PJEŠICE, MEĐU SVOJE, OD BESARABIJE DO BOSNE

Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio

“Pazi šta tražiš, možda ti se ne svidi ono što nađeš”, rekao je neko, a meni se, opet, dok sam horvao po knjigama i rukopisima, tražeći nešto sasvim drugo, svidjelo ono što sam nenadano našao – fragment iz nedovršenog biografsko-proznog teksta o mom djedu Jusufu.

Čitam: Jusuf je nakon bijega iz ruskog zarobljeništva četiri dana pješačio iz Tjapkina do Odese, uglavnom šumskim stazama, kloneći se glavnog druma po kome se valjala nepregledna rijeka vozila i vojne tehnike. Gladan, prljav i promrzao, u Odesu je stigao petog dana u cik zore i, nakon opreznog raspitivanja na željezničkoj stanici ispunjenoj umornim i zapuštenim vojnicima, zaputio se u kvart Kovlenska, što navodi na zaključak kako je tačno znao kamo treba ići i koga tražiti. Ali, veoma brzo, koncem 1917. godine, Jusuf napušta Odesu i pješice kreće ka gradu Mikolajevu, stotinjak kilometara sjevernije. Zasigurno je imao debele razloge kada se odlučio za ponovni teški i neizvjesni put istim šumskim stazama i usred ciče zime, ali to za priču nije važno.

Važno je ovo: nadomak Mikolajeva, kada se pentrao uz skliske, kamenite uzvisine zaobilazeći neko oveće selo koje mu se našlo na putu, iz olovnih oblaka provalila je ledena kiša, a potom gust, mokar snijeg. Kako nije mogao dalje, uočio je podno obližnje litice plitku špilju, sklonio se u nju, upalio vatru i prenoćio. Narednog jutra probudio ga je žamor i rzanje konja. Provirio je iz špilje i na maloj zaravni koju su s dvije strane natkriljavale visoke, sure stijene ugledao razapete čadore, vojnike, njih dvjestotinjak, konje i konjsku opremu, kuhinjsku komoru i dvije topovske baterije. Vojnici su govorili ruskim jezikom, ali njihove uniforme, prljavo bijele s crvenim epoletama, Jusuf nikada ranije nije vidio te nije mogao razabrati ko su i kome pripadaju, osim da nisu boljševici kojih se nagledao tokom svojih putešestvija. Špilju nije mogao neprimijećen napustiti, pa je odlučio strpjeti se i sačekati da vojska ode, a ako ne, primiriti se do mraka i pod plaštom noći tiho se iskrasti i pobjeći.

Ali, sati su prolazili, sumrak se spuštao na kotlinu, vojnici su trčkarali oko čadora, glasno razgovarali, smijali se, raspoređivali straže po obodima kotline, naticali na motke velike, krupne ovce i pekli ih nad gomilama žara koji je isijavao jarkim crvenilom kao krvavo, zalazeće sunce. Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio. Vojnici koje je pozvao i kojima se s podignutim rukama predao gledali su zabezeknuto ka špilji u bradatu spodobu umotanu u rite kako se teturajući spušta u kotlinu uzvikujući da nije naoružan i da ne pucaju. Nakon kratkog i grubog ispitivanja, vojnici su Jusufa predali mladom poručniku, ispričali ono što su o njemu saznali.

Poručnik ih je nezainteresirano slušao, potom otišao u jedan od čadora, brzo se vratio i naredio da zarobljenika odvedu kod komandanta puka. Jusuf je sa stražarima ušao u prostrani, topli, svijećama lojanicama osvijetljeni čador i za malim stolom, nad mapom i hartijama, pokraj peći koja je uspavljujuće pucketala, ugledao stasitog starijeg oficira, kao snijeg bijele kose i brade. Živim, sjajnim očima koje su igrale na usahlom i izmučenom licu, sa zanimanjem je gledao u Jusufa, povukao dubok dim iz cigarete i dubokim glasom pitao ga ko je, šta je, odakle dolazi. Jusuf je odgovorio i nemoćno oborio glavu. Oficir ga je potom propitivao zbog čega je napustio Odesu, kojim se putevima kretao, gdje se krio, gdje je spavao, kako i čime se orijentirao, šta je jeo i je li uopće jeo. Jusuf je tiho odgovarao, usput uljudno odbio ponuđenu cigaretu (bio je strašno gladan i nije mu bilo do cigarete) i osjećao da u ovom čovjeku, u njegovom dubokom glasu, krupnim sjajnim očima, odmjerenim pokretima, načinu na koji je pitao, slušao i gledao, nema nikakvog zla, nikakve prijetnje, ničega što bi moglo uznemiriti, zaplašiti.

– Kažeš, iz Bosne si – reče oficir.

– Jesam.

– Molite li se Bogu tamo u Bosni?

– Molimo, ali svako na svoj način. Svakakvih nas ima, a turske vjere ponajviše.

– Jesi li ti turske vjere?

– Jesam.

– Znaš li šta iz Kur’ana?

– Znam svašta, a Amme džuz znam napamet.

– A, je li?! Dobro, hajde da čujem! Ali, ne, ne, to je predugo! Reci mi samo nazive triju posljednjih sura iz Kur’ana?

Ihlas, Felek i Nas.

– Dobro, dobro, vidim da znaš – reče umorno oficir. Slušaj, ovo što si vidio ostaci su carskog gardijskog puka, a ko sam ja, nije važno. Sutra idemo dalje. S nama ne možeš, opasno je. Dobit ćeš topografsku kartu, nešto hrane i novaca. Više od ovoga za tebe ne mogu učiniti. I neka ti je Bog na pomoći.

Teško je zamisliti kako se Jusuf osjećao nakon odlaska vojske. Sam samcat, uplašen, bespomoćan, izgubljen u beskrajnoj pustopoljini, zagledan u topografsku kartu koju nije znao čitati, možda i uplakan, izmiren sa sasvim izvjesnom smrću… Uh! Ipak, vratio se. Nakon deset mjeseci bogtepitaj kakvog i koliko tegobnog tumaranja od Besarabije do Bosne. Vratio se među svoje, ali kao da i nije. I među njima je, baš kao nekada u besarabijskoj pustopoljini, pouzdano to znam, bio neshvaćen, usamljen i vazda na vjetrometini. Baš kao

PROČITAJTE I...

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!