Po čemu zaudara Jergovićevo Sarajevo

Dakle, emigrantsku nostalgiju zamijenit će isfrustriranom mrzovoljom i prebijati je preko leđa današnjih Sarajlija, a to je najmanje u duhu onog imaginarnog grada u kojeg se kune Jergović. Pod etiketom najprevođenijeg hrvatskog pisca predočavati izopačenu sliku Sarajeva i prodavati je kao vjerodostojnu u oblandi vrhunske literature – naprosto nije fer.

Moj dedo Ibrahim imao je veliku kolekciju uščuvanih gramofonskih ploča koje sam naslijedio kao student zajedno sa starim gramofonom. Uglavnom, kolekcije sevdalinki i singlica s italijanskim šlagerima koje su puštane u optjecaj krajem pedesetih i šezdesetih na kućnim zabavama u zagrebačkom Vrbiku, a koje je organizirao dedo sa željom da pusti koju zajedničku suzu s purgerima na evergreen Bobbya Sola i Hasan-agin sevdah Himze Polovine.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća progovorio je Ibrahim već zagrebačkim akcentom i to bolje od gradonačelnika Milana Bandića danas. Je li Ibrahim zbog toga asimiliran, a Milan integriran, teško je procijeniti. Međutim, uhvatiš li ga za rep, moj bi dedo počeo eglenisati po bosanski: kada se ljuti, kada se cjenka u trgovini, kad ugleda dobru trebu, kad gleda dnevnik psujući političare, kad se ujutro vrati iz hale.

Nostalgija koju osjećam dok slušam muziku iz mladosti, onu iz generacije mog dede, nema uporište u konkretnom vremenu, odnosno, to vrijeme nisam svjedočio, a za njim zagonetno osjećam nostalgiju. Isto je i s dobrom literaturom, kada naše emocije prelaze prostor i vrijeme, a poruka se nameće sama od sebe – ništa što u sebi nosi svevremenost ne može suštinski nestati, može se samo nadograđivati u stalnim mijenama.

Ovih dana hrvatski Jutarnji list blockbusterski najavljuje novu prozu Miljenka Jergovića pod nazivom Doboši noći, u kojoj, kako kažu, najprevođeniji živući hrvatski pisac tematizira sudbine Predraga Fincija, Irfana Mensura, Veljka Bulajića i Fadila Hadžića te način na koji su one isprepletene sa Sarajevom i s atentatom što ga je počinio Gavrilo Princip.

Kaže Jergović, a nije mu prvi put, da „na mjestu na kojem je Sarajevo nekad bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima kojima nikada u njemu takvom nisu bili“. Nastavlja zatim da u gradu podno Trebevića više nema „bilo što zajedničko“, a od Sarajeva danas „nema udaljenija inostranstva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja“.

Također, tvrdi Jergović, da bi se danas glumac Irfan Mensur mogao vratiti u Sarajevo bez obzira što govori ekavicom iz jednostavnog „zaudarajućeg“ razloga što je imenom Irfan i musliman, međutim, za Predraga Fincija u današnjem Sarajevu nema mjesta jer je Jevrej, kao što ne postoji više ni prozor s pogledom na marijindvorsku katoličku crkvu.

Umalo pročitasmo Jergovićevo pobratimstvo u svemiru s politikom SNSD-a i Dodikovsku deklamaciju da je Sarajevo gore od Teherana. Odnosno, kao baštinik i zaštitnik urbaniteta i građanskog svjetonazora od Vardara do Triglava zaključit će Jergović da je za Predraga Fincija najgore što više ne postoji Sarajevo u kojem bi se moglo biti Sarajlija.

Ako tradicionalno zašutimo na netačnosti ovih izjava i na činjenicu da dugogodišnji glasnogovornik raznovrsnih identiteta u egzilu i medijski pravobranitelj potlačenih manjina preispituje ko može a ko ne može biti Sarajlija, to može postati novi proglas – i to ne samo ovog respektabilnog i kontroverznog pisca.

Jergović se iz percepcije veličine odjednom otkriva u svoj svojoj malenkosti, kao isfrustrirani malograđanin, kvartovski lokal patriota, kao domaćica s Bistrika kojoj je biti Sarajkom jedino životno zanimanje, onaj koji će nekome odricati ili davati pravo da budne Sarajlijom, preispitujući mu i babu i stričeve, pa, ako zatreba, zavirit će i u „tajne“ arhive.

Dakle, emigrantsku nostalgiju zamijenit će isfrustriranom mrzovoljom i prebijati je preko leđa današnjih Sarajlija, a to je najmanje u duhu onog imaginarnog grada u kojeg se kune Jergović. Pod etiketom najprevođenijeg hrvatskog pisca predočavati izopačenu sliku Sarajeva i prodavati je kao vjerodostojnu u oblandi vrhunske literature – naprosto nije fer.

Slično i uporno pišu Jergovićevi književni epigončići, simetrično nadahnuti Zagrebom i Beogradom i ostalim „metropolama“ vrlog novog svijeta, a potom denuncijantski o Sarajevu koje više nije što je bilo. Vala ni Zagreb više nije isti otkada je u njega pristigao Jergović.

Nema više Zvonimira Milčeca, ni zvižduka s Bukovca, ni serbusa, ni plesnjaka na Trešnjevci, ni Smogovaca, ni starog fijakera, ni kupanaca na Savi… Vjerojatno je to zato jer vrijeme neumitno prolazi i ne osvrće se, a krajnje je zlonamjerno to novo lice Zagreba pripisati pridošlicama iz BiH poput aktuelnog gradonačelnika Bandića, Jergovića i mog dede Ibrahima.

Ili, možda je njihova sudbina isprepletena sa sudbinom Zagreba kojem čistunstvo zagovara jedan ljuti Nino Raspudić, pridošlica rodom iz Mostara. Vala ni Jergović kada stane ispred ogledala više nije isti onaj iz vremena kada je dobrovoljno emigrirao u Zagreb i tamo ostao, kaj ne?!

Sličnu kuknjavu sve redom ispisuju i drugi razvikani sarajevski emigranti, režiseri, glazbenici, slikari… vjerojatno iz trenutne dokonosti i životne udobnosti, ali i iz spisateljske pozicije žrtve, jer u svojim posjetama gradu ne zatječu sve onako kako su zadržali u svojoj razmaženoj glavi kad su “odgulili” iz Saraj'va. I doista, oni jesu žrtve, tj. utamničenici vremena prošlog.

Ništa više nije isto niti može biti isto. I hvala Bogu da je tako, jer ničiji život nije zamrznuti grašak pa da bivstvuje u starom jugoslavenskom frizeru.

(Članak je objavljen kao uvodnik 23. broja Stava, 15. avgusta 2015. godine)

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!