POLEMIKA UPRAVE “MITTALA” I BIVŠIH LOGORAŠA OMARSKE: Odgovor Sudbina Musića Mittalu

Mi, porodice nestalih, još uvijek tragamo za nekoliko stotina naših najmilijih, između ostalog, nestalih i u logoru Omarska. Teoretski je moguće da su svuda oko nas, u šta mi imamo pravo sumnjati. Morate naći načina da se nosite s našim gnušanjem da vi i dalje koristite prostorije u kojima je mučeno hiljade ljudi. Kako u objektu koji koristite kao administrativni prostor, u dvorištu između objekata, te u velikom hangaru

Sudbin Musić “ArcelorMittalu”

Osjećam potrebu da vam odgovorim, te da vam skrenem pažnju na nekoliko stvari. Ove godine navršava se 25 godina nakon svega onoga što se dogodilo na području općine, danas grada Prijedora, pa i u prostoru nekadašnjeg logora Omarska, koji je u vašem posjedu. Namjeravao sam dati svoj doprinos da se događajima, datumima i prostorima posveti posebna pažnja. Odsustvu rješavanja problema memorijalizacije pogotovo. Nadam se da dijelite moje mišljenje da se nakon 25 godina trebaju adekvatno obilježiti sva mjesta stradanja, žrtvama da se pruži podrška, kao i sloboda pristupa mjestima svirepog ubistva bilo čijeg člana porodice.

Uvjeren sam da ćemo se samo na taj način prestati dovoditi u situacije poput ove. Samo tako ćemo staviti tačku na prošlost i stvoriti prostor za ekonomski napredak i razvitak zemlje koju beskrajno volim. Mislim da je vama kao poslovnim ljudima ovo itekako bitno. Želim da naglasim da mi zaista nije bila namjera ni na kakav način stvoriti negativnu sliku o kompaniji niti da vam na bilo kakav način nanesem štetu. No, ono što morate da shvatite i s čime morate da se nosite jeste činjenica da je vaša kompanija posjednik i korisnik prostora u kojem se desilo veliko zlo i u kome je živote izgubilo stotine ljudi. Među njima i brojni članovi moje rodbine, komšije i prijatelji.

Ono što me je posebno iznenadilo jeste činjenica da vam je zasmetao moj tekst dok se informacije i goreg sadržaja nalaze godinama po mnogim portalima, a o njima je pisano i u zemlji kao i van nje. Zasmetalo vam je što sam naveo da je ruda u Omarskoj najkvalitetnija u Evropi. Ja vam se zbog toga izvinjavam. Pripišite to mom nedovoljnom iskustvu. Najmanje mi je bila namjera da vam na taj način pokvarim imidž. Kada je u pitanju pristup prostoru logora, želim da naglasim, a vama je to svakako i poznato, da sam jedan od aktivnih članova Udruženja logoraša “Prijedor92”, žrtva prijedorskih logora, te da sam do maja mjeseca 2015. godine obavljao funkciju sekretara te organizacije. Aktivno sam učestvovao u pregovorima s vašim menadžmentom u Prijedoru oko pristupa i protokola koji je vaš menadžment osmislio, a koji je zaista strog i nelogičan.

Istina je da su posjete vremenski i prostorno ograničene i da se odvijaju uglavnom u prostoru tzv. Bijele kuće, uz zaista strog nadzor vašeg osoblja iz osiguranja. Kada je u pitanju broj posjeta prostoru, onda činjenica koju navodite o nekakvih 25 uspješno realiziranih posjeta u protekle dvije godine ne govori u prilog učestalosti. U prosjeku, prema vašim pokazateljima, realizirana je navodno jedna posjeta mjesečno, što se ne može smatrati “čestim”. Prilikom jedne od tih ”uspješno” realiziranih posjeta udaljen sam iz prostora skupa sa Srđanom Hercigonjom, iako smo upozorili osiguranje da smo tu kao predavači studentima postdiplomskih studija Univerziteta Graz. Nismo se našli na nekakvom spisku posjetilaca koji je najnovija obaveza prilikom ulaska u vaš prostor. O dužini godišnje komemoracije u Omarskoj također možemo diskutirati.

U pitanju su hiljade preživjelih logoraša i članova porodica nekoliko stotina ubijenih koji svake godine dolaze odati počast svojim najmilijima i veoma dobro znaju koliko se dugo mogu i smiju zadržati u prostoru logora i odgovor na ovo pitanje tražit ćemo od prijedorskih udruženja. Kao neko ko je moderirao ove skupove, vrlo dobro znam koliko dugo traju. Ta vaša navodna četiri sata samo su vremensko ograničenje, o prostornom čak i za vrijeme komemoracije da i ne govorimo. Glede vaših restrikcija, apsurdna je činjenica da inače zabranjujete snimanja i fotografiranja, a da onda 6. augusta pustite čak i brojne TV kuće i stotine ljudi, a da vam tog dana nije potreban nikakav spisak. Čudni su odgovori koje dajete ljudima kojima ne dozvoljavate posjete pravdajući to sigurnosnim razlozima. Informaciju o korištenju rude iz Omarske, odnosno čelika proizvedenog u Zenici, dobili smo iz vašeg menadžmenta. Kada bude vrijeme, reći ćemo vam i od koga.

Informirani smo da je prvobitna ideja kompanije bila da se u “Orbit” ugradi čelik iz svih krajeva svijeta, tamo gdje “ArcelorMittal” posluje, no da je na kraju najadekvatniji materijal bio čelik iz Zenice, napravljen od rude iz Omarske. Kada su u pitanju ekshumacije i navodi o potencijalnim grobnicama, sve je u kontekstu teoretski mogućeg i tu nam nemate pravo prigovarati. Sve navedeno stoji i na Wikipediji, dostupno javnosti već pet godina, što vam očito ne smeta. To što do sada u prostoru koji koristite niko nije pronađen ne znači da neće. Proces traganja, ekshumacija i identifikacija u BiH nije završen. Mi, porodice nestalih, još uvijek tragamo za nekoliko stotina naših najmilijih, između ostalog, nestalih i u logoru Omarska. Teoretski je moguće da su svuda oko nas, u šta mi imamo pravo sumnjati.

Morate naći načina da se nosite s našim gnušanjem da vi i dalje koristite prostorije u kojima je mučeno hiljade ljudi. Kako u objektu koji koristite kao administrativni prostor, u dvorištu između objekata, te u velikom hangaru. O zločinima u Crvenoj i Bijeloj kući da i ne govorimo. Ono što raduje jeste vaša spremnost na razgovor na ovu temu, kao i to što navodno ulažete ogroman trud baveći se osjetljivim problemima ratnog nasljeđa. Moram vas ispraviti. Nasljeđa koje se desilo nekoliko godina, a ne decenija prije vašeg dolaska. Ovakvim reagiranjima samo ste otvorili diskusiju na ovu temu i prouzročili vjerovatno još mnogo reagiranja.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!