Podmetanje kukavičijih jaja pod bubrege: Naprijed-nazad, drugovi

Izjave Denisa Bećirovića poprilično su osvježavajuće za SDP-ove kandidate, koji, uz svojevremeni izuzetak Željka Komšića, redovno više vole pričati o jugonostalgiji ili budućnosti u “regionu” nego o suverenosti i odbrani Bosne i Hercegovine. No, da je Bećirovićev slučaj ili rijetki izuzetak ili predizborni trik, potrudio se pokazati njegov predsjednik Nermin Nikšić

Konvencija SDP-a na kojoj je potvrđena kandidatura Denisa Bećirovića kao SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka te njegovo, a zatim i obraćanje predsjednika te stranke Nermina Nikšića opet su ukazali na svojevrsnu suštinsku ideološku bipolarnost ovdašnjeg SDP-a i gotovo šizofrenu politiku koju je, uslijed toga, prisiljen voditi. Svi faktori koji bi od neke druge socijaldemokratske stranke na drugom prostoru i s drugačijim tradicijama napravili možda sasvim pozitivan i dobitnički spoj, te ozbiljnu, prihvatljivu i dugovječnu državotvornu političku snagu lijevog centra, u našim uvjetima i zbog ovdašnjih partikularnosti od našeg SDP-a prave suludu političku himeru.

To je možda ponajbolje bilo vidljivo u sasvim različitim porukama koje su s konvencije odaslali kandidat Bećirović i predsjednik Nikšić. Bećirovićeva poruka: “Mi nemamo ni rezervne domovine, ni rezervne zastave, možete nas vidjeti samo pod zastavom države Bosne i Hercegovine. Mi poštujemo tuđe zastave” jeste nešto na što bi svaki iole patriotski orijentiran građanin, ma kakvog ideološkog opredjeljenja, mogao staviti svoj potpis. Isto je i s Bećirovićevom izjavom u kojoj poručuje: “Učinit ćemo sve da uspostavimo regionalnu saradnju, ali ne dozvoljavajući velikodržavnim projektima susjednih zemalja da uništavaju Bosnu i Hercegovinu.”

Ovakve su izjave poprilično osvježavajuće za SDP-ove kandidate, koji, uz svojevremeni izuzetak Željka Komšića, redovno više vole pričati o jugonostalgiji ili budućnosti u “regionu” nego o suverenosti i odbrani Bosne i Hercegovine. Naročito je osvježavajuća, a u svjetlu stalnog šikaniranja koje trpe Bošnjaci u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, ali i na prostoru FBiH, Bećirovićeva izjava u kojoj tvrdi da će se “zalagati za ustavnu ravnopravnost svih građana, zakonsku ravnopravnost svih religija i jezičku ravnopravnost svih naroda”. Probuđene nade da konačno neka ovdašnja ljevičarska stranka nudi kandidata koji nije militantni ateist, apartid i koji se ne gnuša nacionalnog, još više podgrijava i Bećirovićeva izjava: “Bošnjak ili Bosanac. Antifašista ili demokrata. Musliman ili socijaldemokrata. Za mene nema dileme. Odgovor je i-i-i… I Bošnjak i Bosanac, i antifašista i demokrata, i musliman i socijaldemokrata.”

KANDIDAT JEDNO, PREDSJEDNIK DRUGO

Ovakav stav zaista budi nade da se na sceni konačno pojavio političar ljevičarske stranke koji je identitetski, kulturni i politički integralist, a ne redukcionist, kako je do sada skoro redovno bio slučaj s ljevičarskim perjanicama koje nisu mogle iskočiti iz jugoslavenskog kalufa u kojem su oblikovane.

No, da je Bećirovićev slučaj ili rijetki izuzetak ili predizborni trik, potrudio se pokazati predsjednik Nikšić. Predsjednikovo obraćanje bilo je, suprotno kandidatovom, u dobro poznatom SDP-ovom partijskom duhu, pa je kao takvo poslužilo ničemu drugom nego poništavanju pozitivnih efekata koje su Bećirovićeve izjave mogle imati. Nikšić se izjavom: “Naš kandidat neće biti član Predsjedništva BiH, nego će biti predsjednik Bosne i Hercegovine, svih njenih građana” odmah potrudio dovesti u pitanje Ustav BiH, ali i poručiti bošnjačkim glasačima da, glasajući za SDP-ovog kandidata, ustvari biraju kandidata koji neće zastupati bošnjačke interese. Budući da su građani Bosne i Hercegovine i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, šta će se desiti ako interesi Bošnjaka budu suprotni interesima Srba ili Hrvata – čije će interese onda zastupati kandidat iz reda Bošnjaka i hoće li se tada ponašati kao politički Bošnjak, pogotovo ako se takvim ne osjeća? Nije li to otvorena najava podrivanja i kršenja Ustava BiH, tačnije pokušaj političkog obespravljivanja i ostavljanja bošnjačkog naroda bez Ustavom garantirane institucionalne zaštite i predstavljanja?

Čak je i sama kandidatura Bećirovića za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka problematična u svjetlu Nikšićeve izjave da “svi u Bosni i Hercegovini moraju više biti Bosanci i Hercegovci, a manje Bošnjaci, Hrvati i Srbi”. Ako je to službeni partijski stav i svjetonazor, zašto onda kandidirati Bećirovića za poziciju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, zašto uopće kandidirati bilo koga na takvu izrazito nacionalnu poziciju? I, uostalom, kako stranka koja se deklarira kao anacionalna može zastupati nečije nacionalne interese? Ako ovakve poruke stavimo u kontekst ranijih skandaloznih izjava Nermina Nikšića – od njegovog svojevremenog obraćanja u Kaknju, kada je izrazio ponos što su i neki bivši pripadnici agresorske Vojske Republike Srpske postali članovi SDP-a, i zazivao bratstvo Srba i Hrvata s Bošnjacima, ali s “pravim”, a ne s onim “bradatim s kratkim pantalonama”, pa do ponižavajućeg odlaska na rukoljub Miloradu Dodiku, od kojeg je servilno tražio dozvolu za političko djelovanje SDP-a u entitetu čiji je Dodik predsjednik – sva politička predstava sa SDP-ove konvencije dobija odvratni ukus još jedne prevare bošnjačkog naroda.

U suštini, riječ je o već dobro poznatom nastojanju, kako samog SDP-a, tako i uopće ljevice u Bosni i Hercegovini, koja svoj legitimitet crpi iz nekadašnjeg SKJ, da negira realnosti kako političkog terena, tako i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, ali prije svega realnosti protekle tri decenije, a sve na štetu isključivo bošnjačkog političkog kolektiva. Kao što smo i spomenuli na početku, takva bipolarnost i šizofrenija rezultat je činjenica da je SDP hronično nesposoban za bilo kakvo odmicanje od tekovina već odavno nestale države, režima, kulta ličnosti i sistema vrijednosti te jednostavno nije sposoban za rebranding. Upravo zbog toga, sve one faktore koji bi mogli biti dobitna kombinacija pretvara u svoju suprotnost.

ANACIONALNA STRANKA I BOŠNJAČKI NACIONALNI INTERESI

Iako kao stranka postoji i glasove dobija isključivo na područjima s bošnjačkom većinom, SDP tvrdi da je stranka svih građana pa to demonstrira navodno pozitivnom diskriminacijom koja se ogleda u popunjavanju svog gornjeg ešalona nebošnjacima i u otvorenom odbijanju ne samo da zaštiti partikularne interese većine svojih glasača-Bošnjaka nego da uopće i prihvati da postoji nešto poput bošnjačkih nacionalnih interesa. U tom duhu SDP posmatra i glavni politički problem u Bosni i Hercegovini pa se pretvara da postoje navodno tri nacionalizma štetna po državu, a u praksi djeluje samo ondje gdje može i gdje ima svoje glasače, na prostorima s bošnjačkom većinom, a protiv bošnjačkih nacionalnih stranaka, tj. protiv jedinog državotvornog elementa.

Svjesni svoje nemoći na prostorima većinski naseljenim Srbima i Hrvatima, SDP-ovi lideri nikada nisu pokrenuli aktivnu kampanju pokušaja da se utječe na svijest i svjetonazore tamošnjeg glasačkog tijela, već su se sasvim pomirili s ondje dominantnim narativima i prihvatili ih kao dato stanje te zatim svu energiju usmjerili ka prostorima na kojima u većini žive Bošnjaci ne bi li kako, umjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini, samo ondje gdje su Bošnjaci većina napravili anacionalno društvo po svojoj mjeri, a što u konačnici podrazumijeva potpunu neutralizaciju Bošnjaka i samo Bošnjaka kao politički suverenog naroda.

Na šta se konkretno svodi SDP-ova vlast “u interesu svih građana”, a ostvarena uglavnom bošnjačkim glasovima, možemo svjedočiti ako posmatramo (po bošnjačke interese) užasne posljedice koje su ostale iza raznih perioda SDP-ove vlasti: od pitanja konstitutivnosti naroda koje je rezultiralo katastrofalnom asimetričnim rješenjima u RS-u i Federaciji BiH, a što je svojevremeno Sulejman Tihić ispravno nazvao “Lagumdžijinim udaranjem pečata Republici Srpskoj”, preko Zakona o prebivalištu, koji je praktično trajno onemogućio izbor bošnjačkog načelnika u nekadašnji većinski bošnjačkim, a danas povratničkim općinama, ili krajnje drskog objašnjenja koje je SDP ponudio kada su odlučili svojim glasovima ustoličiti Ljubu Bešlića kao mostarskog diktatora kada su rekli da su njima “svi nacionalisti isti”, i tako dalje, i tako dalje. Dosadašnja politička praksa pokazuje da je SDP spreman žrtvovati isključivo interese Bošnjaka, i to ne samo radi ostanka na vlasti ili radi prizemnih vlastoljubljivih interesa svog rukovodstva nego često i samo radi njegovanja imidža anacionalne građanske stranke.

Stoga, nakon svega viđenog i rečenog, dobro je što je predsjednik Nikšić vrlo brzo osvijestio sve one kojima je kandidat Bećirević probudio neku nadu u otrježnjenje ovdašnje ljevice i njeno buđenje iz infantilnih zabluda i pijanstva jugonostalgije, a za koje redovno račun plaćaju Bošnjaci kao kolektiv, i to gotovo redovno gubitkom ne samo političkih nego i ljudskih prava. Ovdašnje glasačko tijelo ima relativno kratku memoriju i sklono je sladunjavim patriotskim parolama, pogotovo iz smjera odakle se one ne čuju često, te je odlično što je odmah poslije slatkorječivosti uslijedilo i dobro poznato i sasvim iskreno kreštanje onih koji bi da nam opet podmetnu još jedno kukavičije jaje.

PROČITAJTE I...

U BiH je iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!