Pod pritiskom stvarnosti

Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku

Bilo je to negdje 1988. godine. Vraćali smo se iz škole. Ići u školu tada je značilo svakodnevno pješačiti cijelih osam kilometara u oba smjera, najprije šumskim puteljcima i stazicama, a kada je probijen put ka selu, uglavnom blatnjavim makadamom. I danas se sjećam kako je taj friško probijeni put imao neki poseban miris. Tačnije, mirisala je zemlja koja je, vjerovatno otkako ju je Bog stvorio, bila šuma, a onda je jednog dana došao bager i sve to razbucao.

Uglavnom, vraćali smo se iz škole. Udisao sam meni ugodan miris i cvjetao od radosti što napokon, nakon šume, koračam normalnim putem. Do kuće su bila još više od tri kilometra. Iz nekog razloga, zaostao sam za kolonom vesele djece, a onda se niotkud pojavio pas. Psa i zmiju ne volim vidjeti ni na slici, a kamoli uživo sresti. Helem, sva druga djeca prošla su kao da se nije desilo ništa posebno. Tako sam se našao licem u lice s krupnim vučjakom koji je, činilo mi se, samo čekao pogodan trenutak da skoči i raskomada me.

Već sam nakon nekoliko trenutaka munjevito trčao natrag, ka školi. Jasno, vučjak me u stopu pratio. Primijetio sam jedino da nije lajao, valjda da me prije dokusuri. Nakon više stotina metara, osjećao sam kako me izdaje snaga. Srce mi je lupalo, ali ne u grudima, nego negdje u stomaku. Možda čak i u petama. Da je barem naći kakvu uvalu pa se baciti u nju! Mogao bih se braniti nogama dok neko ne naiđe. Neko uvijek naiđe.

Nije bilo vremena za mudrovanje, a nije bilo ni snage za dalje. Bacio sam se po škarpi pored puta i iščekivao oštre zube koji će me ogoliti do kosti. Ruksakom sam pokrio glavu. Zanimljivo, glava se prva štiti. Čekanje je potrajalo nekoliko trenutaka. Ništa se nije desilo. Sigurno je tu kraj mene i uživa što me je oborio snogu! Odvažim se naposljetku i podignem glavu, kad, imaš šta i vidjeti. Vučjak je samo projurio kraj mene i otrčao dalje. Nikada se nisam tako glasno smijao dok mi je srce čvakalo negdje u donjem dijelu tijela. Ja bježao od njega, a on od mene. Nekada, zaista, bježimo od nevolja u isto vrijeme dok i one bježe od nas.

*

Godina je 1997. Otprilike sredina augusta. Ljeto je dosta vruće, a ondje gdje sam tada bio i prevruće. Sjedim u dnevnoj sobi stana na trećem spratu trošne zgrade u četvrti Mezza Džebel u Damasku. Ventilator iznad glave munjevito se vrti i, što se više vrti, sve se više znojim. Kontam, možda je napolju drugačije. Ako ništa, mogao bih kusnuti koji zalogaj svježeg zraka.

S balkona sumoran pogled. Desetak zgrada posađeno je tako da čine krug u čijem je centru potpuno brisan i siv prostor. Kod nas bi to vjerovatno bio lijep park ili barem površina s malo zelenila i ponekom klupom. Ovdje je to, najprostije rečeno, (z)brisan prostor. Naravno, prostor je pust. Nema djece da se igraju ili da barem ponekad protjeraju bicikl. Nema ljudi koji bi izišli i stajali, onako, iz dosade. Nema ništa i nikog.

Gledam po zgradama. Kao da ih je sačinila ista presa. Sve su jednolične, sive i bezdušne. Čini mi se da im dlaka fali da se skrhaju. Ali stoje. Bože, ima li života u njima? Dobro, prevruće je, ali valjda ima neko živ!

Najednom primijetih ljudsku priliku na jednom balkonu. Branim se od sunca i pokušavam skontati šta radi. Razabirem da bi mogla biti žena i nagađam – a kunem se da nisam jasno vidio – da stere veš. Hvala ti, Gospodaru svjetova! Ipak, ima života. Trijumfalno se smješkam i ne sluteći šta me čeka.

Odjednom, prilika na balkonu naspram mene, nekih pedeset metara zračne linije, zamače unutra. Uskoro izmigolji druga prilika. Ovaj je put to bio muškarac. Poznao sam najprije po govoru. Tačnije, urlao je, očito, prema meni i sasipao čitavu lavinu riječi. Još nisam bio vješt arapskom jeziku, ali sam razaznao da spominje riječ “šurta”, čime mi, po svemu sudeći, prijeti policijom. Zbunjeno sam ustao i gledao ka njemu, ni sam ne znajući šta mi je činiti. Urlao je sve jače i postepeno me hvatao strah.

Sve je to čuo moj ahbab, Tunižanin koji je sjedio u stanu. Izišao je na balkon i počeo se dovikivati s razjarenim muškarcem. Spominjao mu je riječi “Bosna”, “talib”, “harb”… Pa ja, ako će išta smekšati onog tipa, to će biti priča o napaćenom studentu koji je došao iz ratom poharane Bosne i koji još ne konta ovdašnje običaje. Ušao sam unutra, a uskoro mi se pridružio i ahbab. Malen i zdepast čovjek, bokser po profesiji. Vrlo tih i staložen tip. Uspio je smiriti situaciju. Kasnije ću shvatiti da je ljubomorni muž protestirao protiv moje drskosti da gledam u nešto što je samo njegovo.

Na balkon više nisam izlazio, a i uskim sokakom koji od glavne ulice vodi ka zgradi prolazio sam žurno i oborene glave.

*

Bilo je to prije godinu ili dvije. Sjedim s veoma dragim insanom o kojem ne znam gotovo ništa. Znam jedino da je dobar čovjek koji nikome ne želi zlo, vjeru prakticira i čini brojna dobra djela, ali uglavnom pod uvjetom da se ne zna da iza njih stoji on. Sve mi je to dovoljno da ga smatram veoma dragim prijateljem. Volim provoditi vrijeme s njim i zato što nikada ne pričamo isprazne priče nego isključivo razmjenjujemo mišljenja i iskustva ili se međusobno savjetujemo.

Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom stanju ga zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku.

Nekim čudnim spletom okolnosti ili, kako će kasnije shvatiti, Božijom voljom, zatvorenici su se nekako dočepali jednog primjerka prijevoda Kur’ana koga su naizmjenično čitali. Čitao je i on i ostao zapanjen pročitanim. Shvatio je da se u Kur’anu nalazi sve ono što on u svom životu nema, iako je nominalno musliman. Iščitavanje Kur’ana uvlačilo mu se sve više pod kožu, intenzivno je razmišljao o životu i u jednom trenutku odlučio je podvući crtu i okrenuti novu stranicu. Kaže, da nije bilo rata i logora, on vjerovatno nikada ne bi došao tobe. Doživio je svega i svačega tih mjeseci, ali je dobio vjeru s kojom se ništa ne može mjeriti.

*

Nedavno sjedim kod dragog prijatelja. Snašla ga svakojaka iskušenja posljednjih godina. Između ostalog, oslabio mu vid i javile se strašne glavobolje. Vid je bio sve slabiji. Obilazio je klinike i dijagnoza je bila ista: neophodno je primiti zahtjevnu i skupu terapiju želi li ga sačuvati.

Pred njim je bilo teško vrijeme. Valjalo je primati dvanaest injekcija mjesečno, i to direktno u oko. To je bila slamka spasa i posljednja nada. Terapija je tekla, mjeseci su prolazili i, konačno, prošlo je iščekivano vrijeme. Nažalost, bez željenih rezultata. Najnovije mišljenje ljekara bilo je da ostaje slijep te da se više ništa ne može učiniti.

Mlad je čovjek, otac dvoje male djece i po prirodi veseo i simpatičan čovjek. Sve ovo ga je shrvalo, ali se trudi da sačuva osmijeh na licu. Ponajviše se šali na svoj račun. Gledam čas u njega, a čas u dječicu oko njegovih nogu. Znam koliko mu je teško i znam koliko je muke i truda valjalo uložiti da se skupe sredstva za kupovinu injekcija. Dobri ljudi su pomogli jer dobrih ljudi uvijek ima i uvijek će pomoći.

Priča mi kako je život nevjerovatan i kako nikada ne možemo ni zamisliti šta sutrašnji dan nosi i šta se iza brda valja. Na njegovu završnu konstataciju nisam imao šta kazati. Rekao je: “Vjeruj mi, efendija, tek kad sam izgubio vid, tada sam istinski progledao.”

PROČITAJTE I...

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!