Počinje MESS: Pamet i otvorenost uvijek savladaju primitivizam

Novoimenovani direktor MESS-a govori o 56. izdanju MESS-a, u okviru kojeg će prvi put u BiH biti organizirana i generalna skupština Evropske teatarske konvencije pa će Sarajevo okupiti vodeće teatarske ljude iz cijele Evrope. Kaže da su odvojili i program za djecu s namjerom da stvaraju novu publiku. Ističe probleme koji im otežavaju rad, a ne zaboravlja ni novinare koji, kako tvrdi, zbog netrpeljivosti prema uspješnim ljudima, nisu naklonjeni MESS-u

MESS je osnovan u Sarajevu 1960. godine pod nazivom Festival malih eksperimentalnih scena Jugoslavije. Festival je osnovao teatarski režiser Jurislav Korjenić, koji je postavio temelje današnjeg MESS-a iz kojih on svake godine ponovo izrasta, ne nužno bolji, ali uvijek drugačiji i nikada bez nade. Najbolji primjer za to jeste vjerovatno najteži MESS-ov period u njegovoj historiji koji obuhvata ratne godine, od 1992. do 1995. godine. Tada su MESS i njegova publika sa Suzanom Sontag (predstava Čekajući Godoa u opkoljenom Sarajevu) čekali nešto što liči na sreću i nisu gubili nadu. Sudeći po stavovima i namjerama novog direktora MESS-a Nihada Kreševljakovića, imenovanog 9. jula ove godine, Festival neće odustati ni sada.

STAV: MESS je zadržao istančani ukus za savremeni teatar i njegove inovacije i uz nove umjetnike, predstave, selekcije produžava teatarski život u Sarajevu. Ipak, čini se da nikada nije bilo teže i beznadežnije i da i MESS počinje osjećati umor?

KREŠEVLJAKOVIĆ: MESS je, prije svega, zainteresiran za ono najvažnije što se događa u regionalnom i evropskom teatru. Istina je da MESS i danas, kao što je to bio slučaj i prije više od 50 godina, igra važnu ulogu u pozicioniranju Sarajeva i Bosne i Hercegovine kao istinskog teatarskog centra i najznačajnijeg teatarskog festivala u Jugoistočnoj Evropi. Ne volim pojam beznadežnost s obzirom na to da smo mi, i ne samo mi već i naša šira umjetnička zajednica, radili velike i važne stvari i u mnogo težim uvjetima, kao što je bila opsada grada. O beznadežnosti se može eventualno pričati u kontekstu pojedinih političara koji teško da će ikada za svojih životnih mandata shvatiti koliko su kultura i umjetnost važni za jedno društvo. Ipak, ne bih rekao da nas to umara. Prije bih rekao da nas to zabrinjava i ljuti. Ponavljam, MESS se i u periodu agresije suprotstavio primitivizmu i fašistoidnoj ideji koja je bila neprijateljska prema svemu intelektualnom i pluralističkom, napadajući esenciju našeg društva i općenito ljudskog postojanja. Kao što je bio slučaj tada, tako je i danas, i mi se takvih primitivaca ne bojimo jer vjerujemo da pamet i otvorenost uvijek prije ili kasnije savladaju bahatost i primitivizam. Ako ne bude tako, nećemo se onda previše razlikovati od, npr., majmuna. Želim vjerovati, a i znam da na nekim važnim pozicijama i u politici imamo ljude koji su toga veoma svjesni u smislu odgovornosti koju imamo pred našom budućnošću. Ovi drugi koji to ne razumiju prije ili kasnije završit će na onom smetljištu historije kao neki komični likovi u dramama, knjigama i filmovima, o kojima će buduće generacije učiti kada se budu bavile našim vremenom.

STAV: Šta je to što ovogodišnji MESS razlikuje od ranijih izdanja?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Mnogo toga. Prije svega, moram reći da je najveći dio ovogodišnjeg programa već bio finaliziran prije mog dolaska na mjesto direktora. Prvi put organiziramo zaseban program “MESS market”, koji će afirmirati koprodukcijsku saradnju te afirmaciju teatra u cijeloj regiji. Prvi put organiziramo i showcase, u sklopu kojeg će biti prezentirana važna teatarska ostvarenja iz naše zemlje. Kao dio Festivala, prvi put u BiH bit će organizirana i generalna skupština Evropske teatarske konvencije, koja će u Sarajevu okupiti vodeće teatarske ljude iz cijele Evrope. Program za djecu odvojili smo i u budućnosti ga namjeravamo zasebno razvijati sa željom da kroz posebnu pažnju prema najmlađima kreiramo novu publiku. Kao dio MESS-a organiziramo i zaseban program “Teatar i pomirenje” itd.

STAV: Dijelite li mišljenje da je program MESS-a bio mnogo bogatiji prije nekoliko godina kada su u Sarajevo dolazila imena poput Thomasa Ostermeiera, Franka Castorfa, Roberta Wilsona? Kako ponovo vratiti ta imena u Sarajevo?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Ne slažem se. Mnoga od tih velikih imena, poput Wilsona, Castorfa ili Petera Brooka, u više navrata bili su gosti Festivala. Također, mi našim najvećim uspjesima smatramo kada na Festival uspijemo dovesti neke nove talente koji za nekoliko godina postanu značajna imena poput ovih koja ste pobrojali. Takav je slučaj bio upravo s Oskarasom Koršunovasom, koji je danas jedan od najznačajnijih evropskih teatarskih autora, a koji je prije gotovo deset godina na MESS-u dobio nagradu za najboljeg mladog režisera. Festival otvaramo s Tamásom Ascherom, još jednim velikim imenom mađarskog i evropskog teatra. Kao sirijsko-francuska koprodukcija, na MESS nam dolazi predstava koju je režirao Omar Abusaada i koja je izazvala veliku pažnju na Avinjonskom festivalu. Imamo predstave s triju kontinenata… Ipak, složit ću se da danas radimo u finansijski značajno lošijim uvjetima nego što je to bilo prethodnih godina.

STAV: Šta mislite o Festivalu svjetskog kazališta u Hrvatskoj, koji svake godine odabere do pet najkvalitetnijih i najreprezentativnijih svjetskih predstava? Da li je jedan takav festivalski uvid u svjetsku teatarsku scenu potreban i Sarajevu i BiH?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Predstave koje gostuju na Festivalu svjetskog kazališta zaista spadaju u sami vrh današnjeg teatra, ali njihov koncept ne samo da se meni osobno ne sviđa već zapravo teško da se može i nazvati festivalom. Festivale karakterizira specifična atmosfera, pa ne čudi da MESS i beogradski BITEF uživaju veću popularnost od Festivala svjetskog kazališta. Također, kao što sam već i rekao, mislim da je mnogo značajnije uspjeti prepoznati imena koja će tek postati ono što su režiseri poput Koršunovasa ili Castorfa. U tome prepoznajem najveći izazov za festivale i to je ono što se od festivala poput MESS-a zapravo očekuje.

STAV: U kojoj će mjeri biti promijenjen način rada MESS-a s Vašim dolaskom na mjesto direktora? Hoće li doći do nekih velikih organizacijskih rezova?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Kada dođete u instituciju poput MESS-a, prioritetnim zadatkom smatrate očuvanje kontinuiteta i svega onoga što je MESS značio kroz decenije postojanja rukovođen najznačajnijim imenima iz bosanskohercegovačke kulturne historije. Ljudi koji tu rade jesu fanatični zaljubljenici u svoj posao, veliki profesionalci i najzaslužniji su za to što je MESS i danas to što jeste. Da podsjetim, MESS, kao najvažniji teatarski festival u ovom dijelu Evrope, ima značajno manji budžet od teatarskih festivala u susjednim zemljama. U saradnji s ministrom Mirvadom Kurićem intenzivno radimo na pronalaženju prostora za MESS scenu, i to bi sigurno dalo posebnu dimenziju koja bi utjecala na niz novih aktivnosti.

STAV: MESS svake godine donosi i presjek najreprezentativnijih predstava bh. teatarske scene. Međutim, tu su često ista režiserska imena. Kako poboljšati bh. teatarsku produkciju i učiniti je raznovrsnijom?

KREŠEVLJAKOVIĆ: To upravo nastojimo poboljšati kroz programe o kojima smo već govorili i siguran sa da će se rezultati toga početi pojavljivati u narednim godinama.

STAV: Kako objašnjavate činjenicu da je predstava Žaba Kamernog teatra 55 tek ove godine uvrštena u program MESS-a iako je doživjela više od 200 izvođenja?

KREŠEVLJAKOVIĆ: Žaba će biti odigrana u sklopu programa “MESS market”, čiji je cilj prezentacija bh. teatra, a ne kao dio glavnog programa. U godini kada je ta predstava realizirana, osoba koja je selektirala program iz BiH, a to je uvijek neko ko nije iz naše zemlje, jednostavno nije bila senzibilizirana za tu vrstu predstave i za mnoge je to bilo neprijatno iznenađenje. S druge strane, direkcija Festivala i tada je kao i danas principijelno uvažavala sud odabranih selektora i selektorica ne miješajući se u njihov izbor. Ovo izdanje MESS-a svakako jeste dobra prilika da se u okviru novog i tako važnog programa kao što je “MESS market” jedna tako uspješna domaća predstava uvrsti u ovogodišnji sadržaj Festivala.

STAV: Kakav je odnos medija prema MESS-u?

KREŠEVLJAKOVIĆ: MESS je u svojoj suštini nešto što je od početka često bilo trn u oku malograđanštine i provincijalnog duha, a zanimljiva mi je činjenica da uživa veće poštovanje i priznanje struke van naše zemlje pa i u susjedstvu, nego kod kuće. To je frustrirajuće, pa i tužno s obzirom na napore koji su uloženi u protekle dvije decenije od kada smo reafirmirali Festival. Nije samo o MESS-u riječ. Tužno je da često svjedočimo osporavanju rada uspješnih pojedinaca. Sve se svodi na onu kako ljudi teško ovdje opraštaju uspjeh, pa umjesto da nečiji međunarodni uspjeh i utjecaj mi koristimo i njime se ponosimo, mi ga obezvrjeđujemo. Osobno moram reći da se smatram sretnim da sam u svom višedecenijskom radu u kulturi imao čast surađivati i učiti od ljudi kao što je moj prijatelj i kolega Dino Mustafić ili njegov prethodnik Haris Pašović. Kao historičar znam da su to ljudi koji su ovu zemlju ozbiljno zadužili, a do nas je da li ćemo iskoristiti priliku da ih zbog toga poštujemo dok su još među nama ili ćemo čekati neke nove generacije kojim će njihova postignuća sigurno biti mnogo jasnija.

STAV: Koje biste predstave ili programe posebno izdvojili ili preporučili čitaocima Stava kada je riječ o ovogodišnjem programu MESS-a?

KREŠEVLJAKOVIĆ: To svakako zavisi i od ukusa s obzirom na to da su predstave koje ćemo imati priliku gledati, i u ovisnosti od programa raznovrsne, drugačije… Nezahvalno je to raditi. Ipak, preporučio bih generalno da ljudi češće idu u pozorište, kina, da više čitaju knjige, stripove, da posjećuju izložbe. Kada ti brojevi o posjetama budu bliži broju stanovnika, sa sigurnošću mogu reći da ćemo kao zemlja biti mnogo napredniji nego što smo danas, a kao ljudi ćemo biti obogaćeniji, otvoreniji i zanimljiviji.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!