Pobjednici iz Srebrenice

Već tri godine egzistira ovaj karate klub, i za to su vrijeme njegovi članovi osvojili više od 500 medalja na raznim takmičenjima. Ni s jednog takmičenja na kojem su nastupili nisu se vratili u Srebrenicu bez medalje

Ajdin, Pavle, Merjema, Ivona, Ajna, Kristina samo su neka od djece koja zajedno treniraju i osvajaju medalje za Karate‑klub “Želja Ipon” iz Srebrenice. U Srebrenici već tri godine egzistira ovaj karate klub, i za to su vrijeme njegovi članovi osvojili više od 500 medalja na raznim takmičenjima. Ni s jednog takmičenja na kojem su nastupili nisu se vratili u Srebrenicu bez medalje. Članica ovog kluba Merjema Peštalić proglašena je 2015. godine za sportistkinju godine u ovoj općini.

Kristina Milošević, trenerica i predsjednica Karate-kluba “Želja Ipon”, kako kaže, znala je za “priču kako u Srebrenici ne može ništa uspjeti”.

Prekinut niz neuspjelih pokušaja

“Imala sam želju da ja prekinem taj niz ‘neuspjelih’ pokušaja. I uspjela sam. Bilo je jako teško prvih nekoliko mjeseci, priznajem, ali sam bila jako uporna i na kraju se ta upornost isplatila”, priča Kristina, koja je i reprezentativka Bosne i Hercegovine, i dodaje da je klub u proteklom periodu bio zaista uspješan.

“Jako smo uspješni i, što je najvažnije, prepoznatljivi. Uspijeva zato što su djeca, kao i ja, veoma uporna i željna uspjeha. Prenijela sam im ono što sam ja imala svih ovih godina i ono što je mene dovelo do uspjeha, a to je sportski duh, želju i potrebu za pobjedama i dokazivanjem. Treniraju mnogo, rade mnogo, ali treniraju iz ljubavi, vole karate, a to i jeste glavni preduvjet za uspjeh”, kaže Kristina.

Klub broji oko 50 članova svih uzrasta. Djeca treniraju u Srednjoškolskom centru “Srebrenica” i imaju odlične uvjete za rad, tvrdi Kristina. Direktor škole im je ustupio salu za vježbanje, opremili su je onako kako su željeli i za sada su jako zadovoljni.

“Željela sam da ovaj klub bude multietnički. Nema razlike. Sretna sam kada vidim koliko se vole, poštuju, bodre, nema ljubomore, nema sujete i nema predrasuda među njima. Mi smo svi jedna velika porodica koja se mnogo voli i zbog toga i jesmo uspješni. Mislim da ova djeca trebaju biti primjer i dokaz da je zajednički život u Srebrenici itekako moguć. Djeca to žele”, govori Kristina, koja smatra da riječima ne može opisati koliko joj znače klub i djeca.

Najuspješniji sportski kolektiv u Srebrenici

“Znače mi i previše, samo ime kluba mi mnogo znači, i možda sam se upravo zbog toga toliko predala tome, želim da se to ime daleko čuje. A djeca, oni su mi sve, znače mi zaista mnogo, volim ih, uljepšali su moj život, upotpunili su ga. Jednostavno, ne mogu da zamislim dan bez njih. Jako sam sretna zbog svake njihove medalje i ponosna sam, kako na njih, tako i na sebe, jer svaka ta medalja rezultat je i mog znanja i rada. Nekada mi njihova medalja znači više od moje”, ističe Kristina.

Kristina Milošević prošle je godine proglašena za najboljeg trenera općine Srebrenica, a takmičarka iz kluba Merjema Peštalić izabrana je za najbolju sportistkinju. Karate‑klub “Želja Ipon” susreće se kao i svaki drugi sportski kolektiv s određenim problemima.

“Problem su finansije i prevoz. Ovo je jako skup sport, skupa su takmičenja, kao i oprema. Voljela bih da klub ima veći budžet ili bar sponzore koji bi mogli finansirati takmičenja, jer ima dosta talentovane djece koja bi mogla ići na takmičenja, ali ima roditelja koji nisu u mogućnosti da pošalju svoje dijete na takmičenja. Nekoliko roditelja nam izlazi u susret, voze djecu na takmičenja i hvala im na tome. Ali kada bi uspjeli da riješimo ovaj problem, imali bismo još veći broj medalja i mnogo veći broj uspješne djece u Srebrenici”, zaključuje Kristina, čiji je Karate‑klub “Želja Ipon” najuspješniji sportski kolektiv u Srebrenici. Važnije od sjaja medalja jeste što Pavle i Ajdin, Ivona i Merjema, Ajna i Kristina dijele pobjedničko postolje zajedno.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!