Pogled s Manhattana na turšiju moje majke

Pričao mi je prijatelj da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo

U rijetkim danima kada sebi mogu dopustiti da se kasno probudim, stanem ispred prozora i šaram pogledom neko vrijeme. Pogled i nije Bog zna kakav: najbliži mi je atelje Seana Scullyja, poznatog irsko-američkog umjetnika. Njegove apstrakcije uglavnom su raznobojni kvadrati, složeni u raznorazne kombinacije jako izraženih ivica, po čemu je prepoznatljiv. Kaže da je inspiraciju za to dobijao iz svoje domovine Irske, prepoznajući je kroz periode varljive sreće i incidente koji su ugrožavali njenu reputaciju. Prednja je fasada ateljea sva u keramičkim pločicama, a krov je zaobljen i presvučen slojevima katrana kako bi se spriječilo prokišnjavanje. Vrata se rijetko otvaraju, a tada njegovi asistenti nešto prte i vuku prema parkiranom kamionu.

S lijeve strane Scullyjevog ateljea nalazi se uglavnom prazna i neugledna trospratnica izlijepljena reklamama za iznajmljivanje prostora. Na drugom je spratu galerija “Murray Guy”, u koju nikad nisam ušao, a koja danju jedina pokazuje znakove života. Kroz prozore, kada upale svjetla, mogu vidjeti samo dijelove radova: slika, skulptura i instalacija. Tada pokušavam zamisliti kako sve to unutra zaista izgleda. Ponekad fotografiram promjene u tom prostoru, djeliće nečega što je neko drugi napravio, kombinirajući ih u neku čudnu cjelinu, nečega neviđenog – na kašičicu ponuđene umjetnosti iz relativne udaljenosti. Kako je galerija nepoznata široj javnosti i otvorenja izložbi prilično su skromna, tu i tamo poneko drži u ruci čašu vina i gleda prema radovima koje ja ne mogu vidjeti. Mnogo sam puta dobio želju da uđem unutra, ali nekako mi se čini da je ovako mnogo interesantnije, biti komšija koji zabada nos u tuđa posla, nešto nad čim sam se zgražavao u svojoj mladosti. Možda se jednog dana usudim prijeći ulicu, popeti se uz stepenice i otvoriti vrata.

Ispod ove galerije, u prizemlju, čuveni je noćni klub “1 Oak”. Mjesto je vampirskog karaktera. Danju ama baš ništa ne ukazuje da u njemu postoji bilo kakav oblik života, sve je zamandaljeno kao grobnica. Tek oko devet uvečer šest-sedam izbacivača otvore vrata i počnu postavljati ograde za one koji su spremni dugo čekati. Naprave i posebne prilaze za bogate i slavne, da mogu iz limuzine ući ravno u klub. Buka koja nastane oko ponoći ne prestaje do pet ujutro. Često izbace one koji pretjeraju, a onda krene red dreke i galame i red policijskih sirena, izbacivači iznose ljude kao vreće krompira. Bude onih koji satima stoje u nemilosti izbacivača koji ih ne žele pustiti unutra jer na sebi nemaju dovoljno skupu odjeću. Kad se taj cijeli cirkus završi, čistači izbace smeće, izbacivači unesu ograde i sve se zamandali kao da se ništa nije desilo. Nisam nikada bio unutra iako me je moj prijatelj izbacivač (po zanimanju umjetnik) zvao. Pričao mi je da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo, što je izazvalo delirij među posjetiocima.

U susjednoj, jednako tako neuglednoj zgradi u prizemlju je picerija-bar koji radi 24 sata. Glavni specijalitet im je pica s artičokama u specijalnom sosu, koja je zaista dobra. Jedan komad košta pet dolara, što i nije loše s obzirom na to koliko je sve poskupilo u posljednje vrijeme. Mjesto postane totalno okupirano kad oko ponoći krene navala na klubove. Napravi se red od pedeset metara, ljudi se tuku i gaze jedni drugima po stopalima.

U daljini, iza Scullyjevog ateljea, novoizgrađena je zgrada za bogate, prekrivena plavobijelim staklima, s terasama na kojima se nalaze osušene biljke. Vlasnici su ih prestali zalijevati, uskoro će ih baciti u smeće pa, čim malo otopli, kupiti nove. Danju se može vidjeti samo poneka mačka na prozoru ili čistačica. Uvečer se upale svjetla, ljudi se vraćaju s posla, vade menije i naručuju večere. Ponekad uzmem dvogled, šaram po prozorima i gotovo se uvijek razočaram jer se rijetko kad dešava išta vrijedno spomena.

S desne strane ateljea Scullyja (garant vam je dosadilo ponavljanje njegovog imena) neugledni je parkić za siromašnu djecu. Uglavnom je prazan. Igralište za košarku truhne, nisam za sve ove godine primijetio da se ondje iko igrao loptom. Tek kada udare vrućine, otvore ventile za prskalice i poneko dijete mokro skače od sreće pod budnim roditeljskim okom.

Pokraj parka počinju višespratnice zvane “projekti“ (projects, kako Njujorčani nazivaju državne blokove u kojima živi sirotinja) u koje je teško gledati. Spratovi su izuzetno niski, za razliku od stanova u kojima žive bogati. Prosto se čini da je nemoguće unutra stajati uspravno. Po prozorima uvijek neko visi u svojoj besposlenosti, raja vješa kubanske, portorikanske i druge zastave da barem pokažu svoju pripadnost nečemu kad već nemaju ništa drugo raditi. Ispred “projekata” na klupama sjede gomile ljudi i pričaju, ispijaju jeftino pivo i jedu pileće batake čije kosti trpaju u prepune kante sa smećem koje rijetko prazne.

A ja? Ja i dalje kužim, zentam, promatram, kada za to imam vremena i kao da mi to uopće nešto znači. “Otkud ja ovdje”, zapitam se ponekad, prisjećajući se ogromne tegle s turšijom koju je mama zimi redovno kiselila, koju sam mukotrpno naginjao da izlijem dragocjeni sadržaj u čašu, koja bi mi danas itekako popravila raspoloženje i pokazala sve ono što se kroz moj prozor ne može vidjeti.

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!