Pobuna u Villefrancheu: BOŠNJAČKI ANTIFAŠISTIČKI BLJESAK

“Ovdje počivaju jugoslavenski borci koji su pali daleko od svoje domovine, pokošeni rafalima poslije pobune u Villefranche-de-Rouergueu 17. 9. 1943.” Naravno, i taj se memorijalni prostor nazivao “grobljem jugoslavenskih mučenika”. Kako rekosmo, danas hodamo Avenijom Hrvata. Nažalost, čini se da još uvijek ne naziremo kraj ovom mučnom posvajanju bošnjačkog antifašističkog bljeska

 

Do južnofrancuskog gradića Villefranche-de-Rouger zagrebačka delegacija Udruge Počasnog voda Bošnjaka, udruge koja okuplja Bošnjake-sudionike u odbrani Hrvatske Republike od srpsko-crnogorske agresije, putovala je prvi put pod svojim imenom na obilježavanje 75. godišnjice pogibije pobunjenih pripadnika 13. SS divizije – Handžar divizije Bošnjaka i Hrvata, protiv svojih njemačkih pretpostavljenih struktura. Pobunu koja se odigrala 17. septembra 1943. godine u malom okupiranom gradu svjetski i francuski historičari tretiraju “jedinom antifašističkom pobunom unutar redova SS”, odnosno “prvom oružanom pobunom protiv nacista u Francuskoj uopće”. Neposredni povod pobune bilo je saznanje o nakani upućivanja divizije na ruski front. Pobuna je dignuta u “dosluhu s francuskim pokretom otpora i stanovnicima Villefranche-de Rouergue”. Pobuna je kratko trajala jer im je stizanje obećane pomoći izostalo.

Na svečanosti priređenoj u memorijalnom spomen-parku bivše kasarne prisustvovali su i obratili se prisutnima, uz gradonačelnika Villefranchea, ambasadori Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske Kemal Muftić i Filip Vučak. Među zvanicama je bila i dogradonačelnica Pule Elena Puh-Belić.

Uz spomenutu Udrugu Bošnjaka branitelja u Republici Hrvatskoj i HVIDR, skupu su se također odazvali i predstavnici Bošnjačke zajednice u Francuskoj i Hrvatske bratske zajednice. Grad Villefranche i pokrajinske političke strukture tom su historijskom događaju dale prvorazredno obilježje i svečano ga počinju obilježavati odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, a tamošnji mediji mu daju veliki publicitet. Daju ga i mediji u Hrvatskoj, osobito od 2006. godine, kad je uspostavljena saradnja Republike Hrvatske i grada Villefranchea. Od tada ulica koja vodi “mjestu događaja”, bošnjačkom stratištu, a danas spomen-parku što ga je uredilo i otvorilo (2006) Veleposlanstvo Republike Hrvatske, nosi ime “Avenue des Croates” (Avenija Hrvata). U parku su postavljeni dokumentarni panoi te impozantni spomenik Vanje Radauša, što ga je darovala Općina Pula, a sve to u “počast hrvatskim vojnicima”.

KAKO JE NASTALA I ZBOG ČEGA JE FORMIRANA HANDŽAR DIVIZIJA

Nakon nacističke okupacije i sloma Kraljevine Jugoslavije 1941, “tamnice naroda” u kojoj su, po svim pokazateljima, najviše trpili i fizički uništavani Bošnjaci, Bosna i Hercegovina je, ne svojom voljom, proglašena dijelom Nezavisne Države Hrvatske, “države nastale u sklopu osovinskog projekta” Njemačke i Italije. NDH je muslimane proglašavala Hrvatima (ističući genetsku čistoću od Starčevića posuđenom sintagmom – “cvijeće hrvatskog naroda”). Jedan dio bivših bošnjačkih političara prihvatio je saradnju s hrvatskim fašistima i inkorporiran je u vladajuću strukturu, a drugi su se priključili partizanima. Veliki broj Bošnjaka bio je utučen, politički obezglavljen, bez ikakvog utjecaja na državotvorne institucije i resurse i s nadom da je došao kraj represivnoj srpskoj monarhističkoj vladavini koja ih je dovela na prosjački štap i unakazila narodnosno biće.

Međutim, ubrzo su na svoje oči vidjeli zlokobnu Pavelićevu ideološku praksu na djelu: nemilosrdno ubijanje i proganjanje Srba, Jevreja i Roma. Zbog toga su u gotovo svim većim bh. gradovima muslimanski intelektualci počeli tokom 1941. objavljivati rezolucije protiv nasilja nad svojim sugrađanima (među najpoznatijim jesu Sarajevska i Mostarska, te Banjalučka i Tuzlanska rezolucija itd.). U rezolucijama su isticali i ustaške pokolje koje obavljaju katolici pod fesovima “koji se dozivaju muslimanskim imenima”, zatim ogorčeno navode prepuštanje muslimanskog stanovništva četničkim pokoljima te posvemašno obespravljenje muslimanskih masa.

Zbog toga se iz prijeke nužde zaštite golog života širom Bosne i Hercegovine formiraju samozaštitni dobrovoljački odredi Muslimanske milicije. Među bošnjačkim političkim Hrvatima u vlasti NDH od godine 1942. razvija se ideja i pokret za otcjepljenjem od Hrvatske ili potpune autonomije unutar NDH. Pavelićev sporazum o saradnji vlasti i nekih četničkih vojvoda 1942. gotovo su uništili povjerenje muslimana prema NDH. Na čelu Pokreta za autonomiju jeste visoki domobranski oficir Muhamed Hadžiefendić. Ukratko: Izaslanstvo Pokreta odlazi u vrh Wermachta, pokušavajući doći do samog Hitlera i nudeći formiranje “muslimanske SS divizije”, a dobivanje “autonomije za BiH pod njemačkim guvernerom”. Pokret je djelomično uspio u ostvarenju svojih ciljeva, a ustaška vlast je, saznavši za to, doslovno pobjesnila. Hitler je 1943. odobrio formiranje SS divizije (Handžar), ali ne i autonomije, pa je iste godine izvršen strogi prijem pitomaca koji odlaze na obuku u Villfranche, o kojem je ovdje riječ. Godinu dana kasnije, 1944. nastala je divizija. Divizija je sastavljena u narodnosnom smislu od oko 90% Bošnjaka i 10% Hrvata i Nijemaca, pretežno u zapovjednoj strukturi formacije. Za razliku od svih drugih njemačkih vojnih pripadnika, pripadnici 13. divizije su, umjesto uobičajenih vojniških kapa, nosili fesove, kao vanjsko muslimansko-bošnjačko “razlikovno obilježje” iz tradicijskog naslijeđa.

KOMANDANTI I AKTERI POBUNE

Na pitanje zašto je divizija formirana u Villefrancheu a ne u NDH, Zija Sulejmanpašić piše u svojoj knjizi 13. SS divizija Handžar – Istine i laži da je to učinjeno zbog činjenice što “hrvatske vlasti ne samo što nisu podržavale formiranje divizije nego su ga djelomično i ometale, u Glavnoj upravi SS su tokom maja, poslije razmatranja raznih mogućnosti, odlučili formirati diviziju u nekoj mirnijoj sredini”, pa je odluka donesena (6. juna 1943) da to bude u Francuskoj. Njemački komandant “vojnog područja Francuske” za smještaj je odredio tri departmana južno od Liona. U Le Luyu je smještena divizija, u Mendeu je smješten regrutni depo, a 60 km od Rodeza, duboku u provinciji, nalazi se Villefranche s jedva 10.000 stanovnika. Na uzvisini, na rubu gradića, zgrada Više djevojačke škole postaje sjedište pionirskog bataljona 13. SS divizije. Gradonačelnik Villefranchea je Louis Fintanges, ratni vojni invalid iz Prvog svjetskog rata.

Štab bataljona čine visoki oficiri: komandant Oskar Kirchbaum (48) iz Varaždina, uz njega je deset godina mlađi Heinrich Kunz iz Velikog Bečkereka (Zrenjanin), te oficiri i podoficiri: Antun Wolf iz Karlovca, Alexander Michawet (31), Julius Galanta (38) iz Osijeka, svi Volksdeutscheri i s njima još Gerhard Kretchmar iz Šlezije. Bataljonski liječnik je iz Ljubljane Wilfried Schlezinger.

Uz njih su podoficiri koji će, s dolazećim događajima, biti u prvom planu pobune. To su bataljonski imam Halim ef. Malkoč, zatim zastavnici Ferid Džanić (25) iz Bihaća, Lutfija Dizdarević (22) iz Sarajeva, Nikola Vukelić (19) iz okolice Gospića i Eduard Matutinović, te vodnik Božo Jelinek (22) iz Kutine.

Vojna obuka, po istraživanju Sulejmanpašića, u ovim postrojbama počela je 30. augusta 1943, kao i u ostalim Waffen SS po pravilima Wehrmachta. U zapovijedi za obuku komandanta za 24. august 1948. Sauberzweig piše: “Bošnjak je vrlo dobar vojnik. Njegova je snaga u poznavanju terena i u bliskoj borbi. U pješačkom napadu je u svom elementu. Pod baražnom artiljerijskom vatrom i zračnim napadima mora ga se voditi veoma oprezno. Dobre je naravi, ali mrzi srpsku narav. Starješini koji ga pridobije iskazuje gotovo djetinjastu privrženost. Ima ekstreman osjećaj za poštenje i osjećaj časti…”

Za nekolicinu pripadnika bataljona (Džanića, Dizdarevića, Vukelića i Jeleneka) važilo je mišljenje onih koji su bili s njima u Dresdenu na prethodnom dvomjesečnom tečaju, da su antifašisti po svojim stavovima. Vjerujući da se školuju za vođenje odbrane u Bosni, a slušajući Nijemce kako govore o drugom frontu, osjetili su se obmanutim. Razmišljaju o bijegu iz SS-a i pristupaju na suprotnu stranu. U Sulejmanpašićevoj se knjizi citira posljednje Vukelićevo pismo majci: “Dosta mi je i Nijemaca i Dresdena!” Upravo su spomenuta četverica bili jezgro pobune i njezini organizatori. O Džaniću je zabilježeno više nagađanja: prvo se mislilo da je njemački špijun, da je ubačeni komunista, da je bio i prije prijavljivanja u SS-u i u partizanima itd. U samom mjestu, upravo on, u relativno kratkom razdoblju od dolaska u Villefranche, uspostavlja vezu s francuskim Pokretom otpora. Povjerava im ideju o podizanju pobune ako im Pokret otpora u saradnji s Englezima pruži nužnu pomoć, što im je obećano i zajamčeno.

U pola sata do ponoći 17. septembra počinje pobuna “operacijom” na stražarskom mjestu vojnika Alihodžića: Vukelić prilazi stražaru s još dvojicom, ne obazirući se na njegovo “Stoj!”, prislanja mu pištolj na čelo i pita: “Jesi li s nama? Hoćeš li s nama?” Nakon pozitivnog odgovora, stražarsko je mjesto ukinuto.

Svi skupa odlaze u dvorište škole, na kojem je još na nogama stotinjak vojnika, dok se starješine nalaze u zasebnoj sobi. Vukelić se potiho obraća okupljenima. Kaže im da su Englezi udaljeni od njih desetak kilometara. Govori im kako Nijemci hoće da se oni bore protiv njih, ali oni to ne žele, žele se vratiti u svoju zemlju. Poziva one koji misle kao i on da im se priključe u pobuni protiv Nijemaca, te da će imati oružanu podršku Engleza i francuskih partizana iz Pokreta otpora. Potom raspoređuju straže po gradskim punktovima. U ranim jutarnjim satima Vukelić ulazi u oficirsku sobu uzvikujući na njemačkom “zračna uzbuna” i “vi ste uhapšeni”. Razoružava ih i s drugovima i propraćuje do štaba, gdje ih zaključava i ostavlja pod stražom. Tada Vukelić uočava da nedostaju Halim ef. Malkoč i dr. Schlezinger.

Pobunjenici su poslije ponoći 17. septembra upali u spavaće sobe njemačkih oficira, uzeli im oružje i zarobili ih. Potom su dijelu ljudstva rekli kako će se u južnu Francusku iskrcati britanske i francuske trupe, te ih nagovorili da se pridruže pobuni. Dio se pobunjenika rasporedio po gradu kao straža. Oko 4:10 su pobunjenici strijeljali njemačke oficire i podoficire.

Njima su, međutim, uspjeli izbjeći imam Halim Malkoč i dr. Schlezinger. Njih su dvojica smislili plan kako da kontrolu nad bataljonom vrate u njemačke ruke. Malkoč je došao do pobunjenih vojnika, uvjerljivo im govoreći kako je vijest o dolasku saveznika laž. Na to su vojnici (neki i plačući) uzeli oružje, opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu. Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Nakon samo sedam sati, pobuna je ugušena.

ODMAZDA NAD POBUNJENICIMA

Pobijeni i pohapšeni, pa sutradan ujutro strijeljani buntovnici protiv svojih nacističkih gospodara, bošnjački su mladići, muslimani, uz nekoliko zapovjednika drugih nacionalnosti. Tačan broj ubijenih u pobuni i strijeljanih nakon nje nikada nije tačno utvrđen. Neki je Jelenek tvrdio u jednom govoru objavljenom u ljeto 1971. da ih je bilo 156, a u izvještaju Saveza jugoslavenskih boraca u Francuskoj iz 1948. piše da ih je bilo 84. Ne zna se tačno ni gdje su sve pokopani.

Nakon pobune, u diviziji je provedeno “nemilosrdno čišćenje”. Iz divizije je izbačeno 825 muslimana “zbog političke nepouzdanosti i upućeno u koncentracijski logor Dachau”, piše Sulejmanpašić.

Bilo kako bilo, svi su oni žrtve, likvidirani u pobuni antifašističkog bljeska u mraku nacizma i već 70 godina građani Villfranchea im odaju počast. Polagali su cvijeće na isto mjesto gdje je sada Radaušev spomenik, na mjesto skromnog obilježja u obliku niske stele na kojoj je pisalo na francuskom jeziku: “Ovdje počivaju jugoslavenski borci koji su pali daleko od svoje domovine, pokošeni rafalima poslije pobune u Villefranche-de-Rouergueu 17. 9. 1943.” Naravno, i taj se memorijalni prostor nazivao “grobljem jugoslavenskih mučenika”. Kako rekosmo, danas hodamo Avenijom Hrvata. Nažalost, čini se da još uvijek ne naziremo kraj ovom mučnom posvajanju bošnjačkog antifašističkog bljeska.

PROČITAJTE I...

Osim redovnih vjerskih aktivnosti, tim džemata / centra “Ikre” usmjeren je i na organiziranje kulturnih manifestacija kojima se njeguju tradicija, historija i bosanski jezik među Bošnjacima Münchena i ostatka regije Bayern. U ovoj regiji živi mnogo Bošnjaka, koji su većinom organizirani kroz Medžlis Bayern, u čijem je sastavu dvanaest džemata, među kojima je i “Ikre”

Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!