prema BiH i s jedne i s druge strane. A s kime Bošnjaci imaju specijalne veze? Ni s kim. Drugo, uvođenje mogućnosti dvojnih državljanstava, pa čitava Krajina i zapadna Hercegovina imaju dvojno državljanstvo.

Dovođenje stranih probisvijeta da nas zastrašuju u BiH, kao što su ruski Kozaci i da manifestiraju nekakvu snagu i sigurnost Srba po Banjoj Luci itd. To je također metoda psihološkog pritiska na bošnjački narod. Biva da nam pokažu da imaju snagu koja će na nas udariti. Dalje, maltretiranje i ugrožavanje naših povratnika u manjem entitetu. I to je vođenje psihološkog, specijalnog rata protiv našeg naroda, zato je i stepen povratka vrlo nizak. Dalje, imate škole u kojima se uči po programima drugih država, a sve to u našoj BiH. Kažu, dvije škole pod jednim krovom. Gdje se tu onda može govoriti o suverenoj državi kada djeca u BiH uče po planu i programu iz Hrvatske i Srbije? I to je jedna od metoda pritisaka. Pa, ugrožavanje historijskih granica BiH. Dobro se poznaju historijske granice od Berlinskog kongresa pa nadalje, a one su danas sasvim ugrožene, i to podržava dio vlasti BiH iz manjeg entiteta i Federacije. Također, ugrožava se suverenitet u Stocu. Čitava Vlada Hrvatske dolazi u Stolac da kaže da je Stolac hrvatski stolni grad?!

STAV: Otkucate li na Wikipediji pojam “Patriotska liga,” naći ćete da ju je osnovao Sefer Halilović. Bili ste dugo godina predsjednik udruženja “Patrioska liga”, je li tačno to što piše na Wikipediji?

HEBIB: SDA je 10. juna 1991. godine u Domu policije u Sarajevu održala skup čelnih predstavnika bošnjačkog naroda s ciljem analize stanja u BiH poslije raspada Jugoslavije i određivanja pravaca djelovanja u zaštiti naroda i države. Na skupu je donesen i proglas o djelovanju i organiziranju svih snaga u odbrani naše zemlje, našeg naroda od sve izvjesnije velikosrpske agresije. Donesena je odluka o pripremama za odbranu u organizaciji patriotskog fronta na čelu s rukovodstvom u formi i obliku Patriotske lige. Tako je formirano u kratkom periodu 106 općinskih i devet regionalnih organizacija patriotske lige. Na državnom nivou su, pored glavnog štaba, formirane komisije za namjensku industriju i obezbjeđenje naoružanja, komisije za sistem veza, sanitetska komisija kao i komisija za logistiku. Imajući u vidu da smo u tom periodu imali samoorganiziranu strukturu policijskih snaga, to smo svu organizaciju Patriotske lige u najvećem dijelu vezali uz organe MUP-a i tražili smo njihovu punu podršku. Mobilizacijom rezervnog sastava policije, formacijsku strukturu policije popunjavali smo članovima Patriotske lige, tako da smo u velikom dijelu i organizaciono i funkcionalno djelovali jedinstveno. Svu potrebnu podršku jedinicama Patriotske lige u organizacionom i materijalnom pogledu u početku pružao je MUP. Svi oblici djelovanja Patriotske lige odvijali su se uglavnom sinhronizirano s policijskim snagama. Zajedničke policijske snage i jedinice Patriotske lige bile su jedina organizirana snaga koja je od osnivanja do 15. aprila 1992. godine, kada je formirana Armija RBiH, branila državu. Ovakvim načinom organiziranja, Patriotska liga bila je legalna oružana snaga jer je djelovala u funkciji sistema sigurnosti naše zemlje.

Nakon formiranja Armije RBiH, strukture Patriotske lige ulaze u sastav Armije. Logistička podrška obezbjeđivana je iz više izvora, organiziranih dijelova države, velikih firmi koje su još radile itd., do naših građana iz dijaspore kao i pomoći prijateljskih nam zemalja. Uloga policijskih snaga i Patriotske lige bila je skoro odlučujuća u uspješnoj realizaciji referenduma. Nažalost, u periodu same pripreme za odbranu naše zemlje od agresora, iz redova policijskih snaga i Patriotske lige pale su i prve žrtve. U prvim danima poginulo je više od 30 pripadnika policije i članova Patriotske lige. Nakon formiranja glavnog štaba Patriotske lige, za predsjednika je izabran Hasan Čengić, koji je ujedno i rukovodio političkim dijelom glavnog štaba, dok je vojnim dijelom rukovodio rahmetli Meho Karišik Kemo. Moja uloga bila je koordinacija komandovanja policijskim snagama i veza između političkog i vojnog dijela glavnog štaba. Nakon konstituiranja, sačinjen je plan organizacije Patriotske lige na svim nivoima, od općina do regija i državnog nivoa. Pored mnogo značajnih aktivnosti zajedničkog djelovanja pripadnika Patriotske lige i policijskih snaga, posebno je potrebno istaći organiziranje vojnog krila Patriotske lige u selu Mehurići kod Travnika 7. i 8. februara 1992. godine, gdje je donesena direktiva za vojno organiziranje odbrane BiH. Značajno je istaći i aktivno djelovanje Patriotske lige i policijskih snaga u pripremi i provođenju referenduma organiziranog 1992. godine. I kod pripreme za popis stanovništva članovi Patriotske lige i policijske snage dale su značajan doprinos.

Dosta je ovih aktivnosti zabilježeno i objavljeno, no, nije mali broj onih zapisa koji su pogrešno interpretirali našu historiju. Da li je to bio rezultat neznanja, ili lične promocije autora, među kojima je bilo i onih koji nisu imali nikakvog doprinosa u našoj borbi, teško je sada reći.

 

PROČITAJTE I...

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

Posebno je paradoksalno da premijer Plenković, koji se često hvali svojim europejstvom, te koji uvijek oštro osuđuje miješanje Rusije u unutarnja pitanja Ukrajine, predvodi suludu kampanju protiv BiH pokušavajući svim raspoloživim mehanizmima utjecati na unutarnja pitanja BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • puka 59 – ROĐENDAN 20.11.2018.

    VETERANI 317 SBBR GORNJEG VAKUFA DANAS SVEČANO OBILJEŽAVAJU 26 god OD PL PREKO OŠTO FORMIRANJA SLAVNE 3 K-a .SJETILI SMO SE MNOGI BITAKA A NAJUPEĆATLJIVIJA JE LOMLJENJA ZUBI ZENGI HV NA VRATIMA BOSNE .SRAMOTA ZA POLITIKU DA NEDOĐEŠE NA POSTROJAVANJE ŽIVI GDJE SU SE RATNI KOMANDANTI OBRATILI . F. MUSA – J.HELJIĆ – F.AGIĆ – E . ŠERO – AGANOVIĆ KAO I NJIHOVI KOMANDIRI .RAHMET NAŠIM SABORCIMA RVI PUNO ZDRAVLJA TE DEMORALISANOJ PIJEŠADIJI ZAKON .

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!