PJEŠICE, MEĐU SVOJE, OD BESARABIJE DO BOSNE

Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio

“Pazi šta tražiš, možda ti se ne svidi ono što nađeš”, rekao je neko, a meni se, opet, dok sam horvao po knjigama i rukopisima, tražeći nešto sasvim drugo, svidjelo ono što sam nenadano našao – fragment iz nedovršenog biografsko-proznog teksta o mom djedu Jusufu.

Čitam: Jusuf je nakon bijega iz ruskog zarobljeništva četiri dana pješačio iz Tjapkina do Odese, uglavnom šumskim stazama, kloneći se glavnog druma po kome se valjala nepregledna rijeka vozila i vojne tehnike. Gladan, prljav i promrzao, u Odesu je stigao petog dana u cik zore i, nakon opreznog raspitivanja na željezničkoj stanici ispunjenoj umornim i zapuštenim vojnicima, zaputio se u kvart Kovlenska, što navodi na zaključak kako je tačno znao kamo treba ići i koga tražiti. Ali, veoma brzo, koncem 1917. godine, Jusuf napušta Odesu i pješice kreće ka gradu Mikolajevu, stotinjak kilometara sjevernije. Zasigurno je imao debele razloge kada se odlučio za ponovni teški i neizvjesni put istim šumskim stazama i usred ciče zime, ali to za priču nije važno.

Važno je ovo: nadomak Mikolajeva, kada se pentrao uz skliske, kamenite uzvisine zaobilazeći neko oveće selo koje mu se našlo na putu, iz olovnih oblaka provalila je ledena kiša, a potom gust, mokar snijeg. Kako nije mogao dalje, uočio je podno obližnje litice plitku špilju, sklonio se u nju, upalio vatru i prenoćio. Narednog jutra probudio ga je žamor i rzanje konja. Provirio je iz špilje i na maloj zaravni koju su s dvije strane natkriljavale visoke, sure stijene ugledao razapete čadore, vojnike, njih dvjestotinjak, konje i konjsku opremu, kuhinjsku komoru i dvije topovske baterije. Vojnici su govorili ruskim jezikom, ali njihove uniforme, prljavo bijele s crvenim epoletama, Jusuf nikada ranije nije vidio te nije mogao razabrati ko su i kome pripadaju, osim da nisu boljševici kojih se nagledao tokom svojih putešestvija. Špilju nije mogao neprimijećen napustiti, pa je odlučio strpjeti se i sačekati da vojska ode, a ako ne, primiriti se do mraka i pod plaštom noći tiho se iskrasti i pobjeći.

Ali, sati su prolazili, sumrak se spuštao na kotlinu, vojnici su trčkarali oko čadora, glasno razgovarali, smijali se, raspoređivali straže po obodima kotline, naticali na motke velike, krupne ovce i pekli ih nad gomilama žara koji je isijavao jarkim crvenilom kao krvavo, zalazeće sunce. Jusuf je u očajanju uviđao da vojska neće ići dalje, da je u stupici i da neće moći neprimjetno napustiti špilju i proći kroz njihove straže. Gladan, promrzao i na rubu snage, odlučio je predati se pa šta bude, ionako, mislio je, još jednu noć u špilji ne bi preživio. Vojnici koje je pozvao i kojima se s podignutim rukama predao gledali su zabezeknuto ka špilji u bradatu spodobu umotanu u rite kako se teturajući spušta u kotlinu uzvikujući da nije naoružan i da ne pucaju. Nakon kratkog i grubog ispitivanja, vojnici su Jusufa predali mladom poručniku, ispričali ono što su o njemu saznali.

Poručnik ih je nezainteresirano slušao, potom otišao u jedan od čadora, brzo se vratio i naredio da zarobljenika odvedu kod komandanta puka. Jusuf je sa stražarima ušao u prostrani, topli, svijećama lojanicama osvijetljeni čador i za malim stolom, nad mapom i hartijama, pokraj peći koja je uspavljujuće pucketala, ugledao stasitog starijeg oficira, kao snijeg bijele kose i brade. Živim, sjajnim očima koje su igrale na usahlom i izmučenom licu, sa zanimanjem je gledao u Jusufa, povukao dubok dim iz cigarete i dubokim glasom pitao ga ko je, šta je, odakle dolazi. Jusuf je odgovorio i nemoćno oborio glavu. Oficir ga je potom propitivao zbog čega je napustio Odesu, kojim se putevima kretao, gdje se krio, gdje je spavao, kako i čime se orijentirao, šta je jeo i je li uopće jeo. Jusuf je tiho odgovarao, usput uljudno odbio ponuđenu cigaretu (bio je strašno gladan i nije mu bilo do cigarete) i osjećao da u ovom čovjeku, u njegovom dubokom glasu, krupnim sjajnim očima, odmjerenim pokretima, načinu na koji je pitao, slušao i gledao, nema nikakvog zla, nikakve prijetnje, ničega što bi moglo uznemiriti, zaplašiti.

– Kažeš, iz Bosne si – reče oficir.

– Jesam.

– Molite li se Bogu tamo u Bosni?

– Molimo, ali svako na svoj način. Svakakvih nas ima, a turske vjere ponajviše.

– Jesi li ti turske vjere?

– Jesam.

– Znaš li šta iz Kur’ana?

– Znam svašta, a Amme džuz znam napamet.

– A, je li?! Dobro, hajde da čujem! Ali, ne, ne, to je predugo! Reci mi samo nazive triju posljednjih sura iz Kur’ana?

Ihlas, Felek i Nas.

– Dobro, dobro, vidim da znaš – reče umorno oficir. Slušaj, ovo što si vidio ostaci su carskog gardijskog puka, a ko sam ja, nije važno. Sutra idemo dalje. S nama ne možeš, opasno je. Dobit ćeš topografsku kartu, nešto hrane i novaca. Više od ovoga za tebe ne mogu učiniti. I neka ti je Bog na pomoći.

Teško je zamisliti kako se Jusuf osjećao nakon odlaska vojske. Sam samcat, uplašen, bespomoćan, izgubljen u beskrajnoj pustopoljini, zagledan u topografsku kartu koju nije znao čitati, možda i uplakan, izmiren sa sasvim izvjesnom smrću… Uh! Ipak, vratio se. Nakon deset mjeseci bogtepitaj kakvog i koliko tegobnog tumaranja od Besarabije do Bosne. Vratio se među svoje, ali kao da i nije. I među njima je, baš kao nekada u besarabijskoj pustopoljini, pouzdano to znam, bio neshvaćen, usamljen i vazda na vjetrometini. Baš kao

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!