PLJUNUTI OTAC

Nije dovoljno naučiti riječi nekog jezika kako bi mogao govoriti. I sporazumijevati se. Posebno je ponekad opasno prevoditi izreke iz svog jezika i govoriti ih kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva. To može biti skandalozno

Očigledno, sintagma je magijskog porijekla.

Uvijek mi je bilo čudno kad sam slušao tepanje djetetu i uzvikivanje ovih riječi, uz najdublju ozbiljnost, kao posebnu pohvalu ocu. I čestitosti majke, naravno.

Otkud sad najednom pljuvanje, otkud pljuvačka, otkud riječi koje u sebi sadrže nešto posprdno, uvredljivo gotovo, riječi o kojima ipak niko ne razmišlja, ne razmišlja zapravo uopće, niti se prisjeća onog što bi u njima možda moglo biti zapretano, onog što su negdašnji neimari jezika posadili u nj? Tu nam se jezik ponovno pokazuje kao stara kuća u kojoj stanujemo a koju ne poznajemo dobro. Jesmo li ikad razmišljali zašto postoji tavan? Ili podrum? Prihvaćali smo ih samo kao nešto što postoji, nešto što su nam u naslijeđe ostavili naši stari. Ipak, znali smo da na svakom tavanu i u svakom podrumu postoji i neka tajna, možda čak tajna u kojoj se spliće i čvorić naše sudbine. Naravno, sve je manje i tavana i podruma. Oni koji stanuju u velikim zgradama to najbolje znaju. Njihova djeca uskraćena su za dvije riznice tajni, ali djeca kao djeca: nijedna tajna nije dovoljno dobro skrivena da bi umakla pogledu djeteta.

Nažalost, višekatnice i pseudofunkcionalna naselja koja se grade u jeziku naporna su čak i za djecu. U tom jedva da im mogu pomoći stihovi koje pjevaju kao svoj iskaz i izraz viđenog svijeta, u tom jedva da im može pomoći demistificirajući i nanovo mistificirajući električni brujeći vers koji se uključuje u sve jezike planete. Iako se očevi i djeca sve manje razumiju, tajna pljunutog oca ostaje.

Ne vjerujem da bi i internetsko istraživanje tu mnogo pomoglo.

Zar bi i moglo biti drukčije u svijetu u kojem je doskora jedan od putokaza ljudskog ponašanja bio NE PLJUJ NA POD!?

Iščezlo je posve sjećanje na balkanske, južnoslavenske mitove, na skaske i gatke o nemuštom jeziku, na komprimiranu magijsku neizrecivost ispod jezika (jer tajne i moći čuvaju se pod jezikom), iščeznuo je ritualni proplamsaj spoznaje kad se kao dosegnuće i produžetak ispljune sve ono sržno u čemu je tajna čovjekova. Ne sadrži li ova sintagma misao o vječnosti ili bar dugovječnosti čovjeka, jer ispljunuti sin zapravo je pljunuti otac… i tajni kraja nema…

Patrijarhat i matrijarhat grle se u jeziku.

Sjećam se jedne drage starice iz djetinjstva i njenih ozbiljnih, blagih očiju dok je izgovarala ove riječi, riječi iz naslova. Umiven tolikim valovima i šumovima vremena koje je oteklo, danas mi se čini posve sigurno da je ona bila svjesna svega što govori, da je vrijeme u njoj dotaklo sve obale jezika.

Ipak, nije dovoljno naučiti riječi nekog jezika kako bi mogao govoriti. I sporazumijevati se.

Posebno je ponekad opasno prevoditi izreke iz svog jezika i govoriti ih kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva.

To može biti skandalozno.

Ne mogu zaboraviti jedan događaj gdje je izreka odigrala ključnu stvar.

Bilo je to okupljanje u diplomatskom krugu.

Nije važno kako znam. Važno je da znam.

Dogodilo se to na diplomatskom druženju. A zna se, diplomatsko je mjesto ono gdje su diplomati. Bilo to u nekom velikom gradu ili kolibi na osami. Ili…

U svakom slučaju, na mjestu o kojem govorimo bilo je mnoštvo uglednih ljudi, nevjerovatnih odijela i večernjih haljina. Čak i djece.

Tako im je domaćin tih trenutaka s ponosom predstavio svog sina koji je, u odijelu od istog materijala i istog kroja, posve ličio na oca. Minijaturni otac.

Jedan od prisutnih, naš mladić, višestruko darovit i uslužan, htio je biti duhovit te se poslužio uobičajenim izrazom iz naših krajeva, sa savršenim akcentom i blagim naklonom,

– Pljunuti otac – kazao je.

Međutim, to je puknulo kao bič.

I opuštena diplomatska atmosfera u trenutku bila je zategnuta kao u najtežim pregovorima.

Ne znam je li greška bila u prijevodu ili jednostavno u nerazumijevanju onoga što je nama razumljivo.

Efekt je bio katastrofalan.

– Kakav gaf!

– Skandal!

– Razotkrivenje!

Kao da je izgled dječaka bio dokaz kako je otac popljuvan.

Mislim da se i danas u kuloarima ponegdje može čuti o tom, a priča se razrasla do neslućenih razmjera.

Nedugo iza toga, diplomat i njegova supruga razveli su se. Dječak je ko zna gdje.

Naš vrli diplomat sa sjajnim akcentom također je uskoro završio svoju karijeru. Toliko brzo da bi se to moglo nazvati i odmah.

I sve to zbog naše uzrečice s kojom se očito nije igrati u bijelom svijetu.

Šta kazati nakon svega?

Industrija ljudi na pomolu je, kako je davno sa smiješkom objašnjavao čuveni profesor Hadumić.

Nije važno jesu li to jabuke koje ne padaju daleko od stabla.

Ili ruske lutke koje iskaču jedna iz druge.

Važan je samo genetski zapis koji se skrio u pljuvački.

Oprez zato, naročito vi koji se snalazite u više jezika, jer jezici ponekad neočekivano pokažu svoje nepoznate osobine.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!