Pobjeda Duha u igri bogometa

Domagoj Vida Branič rekao je kako su Hrvati kao ljudi htjeli biti europskim prvacima, ali da to nije htio Bog. Ne kao čovjek, već uistinu kao Bog. I što se tu može

Republici Hrvatskoj predstoje izvanredni izbori koji bi se trebali dogoditi najesen. Nakon što u sabornicu Sabora RH instalira križ veličine tri metra izrađen od najboljeg pravaškog laminata, od izbora stanoviti Pero Ćorić (mislim da sam mu uspio zapamtiti ime) očekuje da bi se mogao u ropotarnicu povijesti otklizati i sam Ante Starčević, koji bi, da ga se kojim slučajem kontaktira za potrebe predizborne kampanje, vjerojatno naprasno i demonstrativno još jednom umro kad bi vidio koji mu džepni džeparoši izvornog programa danas, samopozvani, samoprozvani i samoopozvani, u njega se kunući, vode stranku. Da, što bi ono Pero htio, zaboravila ga i ova rečenica, a gdje neće povijesna sadašnjost?! A da, nije rečenica prosta da se sama od sebe proširi. Pe Ćo bi htio da Hrvatska od eRHa postane SKD Hrvatska. A argument je u tome da se pri posljednjem cenzusu više od 90% Hrvata izjasnilo kao katolici. Čisto marksistički argument. Jer, radi se o prijelazu kvantitete u kvalitetu. Kvantiteta je, da pojasnim, koliko je čega, a kvaliteta je koliko što vrijedi. Evo životnog primjera: kvaliteta se bavi s koliko je novca političar podmićen, a kvantiteta prati koliko se puta radnja podmićivanja ponovila. Skoro pa zaboravih. SKDH nije Srpska komunističko‑demokratska, kako bi Pe Ćo sebi mogao prevesti, nego Sekularna katolička država Hrvatska. Živi bili pa uskrsnuli.

No, nije taj Pero bez vraga sav u Bogu. Jer, nije li i posljednje, na pravdi Boga, ispadanje hrvatske nogometne reprezentacije iz takmičenja za europsku krunu u loptanju nogom jedan od dokaza za teorem Božje čestice, koja ionako ukazuje na koncesualnu predaju znanosti pred Bogom? Ili pak za produktivan nastavak rasprave o postojanju Boga? Domagoj Vida Branič rekao je kako su Hrvati kao ljudi htjeli biti europskim prvacima, ali da to nije htio Bog. Ne kao čovjek, već uistinu kao Bog. I što se tu može? Valjda se svojim posljednjim skokom u figuri, koju mlatimudani na Kvarneru, dok s vapnenačkih visina skaču u plavetnilo mora, zovu skok na Isusa, izvivši se poput Kristuša na raspelu i tako rukom u neprirodnom položaju izazvao jedanaesterac, htio obratiti Bogu za pomoć. I je. Kao nekad Jahve Abrahamu mladu janjetinu u zamjenu za sina Isaka, Bog je udahnuo svetost u paradu golmana Subašića, koji je nadljudskim naporima pokrpao manjak IG‑a kod Vide, pri čemu je IG kratica za gravitacijsku inteligenciju. Ne znam kako se računa, ali vidio sam da postoji. I da ne bi sporazuma Bog – Subašić, popili bismo mi golčinu od, ako se ne varam, španskih boraca koje, uz Božju pomoć, pobijedismo.

Ne samo to. Nikada kolektivno pamćenje Europe neće zaboraviti vaterpolsku kapicu Vedrana Ćorluke. Prokrvario je on na prvoj utakmici u kojoj mu je na glavi nanesena ozljeda glavom, a ne autokefalno, kako bi to neki htjeli sada podmetati. Na glavi kapa, a pod kapom krv. I pita se tako prosječan i u samobitnost hrvatskoga bića neupućen gledalac: zašto Ante Čačić forsira u glavu udarenog igrača koji za zaštitu koristi kapu, a puna mu klupa zdravih i neprobušenih glava? Odgovor je jednostavan i znalcu ove igre očigledan. O njemu svjedoči cikličko krvarenje Vedrana Čorluke koje se pred našim očima odvija u fazama, bez obzira je li on udaren ili ne. Samo neosviješten pripadnik hrvatskog naroda u toj sceni krvarenja vidi ranjenog igrača. Preko 90% Hrvata trebalo bi, prema cenzusno-identitarnoj vjeroispovijesti, vidjeti stigmatika. Ali ne. Pokazuje se da još jednom ovaj brojem malen, ali ufanjem i neiskorištenim talentom velik narod, nije na svjetsko‑povijesnoj razini. Jer, još se može prihvatiti da je Vidin let na Isusa, u kojemu se rukom napenalio na loptu i tako Hrvate skoro doveo u predvorje Pakla, prošao nezamijećen, ali svatko tko u Ćorluki nije prepoznao stigmatika trebao bi se ili odreći vjere ili prijaviti Peri Ćoriću da sam postavi križ od tri metra, kojega, ako nam promiču ovako očigledne stvari, ni kao ljudi ni kao Hrvati nismo zaslužili. Dobro, ne bih rekao da ga nismo zaslužili. Svoj križ ionako svatko od nas nosi, ali Sabor ga dosad nije za nas ponio.

Obradili smo Sina i Duh Sveti. Čujmo i Oca. Nakon teške i neprospavane noći koja je uslijedila nakon CroXita (CroX ne miješati s CruX-om, a ni s gumenim šlapama “mejd in Čajna”, molim), Ante je Čačić rekao kako mi nismo izgubili niti jednu utakmicu u 90 minuta. I kako idemo kući kao pobjednici. Oni, a ne Orepić i Ostojić, dva ministra unutarnjih poslova. Jedan bivši, jedan sadašnji, od kojih je drugi ujedno i bivši, a prvi opet budući. Ovo je naravno, hipostaziranje. Ali, što ova dvojica rade u ovako oduhovljenoj atmosferi, prosječnom Hrvatu nije jasno. Zašto ih je do ispadanja držao na klupi i zašto ih zaziva sada kada mu ni Bog ne može pomoći, još mu je nejasnije, ali ovakvo svjetovno nesnalaženje u ovako produhovljenim stvarima ultimativni je dokaz na nepostojanje Čačića i pobjedu Duha u igri bogometa.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!