POKAJANJE JEDNOG MALIKA

Kada bi Malik okupio svoje društvo, natočivši im pokoju čašicu, djevojčica bi prišla stolu i prosula alkohol. “Dijete k’o dijete”, izvlačio bi se pred prijateljima. No, kako se to ponovilo nekoliko puta, odlučio je iskušati kćerkicu te, umjesto alkohola, u flašu nasu vode. Djevojčica tog dana nije ni pogledala ka hastalu. “Man jarabi, šta je ovo?”, pitao se Malik

Dok je šetao gradom, za oko mu zapade lijepa ženska prilika u dvorištu jedne ugledne kuće. Ali, zar i on nije bio ugledan? Malo ko u gradu nije čuo za Malika, nadaleko poznatog po svojim trgovačkim poslovima. Vjeri nije bio Bog zna kako priklonjen. Istina, put bi ga ponekad doveo i u džamiju, ali je, iznad svega, uživao u piću. Stajao je polupijan i gledao onu ženu koja ga je naprosto opčarala. “Blagi Bože!”, uzdisao je Malik gledajući vitko tijelo neznane žene. Brzo se raspitao o njoj. Bila je robinja. Noćima bi mu izlazila na san. Toliko je mislio na nju da je i trgovinu zapostavljao. Bilo mu je jasno da se ovako više nije moglo, otišao je do vlasnika robinje i otkupio je. Isti dan napravio je veliku i bogatu svadbu, a ko god bi pogledao u njega vidio bi jednog drugog, sasvim novog Malika. Nije to više bio onaj zamišljeni i uvijek ozbiljni čovjek. Kao da se neka druga čehra preko noći nastanila na njegovu licu. Malik je, jednostavno, blistao.

Kroz nekoliko mjeseci, njegova draga ostade noseća. Allahovom voljom, na svijet je donijela prelijepu djevojčicu. Malikovoj sreći nije bilo kraja. Kada bi poslom ostao duže u gradu, čim prije bi pohitao kući kako bi se uvjerio da je njegova mala princeza dobro. Nikada nije došao kući a da joj nije donio skupocjenu hediju. Vrijeme je brzo prolazilo, a djevojčica je plijenila sve više pažnje. Ali, kada bi Malik okupio svoje društvo, natočivši im pokoju čašicu, djevojčica bi prišla stolu i prosula alkohol. “Dijete k’o dijete”, izvlačio bi se pred prijateljima. No, kako se to ponovilo nekoliko puta, odlučio je iskušati kćerkicu te, umjesto alkohola, u flašu nasu vode. Djevojčica tog dana nije ni pogledala ka hastalu. “Man jarabi, šta je ovo?”, pitao se Malik. Dok su ga prijatelji zajedljivo zadirkivali kako bi se trebao kaniti harama, on se samo kiselo smješkao. Njegove krupne, plave oči opet su poprimile onaj stari, zamišljeni izgled. Pijuckajući iz svoje čašice, često bi mislio o tome i ne sluteći kakve ga muke i iskušenja čekaju.

Iako se tog dana sve činilo običnim, Malik je osjećao da nešto nije u redu. Žurio je kući obuzet nekim čudnim osjećajem koji ga je cijeli dan proganjao. Kapija bijaše otvorena, što ga dodatno uzruja. Ušavši u kuću, zateče uplakanu suprugu. Nije je čestito ni pogledao, a oči mu odlutaše ka krevetu na kome je ležala njegova princeza. Ne razumjevši šta se dešava, gledao je, čas u djevojčicu, čas u ženu. Primakao se kćerkici i poljubio je u čelo. Hladna. Otkud da joj čelo bude tako hladno? Pa, i obrazi joj hladni! Prislonio se uz njenu glavu i ostao skamenjen. Nije disala. “Moja princeza ne diše. Ma ne! To nije moguće. Mora da je zaspala pa mi se pričinjava!”, vikao je gledajući ka supruzi koja je samo odmahivala rukama. No, što je više vikao, bivalo mu je sve jasnije da uzaludno pokušava slagati samom sebi. Bilo mu je jasno da bježi od nečeg od čega se pobjeći ne može. Njegove princeze više nema. Držao je njeno nepomično tijelo. U trenu je osjetio kako mu se svijet srušio. Sve ono za što je živio, za šta se trudio, mukotrpno radio, toga više nije bilo. Tek tada shvati koliko je sebičan i priđe bolom ophrvanoj supruzi. “Moramo osaburiti, ovo je Allahovo iskušenje!”, kroz suze procijedi žena. “Allah? Hm!”, mislio je u sebi Malik, no, ne reče ništa.

Od tada svi upoznaše, opet, novog, ali sad trećeg Malika. Ako mu prije, s vremena na vrijeme, nije bilo mrsko popiti koju čašicu, sada je bilo posve drugačije. Sada se od čaše nije odvajao. Svu svoju bol gasio je haramom, a utjehu tražio u lošem društvu. Bio je to Malik kojeg niko nije poznavao i kojeg se rijetko moglo vidjeti trijeznog.

Noću bi dugo ostajao budan. Razmišljao je o svemu; životu, ženidbi, kćerki, alkoholu, obuzetosti trgovinom, prijateljima koji mu odjednom okrenuše leđa… Mislio je o svemu, sve dok ne bi došao do jednog imena. Allah!? Šta je on Allahu toliko zgriješio da ga tako okrutno kazni? Da li mu je Allah preko kćerke slao nekakve išarete? Mora da jest, jer, kako to da mu je uvijek prosipala alkohol!? Glavom mu se rojilo bezbroj pitanja, ali odgovora ne bijaše ni na vidiku, ili ih on nije znao vidjeti.

Dok je jedne noći uobičajeno dumao, ukrade ga san, ali ne običan nego posve čudan san. Nastupio Sudnji dan. Ljudi izbezumljeni trče. Galama. Vika. Svako se o sebi zabavio. A on, Malik, na nekoj poljani kojoj kraja ne vidi. Mimo ostalog naroda trči nekuda. Sav u goloj vodi. Bježi od nekakve velike nemani. Kud god da okrene, a ona za njim. Bježeći tako, naiđe na nekakva starca koji se jedva držao o štapu.

“Pomagaj ako Boga znadeš!”, zavapi mu Malik.

“Zar ne vidiš, živ bio”, odvrati mu starac, “da sam oronuli starac? Da mogu, sebi bih pomogao, nego otiđi do onog brda, pa možda tamo nađeš kakva selameta!”

Malik posluša starca i, bježeći od nemani, ode do brda. No, kad se pope na njega, sve što ugleda bijaše usplamsala vatra od čije se huke i tutnje ledila krv u venama. Vidje da tu selameta nema te nastavi bježati. Nemalo nakon toga, ponovo srete istog onog starca i opet ga zamoli:

“Pomagaj, dobri čovječe, vidiš kakva me nevolja snađe!”

Starac mu reče da mu ne može pomoći nego ga uputi ka drugom brdu, ali Malik i tamo nađe isti prizor. “Ama, šta mi se ovo dešava?”, mislio je u sebi dok je pokušavao doći do daha. Povremeno bi se osvrnuo, no, sve što bi vidio bila bi krupna neman koja ga je u stopu pratila. Naiđe tako i treći put na onog starca i opet zatraži pomoć.

“Otiđi do onog brda i, ako ti tamo ne bude selameta, meni se više ne obraćaj, vidiš da ne znam ni šta ću sa sobom!”, odgovori mu starac.

Noge kao da su mu bile od olova, ali nije smio stati. Nekako se odvukao do brda ka kojem ga je uputio starac. Već se pripremao na prizor koji će ga dočekati. “Zar opet vatra i kakva je to vatra uopće, za Boga miloga?”, pitao je samog sebe.

Ipak, negdje u dubini duše nadao se spasu. Prizor kojeg ugleda kada stiže na brdo ostavi ga bez daha. Na trenutak je zaboravio i onu neman za sobom i starca i svoje olovne noge i svu ovu frtutmu u kojoj se nekako našao. Divio se prizoru koji se prostirao pred njegovim očima. Zelenilo, rijeke, predivni dvorci… Primicao se polahko i ne primijetivši kako ga neman više ne prati. Pred jednim dvorcem primijetio je oveću skupinu djece. Dok im se primicao, mislio je o svojoj princezi, no od silnog umora nije mu se dalo ni zaplakati. Stajao je na kapiji dvorca i promatrao veselu dječiju igru. Jedna djevojčica iznenada se izdvoji i priđe kapiji. Malik je nepomično stajao ne vjerujući vlastitim očima. Je li to ona? Da! To je upravo bila ona. Njegova mala princeza. Gledala ga je nekako ispitivački, kao da se baš i ne raduje ovom nenadanom susretu s ocem.

“Oče, šta je to s tobom?”, upita ga princeza neočekivano.

“Ne razumijem na šta misliš”, progunđa Malik.

“Ti nikako da se opametiš”, nastavi djevojčica. “Još dok sam bila s tobom, Allah Uzvišeni te opominjao, a ti opet po svome. Zar ne razumiješ šta su onaj oronuli starac i ogromna neman?”

Malik je šutio kao da je na suđenju.

“Onaj starac, to su tvoja dobra djela koja su tako slaba i neznatna da se jedva o štapu drže. Da si kojim slučajem radio više dobra, ne bi ondje sreo starca nego mladića koji bi te lahko zaštitio od nemani. A što se tiče ogromne nemani, o oče, to su ti loša djela kojih, kako si vidio, imaš podosta. Razmisli, oče, o tome. Jer, zar nije vrijeme…”

Ezan. Čuo je ezan. Ali, otkud sada to? Osvrtao se oko sebe, ali njegove princeze nije bilo. Nije bilo ni one djece, ni one ljepote, ni dvoraca, rijeka, zelenila… Ležao je u svojoj postelji i tek tada mu bi jasno da je sanjao i da ga iz sna prenuo sabahski ezan. “Zar nije vrijeme…?” Pa da. To je to.

“Hajja ‘ale-s-salah, Hajja ‘ale-l-felah”, odzvanjalo je napolju.

Malik se abdestio i zaputio ka džamiji. Supruga je mirno posmatrala praveći se da ništa ne primjećuje, ali se u dubini sebe radovala kao malo dijete.

Džamija je bila skoro puna. Neki su bili na kijamu, neki na sedždi, dok su neki učili Kur’an. “Zar je moguće da prije nisam znao za ovu ljepotu, a bila mi je pred nosom”, mislio je Malik.

Mujezin je ikametio te su stali da klanjaju farz. Malik je prvi put osjetio kako diše punim plućima. Prvi se put istinski osjetio sretnim.

“Zar nije vrijeme da se srca vjernika ispune skrušenošću…”, učio je, između ostalog, imam na drugom rekjatu.

“Vrijeme je, vrijeme je”, govorio je u sebi Malik. Na sedždi je dugo molio Allaha da ga uputi te da mu grijehe oprosti.

Poslije toga, upamtiše ga samo po dobru.

PROČITAJTE I...

Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!