Plenković je dalekovidniji političar nego li odaje dojam

Čovićevci ne shvataju da ih Plenković uspješno vuče za povodac, prezentirajući se njima kao spasitelj, koji osigurava da HDZ ostane vječno na vlasti a njegove kolovođe na slobodi, dok istovremeno Evropskoj uniji demonstrira borbu za njezine principe i vrijednosti

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković pokazuje se sve boljim političarem. Izjavom na otvorenom dijelu sjednice Vlade RH, održane 22. novembra, da je njegova šefica diplomacije upoznala EU ministre kako je stav Hrvatske da se treba primjenjivati Daytonski mirovni sporazum onako kao u prvih desetak godina od njegova potpisivanja, naizgled je išao naruku Čovićevim Hrvatima.

Za bolje obaviještene ljude od čovićevaca, jasno je da je zapravo zazvao upotrebu Bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika, dodatnu centralizaciju Bosne i Hercegovine, odnosno ojačavanje funkcija države, tranziciju ovlaštenja s entiteta, nadogradnju Daytonskog sporazuma… Sve ono što su visoki predstavnici, posebno Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown, uradili u “prvih desetak godina” primjene Daytona. Sve do 2006. godine i propasti Aprilskog paketa, uglavnom zahvaljujući bošnjačkoj gluposti. Sve ono što svojom jako glupom izjavom potvrđuje da ne shvaća izvjesna Željana Zovko, bivša ambasadorica Bosne i Hercegovine u Rimu i trenutna poslanica Republike Hrvatske u Evropskom parlamentu.

Ona, jadnica, misli da će Evropa zadrhtati od straha kada joj izbor Željka Komšića predstavi kao udruženi zločinački poduhvat Islamske zajednice BiH i Turske! Ovo ne govori samo o ograničenosti dotične, čiji je izbor u EU parlament trebao biti predmetom skandala bez presedana, o čemu smo već pisali na stranicama ovog sedmičnika, već i o posvemašnjoj izgubljenosti čovićevaca, koji ne shvataju da ih Plenković uspješno vuče za povodac, prezentirajući se njima kao spasitelj, koji osigurava da HDZ ostane vječno na vlasti a njegove kolovođe na slobodi, dok istovremeno Evropskoj uniji demonstrira borbu za njezine principe i vrijednosti. Maestralno.

Odmak Hrvatske od Dodik – Čović koalicije

Zanimljivo je i vrlo politički mudro da je ta izjava došla nakon provokacija Milorada Dodika po inauguraciji za člana i prvog predsjedavajućeg sedmog saziva Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dodikove izjave bile su saturirane separatizmom i etničkim ekskluzivizmom, ali i zahtjevom za pokretanjem štamparije novca (što EU posebno ide na jetra).

Skup u selu Lukavica kraj Sarajeva, u tzv. Istočnom Sarajevu, svojom su nazočnošću uveličali stanoviti, ontološki valjda “evropski Hrvati”, Vjekoslav Bevanda, vječni ministar finansija i njegov boss Dragan Čović, koji se pojavio na Dodikovom derneku, ali ne i protokolarno na primopredaji dužnosti u Predsjedništvu u Sarajevu. Bevanda, poznatiji kao čovjek s minđušom u uhu, oduševljeno je zapljeskao Dodikovom neukom pozivu za štampanje novca bez pokrića, ergo ciljanu inflacijsku bombu, koja bi trebala dodatno oslabiti Bosnu, nešto poput Miloševićevog upada u monetarni sistem bivše Jugoslavije. Dodik, batakdžija po prirodi, treba novac, makar i inflatorni, ne bi li začepio sve rupe tranzicijske ekonomije u manjem entitetu te finansirao nezakonito naoružavanje rezervnog sastava policije RS-a i formiranje neustavne i nezakonite obavještajne službe, dok Čovićevom blagajniku Bevandi takav novac ni iz čega treba da bi od bijesa naroda spasio svog pohlepnog šefa, koji je upropastio, između ostalih, i mostarski “Aluminij”.

Otkuda takav sklad u razmišljanjima ovih ublehaša? Odgovor je jedan i jednoznačan – svi su bili odani članovi Saveza komunista Jugoslavije, baš u vrijeme kada je ta partija štampala novac u tri smjene na Topčideru ne bi li pokrila sve veće rupe nastale kardinalno lošom ekonomskom politikom i zaduživanjima. Kako je Čović, za vjerovati je, pametniji od Zovko, shvatio je šta Plenković zapravo radi, pa se pokušava snaći, puštajući svoje patuljke da lupetaju po hrvatskom i evropskom parlamentu. Čekamo još samo da se oglasi zastupnik Hrvata iz dijaspore Božo Ljubić i kaže koju eksplozivnu. Konačno, Čović je, kako smo također pisali, shvatio da od intervencije Hrvatske u EU institucijama nema ništa, osim hitne provedbe izbornih rezultata, tek nastavka dijaloga o izmjenama izbornog zakona i nužnim reformama te izgovora za Plenkovića da je, eto, sve poduzeo, pa nema drugog izlaza osim živjeti koaliciju s Dodikom. Na štetu Hrvata u RS-u.

Baš ta koalicija bila je i okidač Plenkovićevog manevra. Naime, dan ranije portal Index objavio je tekst Bosanca Gordana Duhačeka, inače izrazito sklonog prozivanju bošnjačke politike zbog navodne majorizacije Hrvata, o koaliciji Hrvatske vlade i Dodika, negatora genocida, što nije moglo proći nezapaženo. Duhaček se obrušio na vladu, jer je podrškom čovićevcima ušla u koaliciju s Dodikom i time dokraja kompromitirala i ono malo ugleda koji Hrvatska ima u EU. Vlada je morala reagirati. Zato, kapa dolje kolegi Duhačeku, bez obzira na razlike u stavovima i mišljenjima. Možda je ovo jedan od onih malobrojnih dokaza kako je vizija očeva utemeljitelja SAD-a o slobodi štampe kao prostoru za korekciju vladavine bila dalekovidna i nužna.

Također, važno je primijetiti da je bivši šef OHR-a, njemački demokršćanin i Plenkovićev kolega iz Evropske narodne stranke Christian Schwarz-Schilling u intervjuu za Deutsche Welle Dodik – Čović koaliciju proglasio krajem države Bosne i Hercegovine, odnosno putem prema stvaranju Velike Srbije i Velike Hrvatske. I ne samo to, nastup spomenute Zovko na sjednici Vanjskopolitičkog odbora EU parlamenta ocijenio je nacionalizmom i dvostrukom greškom Hrvatske, jer gleda samo etničku pripadnost građana Bosne i Hercegovine i još se miješa u demokratske izbore u susjednoj zemlji. On je ocijenio da je HDZ-ova žalopojka o izboru Komšića a ne njegovog Hrvata providna igra kojom se utječe na susjednu državu. Upozorio je i da su tvrdnje o “nelegitimnosti” Komšićeva izbora “zbunjujuće, nelegitimne i nezakonite”. Također je naglasio da tzv. srednji put koji EU navodno podržava, a što u svojim nastupima ponavljaju HDZ-ovci iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nije ništa drugo do zalaganje za treći entitet u saradnji s Dodikom, koji sada mudro šuti i pušta čovićevce s obje strane granice da brbljaju, sve dok ne odluči raspisati također nelegitiman i nelegalan referendum o otcjepljenju RS-a.

Naravno, Evropska unija ne podržava nikakav HDZ-ov srednji put između Dodikovog separatizma i nepostojećeg bošnjačkog unitarizma, već insistira na, kako je to Šefik Džaferović ustvrdio, provedbi Daytonskog sporazuma u paketu sa svim aneksima, svim odlukama visokog predstavnika, zakonskim i ustavnim promjenama, odlukama ustavnih sudova… Niti Evropska unija, niti članovi Vijeća za provedbu mira ne traže povratak na tzv. izvorne ovlasti entiteta, jer je to protivno i slovu i duhu Daytonskog sporazuma. Samo što to čovićevci i njihovi mentori u Hrvatskoj, a posebno Dodik i njegovi adlatusi, neuki kakvi već jesu, ne razumiju. To nisu razumjeli ni Tuđman ni Milošević, ali jeste treći i najvažniji potpisnik Sporazuma, Alija Izetbegović.

Opasna srpsko-hrvatska igra

Razvojem situacije, posebno Trumpovom čestitkom njemu i drugoj dvojici novoizabranih članova Predsjedništva za Dan državnosti, potpuno iznenađen Dodik ipak nije mogao protiv sebe samoga. Protivustavno i protivzakonito, skrivećke poput kakvog sitnog lopova, izvjesio je zastavu Republike Srpske na protokolarnom uručenju akreditiva srbijanskog ambasadora, inače bivšeg šefa tamošnje obavještajne službe, i u hodnik koji vodi do njegovog kabineta. Srbijanski ambasador, na čelu čopora obavještajaca koji špartaju Bosnom ovih dana, u skladu sa željama stvarnog Dodikovog bossa, predsjednika Vučića, nije imao primjedaba, a Dodik je mislio izvući nešto sitnih poena. To mu, međutim, nije prošlo pa bi se mogao ubrzo suočiti s krivičnom odgovornošću za ovaj skandal, posebno nakon prijave Šefika Džaferovića nadležnom tužilaštvu. Bit će zanimljivo hoće li se Dodik, hrabar kakvim ga je Bog dao, suočiti s optužnicom, ili će izvršiti koruptivni pritisak na nadležni sud da je odbaci, ili će, pak, hrabro žrtvovati svoje adlatuse, koji su po njegovom nalogu zastavu entiteta izvjesili ondje gdje to ne smiju.

Za sigurnosni aspekt regije i Evrope, pa i Evropske unije, nije zgorega naglasiti da se naoružavanjem Srbije, Republike Srpske i Hrvatske bitno mijenja Subregionalni sporazum o kontroli oružja iz 1996. godine i da Bosna i Hercegovina mora jačati svoje odbrambene kapacitete. To Dodik zna, pa se zato, potpuno protivdejtonski, zalaže za tzv. demilitarizaciju Bosne i Hercegovine. To ne znači ništa drugo nego njezino potpuno razoružavanje te prepuštanje prije svih Bošnjaka na milost i nemilost vojskama susjednih država, baš kako se to učinilo nezakonitim izmještanjem oružja Teritorijalne odbrane u godinama pred Agresiju. Ulogu četnika ovaj bi put trebali odigrati do zuba dugim cijevima naoružani pripadnici rezervnog sastava policije RS-a.

Srbija i Hrvatska započeli su preko svojih martoloza u Bosni i Hercegovini opasnu igru, uvjereni da će Trumpova administracija, kao i situacija u Evropskoj uniji, ići naruku obnovi njihovih velikodržavnih pretenzija. Izjave NGO srbijanske premijerke, kojima negira na međunarodnom UN sudu pravomoćno presuđen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, gradnja mamutskog spomenika u Zagrebu na istom sudu pravomoćno proglašenom vođi Udruženog zločinačkog poduhvata Franji Tuđmanu u procesu posvemašnje “retuđmanizacije” Hrvatske – samo su dodatni dokazi za ove bojazni.

Stavi li se sve to u kontekst upozorenja francuskog predsjednika na obilježavanju stote godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, vrijeme je za uzbunu. Pridoda li se svemu i nerazumno ponašanje Kosova, protivno pravilima fer trgovine i CEFTA-e, ali i međunarodnim pravnim normama, čini se kako je okidač sukoba već napet. Plenković je to, izgleda, shvatio, posebno nakon što – kako smo i predvidjeli – “intervencija” i pokretanje rasprave o Općim izborima u Bosni i Hercegovini i “marginalizaciji Hrvata” nisu dali željenih rezultata. Izjava Vijeća za vanjske poslove Evropske unije nije niti jednom riječju spomenula tzv. hrvatsko pitanje. Sapienti sat, što je Plenković razumio i po tome, očito, postupio.

PROČITAJTE I...

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!