Počupali su nam ljiljane, sada hoće i “srebrenički cvijet”

Atak na “cvijet Srebrenice” klasika je u već dobro poznatom narativu osporavanja apsolutno svih bošnjačkih simbola. Dok napadi izvana idu na demonizaciju bošnjačkih simbola označavajući ih kao mrzilačke ili uvredljive, napadi iznutra gotovo po pravilu idu na njihovu kriminalizaciju, pokušavajući ih zaprljati, obezvrijediti i problematizirati kao kontroverzne

Jedno od mnogih polja na kojem su Bošnjaci i bošnjački identitet pod stalnim napadom, pored ataka na jezik, kolektivno sjećanje, pravo na organiziranje na nacionalnoj osnovi, jesu i neprestani nasrtaji na bošnjačke nacionalne simbole. Konstantni pokušaji da se ospori ili redefinira šta mogu a šta ne mogu biti zajednički simboli bošnjačkog kolektiva, pa čak smiju li uopće Bošnjaci imati svoje simbole, jedan su od aspekata neprestanog kulturkampfa koji se ponekad vodi i unutar samih Bošnjaka.

Funkcija simbola, kao vizualne reprezentacije određene ideje ili univerzalne istine, njihova uloga kao sredstva identifikacije i samoidentifikacije, ali ponajviše njihov kapacitet da prizovu i učvrste kolektivni identitet, za korisnike imaju značaj homogenizacije i učvršćivanja zajedničkih vrijednosti i iskustva. Upravo je potencijal da se kroz zajedničke simbole izvrši pozitivno samoidentificiranje bošnjačkog kolektiva i glavni razlog zašto su oni pod stalnim napadima. Sve je teže time što Bošnjaci imaju problem nerazumijevanja važnosti simbola za jedan kolektiv, što je, među ostalim, rezultat burne prošlosti i negiranja bošnjačkog identiteta kroz česte promjene društvenih sistema i civilizacijskih krugova.

OPASNI TREND NEGIRANJA BOŠNJAČKIH SIMBOLA

Napadi na bošnjačke simbole gotovo su neprestani i dolaze s raznih adresa. Kreću se od otvorene demonizacije ili vulgarizacije, preko pokušaja dekonstrukcije i obesmišljavanja (često se imputira kontroverznost simbola) pa do krajnjeg negiranja. Najbolji primjer ovom opasnom trendu jeste prva zastava nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, popularna “ljiljanka”.

Iako u vezi s njom nema ama baš ništa sporno, ona se uporno od strane srpskih, a odnedavno i hrvatskih medija u BiH naziva “ratnom zastavom” ili “zastavom ARBiH” (uz obavezan dodatak “takozvana”), čime se od te zastave pokušava napraviti izvjestan militantni, a time i nepoželjan simbol. S druge strane, Bošnjacima se pokušava osporiti pravo da, kada već drugi to ne žele, nastave smatrati ljiljane vlastitim simbolom. Radi se o višestrukom osporavanju jer se istovremeno osporava i zastava pod kojom je nakon pola milenija naša država vratila suverenost, osporava se oružana snaga kojom je ne samo sačuvana ta suverenost nego radi koje su i Bošnjaci biološki opstali i na kraju osporavaju se sami ljiljani kao simboli i države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda.

Koliko je ta ofanziva u suštini bila uspješna i do kakve je travestije došlo, pokazuje i to da su simboli svojevremenih paradržava, čije su parainstitucije i kompletne političke nomenklature osuđene ili za genocid ili za udruženi zločinački poduhvat, danas sasvim prihvaćene i legitimne ili kao simboli manjeg bh. entiteta ili kao simboli hrvatskog naroda u BiH, dok se ljiljani posvuda i konstantno problematiziraju i proskribiraju do te mjere da smo čak svjedočili skandaloznim scenama da se ljiljani uklanjaju s tribina stadiona usred Sarajeva!

Ovih dana, pak, svjedočimo napadu na “cvijet Srebrenice” kao prihvaćenog i etabliranog simbola genocida nad Bošnjacima. Kao i obično, ti su napadi višestruki i višeslojni, dolaze iz više pravaca, razlozi su im različiti, ali imaju isti rezultat: osporavanje “cvijeta Srebrenice” kao simbola, dekonstrukciju njegovog značenja i osporavanje onoga što on predstavlja za Bošnjake. Krajnji cilj (bili toga svjesni ili ne oni koji u tome učestvuju) jeste ne samo osporavanje genocida nego i njegovo izvođenje iz domena činjenicama potvrđenog zajedničkog i dijeljenog iskustva Bošnjaka kao kolektiva.

CILJ JE BOŠNJAKE OSTAVITI BEZ VLASTITIH SIMBOLA

Naravno, kao i s ljiljanima, na “cvijet Srebrenice” prvo se udarilo na način da se on pokuša učiniti kontroverznim, tačnije, uvredljivim za druge. Upravo je to učinio Marko Radoja, bivši novinar RTRS-a i donedavni uposlenik Al Jazeera Balkans, a danas urednik Informativnog programa BHT1, zabranivši voditeljima informativnih emisija BHT-a da 11. jula na reveru nose “cvijet Srebrenice” kao simbol sjećanja na žrtve genocida i ubistvo više od 8.000 Bošnjaka u julu 1995. od strane tzv. Vojske Republike Srpske.

Nakon bure koju je u javnosti izazvao ovakav postupak, Radoja je pokušao opravdati svoj postupak statutom BHT-a i uopće tvrdnjama da su takvi simboli sporni pošto ne postoje “zajednički zakoni”, tačnije, ne postoji međunacionalni konsenzus o tome šte se desilo i kako. Upravo su takve izjave pokazatelj da se, uprkos presudama Međunarodnog suda u Hagu, uporno pokušava problematizirati genocid nad Bošnjacima ne samo kao činjenica nego i kolektivno iskustvo bošnjačkog naroda koje, valjda, da bi ono bilo validno, legitimno pa čak i legalno, moraju potvrditi i priznati i dželati.

Sve se to, naravno, pokušava predstaviti kao “neutralnost”, pogotovo u kontekstu rada javnih emitera, mada zadatak javnih medija nije forsirana neutralnost već objektivnost i istinito izvještavanje. Ta navodna neutralnost, baš kako je nekada služila da se pruži legitimizacija kompromitaciji ljiljana kao simbola, i danas se koristi u iste svrhe. Barem su je tako upotrijebili u članku pod naslovom I za Srebrenicu mora važiti novinarska neutralnost na njemačkom propagandnom servisu DW (Deutsche Welle), u kojem urednik za Balkan Volker Wagener, u najboljem maniru nekadašnjeg komandanta UNPROFOR-a, notornog Michaela Rosea, strogo tvrdi da po tom pitanju ne smije biti kompromisa.

O kakvom i kolikom licemjerju i zamjeni teza se radi, možemo razumjeti kada bismo pokušali zamisliti kakav bi, sasvim opravdani, skandal uslijedio da neko na tom istom DW pokuša zabraniti simbole holokausta u ime “neutralnosti”, ili da se neko usudi tvrditi da po pitanju “postizanja kompromisa” u vezi sa simbolom holokausta “ne smije biti kompromisa”, tačnije, da neko zahtijeva od jevrejskog naroda da simbole svog stradanja ili uopće činjenice svog stradanja prvo “dogovore” s Nijemcima.

Treći pravac problematizacije “cvijeta Srebrenice” možda je najmučniji jer obično dolazi iz redova Bošnjaka ili barem od strane medija ili ličnosti koji tvrde da govore s takvih pozicija ili ih kidnapiraju radi svojih agendi. Najbolji je primjer tome nedavni tekst Avde Avdića na Žurnalu, portalu koji se krajnje ironično (samo)naziva “jedinom slobodnom teritorijom”, a kojim ustvari Avdić relativizira postupke Marka Radoje, pokušavajući premjestiti fokus sa skandaloznih pokušaja zabrane “cvijeta Srebrenice” na priču o njegovom patentiranju.

Za Avdića je negodovanje javnosti ustvari “sistematična akcija bošnjačkih nacionalista”, a postoje i neki “velikobošnjački novinari”, “srebrenički cvijet” ustvari je “pranje novca”, no ponajprije i ponajviše on je za Avdića “simbol korupcije i nepotizma”. Ovakav atak na “cvijet Srebrenice” klasika je u već dobro poznatom narativu osporavanja apsolutno svih bošnjačkih simbola. Dok napadi izvana idu na demonizaciju bošnjačkih simbola označavajući ih kao mrzilačke ili uvredljive, napadi iznutra gotovo po pravilu idu na njihovu kriminalizaciju, pokušavajući ih zaprljati, obezvrijediti i problematizirati kao kontroverzne.

To je sudbina ama baš svih bošnjačkih simbola, počev od značajnih historijskih odluka (Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine), datuma (npr. 2. i 3. maj 1992. godine i bitka za Predsjedništvo), značajnih historijskih ličnosti (rahmetli Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne i suverene BiH), čak i samih žrtava genocida (Udruženje “Majke Srebrenice”) i tako dalje. Sve ono što je simbol, što može postati simbol ili što ima potencijalnu pozitivnu simboličku vrijednost za Bošnjake nemilosrdno se i neprestano napada i problematizira. Svi ovi napadi imaju različite povode. Neki preko negacije bošnjačkih simbola pokušavaju negirati postojanje onog što ti simboli predstavljaju, drugi žele kontrolom simbola utjecati i na narative, ali i na bošnjačko kolektivno sjećanje te tako oblikovati buduća društvena i politička kretanja.

Jedni bi da problematizacijom simbola utječu na identitetarne procese unutar Bošnjaka, a postoje i oni koji napadaju današnje bošnjačke simbole da bi napravili prostor za povratak nekih starih koji isključivo oni i njihovi istomišljenici baštine kao svoje. Ipak, što god bili razlozi, priželjkivani je rezultat jedan: ostavljanje Bošnjaka bez vlastitih simbola, bez osjećaja zajedničkih vrijednosti, sjećanja, iskustva uopće, bez osjećaja da postoje kao kolektiv. Već smo vidjeli na primjeru ljiljana, za koje će se morati voditi teška bitka da se nanovo legitimiziraju u oficijelnom javnom prostoru, koliko su zaista maliciozne i duboke takve neprijateljske namjere. Jednostavno rečeno: Kao narod, ali i kao pojedinci, ne smijemo dopustiti da se to isto pokuša napraviti i s “cvijetom Srebrenice”.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • razmišljaj glavom 31.07.2018.

    Sa tim vašim identitetom Bošnjak (Bosanac)zakomplikovali ste sebi život i prouzrokovali zamrznuti konflikt gde cveta kriminal,korupcija,nepotizam,…BiH je zbog toga postala mafijaška,robovlasnička država.Da smo svi u BiH Bosanci ništa nam bolje ne bi bilo,najbolji primjer su Albanija,bili najveća bijeda dok ih mi nismo prestigli.Država mora da ima dobar geografski položaj,izlaz na tržište,da nije previše okružena jednom državom kao enklava,itd.da bi mogla opstati.Mani te se tih istorijskih priča,bolje razmišljajte o ekonomiji.Za BiH je najbolje da se sa nekim ujedini,u protivnom izgubiće stanovništvo.Najviše oko 1500 000 stanovnika može normalno živjeti od njenih resursa !

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!