“Pisci nikada ne idu u penziju”

“Od koga to mi, svako ponaosob, očekujemo da nam formulira, ustanovi, ponudi državnu nagradu ili konkurs koji bi bili značajna materijalna potpora za dalji rad? Od koga očekujemo da prepozna značaj i kvalitet suvremene dramske književnosti i njen budući scenski život? Ako sami minimiziramo sve to i nismo u stanju osnovati djelotvornu i snažnu strukovnu udrugu koja bi se time pozabavila na dulji rok i postigla adekvatne rezultate”

Bosanskohercegovačka dramska književnost trenutno je u krajnje nezavidnom položaju. U Bosni i Hercegovini ne postoji državna dramska nagrada, poput one u Hrvatskoj koja nosi ime “Marin Držić”, ili nagradni konkurs za najbolje regionalne drame kao što je “Heartefactov” u Srbiji, koja bi ponukala mlade dramske pisce da stvaraju. Kao rezultat, domaći tekst postao je gost u bosanskohercegovačkom teatru. O trenutnom stanju u bh. dramskoj književnosti i o mladim dramskim piscima, ali i o životu i stvaranju pod agresijom na Bosnu i Hercegovinu, o Sarajevu, Aliji Isakoviću, Hasanaginici, te na koncu i o penzioniranju, razgovarali smo s jednom od najvažnijih bh. književnica i teatarskih umjetnica Ljubicom Ostojić.

STAV: Nakon dugogodišnje karijere profesorice Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, odnedavno ste u penziji. Kako se navikavate na tu veliku promjenu, nedostaju li Vam kreativni razgovori sa studentima?

OSTOJIĆ: I dalje honorarno predajem predmet Dramatizacija i adaptacija na 2. godini. Planiramo i javno čitanje semestralnih radova. Dakle, nema bitnih promjena. Uz to, ja sam pisac, a oni nikad ne idu u penziju. Pišu. Da ne nabrajam gdje sam još angažirana. Vjerujem da penzija ima i dobrih strana (naravno, ne materijalnih), ali još nisam bivala u njima.

STAV: Vi ste predavali gotovo svim našim postratnim generacijama dramaturga. Šta je prvo što savjetujete studentima koji žele postati uspješni dramaturzi?

OSTOJIĆ: Da vole teatarsku umjetnost. I to (parafrazirat ću nekoga) da vole teatar u sebi, a ne sebe u teatru, što je vrlo bitno. I da diploma nije kraj studija dramaturgije, nego otvaranje i osvajanje novih prostora ovog čudesnog poziva. Vlastitim umijećem.

STAV: Od obrazovanja budućih generacija dramaturga, ali i rada u teatru, niste odustali niti za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kada se sada prisjetite tog perioda, šta Vam on znači kao umjetniku, a šta kao čovjeku?

OSTOJIĆ: Čudan je to bio period u kojem su se, kroz sve strave i užase, nadigravali također umjetnost i smrt. I to umjetnost općenito, kao metafora života i postojanja. Knjige. Izložbe. Predstave. Koncerti. Pisala sam i bila. A kao čovjek? Teško je u tim uvjetima bilo biti, ostati i opstati kao čovjek, gledajući danonoćno smrti u oči. I pitajući se sve vrijeme: ZAŠTO? I znajući da sve to gleda i zna ostatak svijeta. Ostala sam i opstala.

STAV: Kao profesor, direktno ste učestvovali u nastanku današnje dramske scene u Bosni i Hercegovini. U kakvom je položaju bosanskohercegovačka dramaturgija danas?

OSTOJIĆ: Učestvovala sam, kao teatrolog, kritičar, dramaturg, dramski pisac, i u nekim prošlim vremenima također. Uvijek je bivalo problema na toj sceni. I bivat će ih. Ipak, komparirajući danas s istim scenama oko nas, mi ne umijemo djelovati sustavno i skupa kao struka (ljudi u istoj profesiji) ni kad je to neophodno. Vjerovati u sebe i kolege. Biti podrška. To, između ostalog.

STAV: Nedavno je teatrolog i dramski pisac Almir Bašović izjavio da je “domaći tekst gost u bh. teatru”. Koje je Vaše mišljenje o tome? Poprilično je jasno da su teatarske premijere s tekstovima bosanskohercegovačkih autora postale rijetkost?

OSTOJIĆ: I tačno je rekao. Ne bi se moglo reći “postale” jer to već predugo traje. Dok su hrvatske, srbijanske, makedonske, slovenačke drame također bile naše, mnogo su češće bivale na bh. scenama kao takve. Problem je na relacijama teatarskih kuća i dramskih pisaca. Tu ne postoji kontinuirana ili bilo kakva bitna suradnja, a moguća je i potrebna na obostranu korist.

STAV: Ipak, tekstovi se pišu, predstave se igraju i svake godine Festival BH drame u Zenici nekako uspijeva skupiti nekoliko komada bh. autora. Je li to dovoljno? Kako unaprijediti domaću dramsku scenu? Je li jedna državna nagrada, poput one u Hrvatskoj koja nosi ime “Marin Držić”, ili svojevrsni konkurs poput “Heartefactovog”, trajno rješenje za stabilizaciju domaće dramske književnosti?

OSTOJIĆ: Naravno da nije dovoljno. Ali od koga to mi, svako ponaosob, očekujemo da nam formulira, ustanovi, ponudi državnu nagradu ili konkurs koji bi bili značajna materijalna potpora za dalji rad? Od koga očekujemo da prepozna značaj i kvalitet suvremene dramske književnosti i njen budući scenski život? Ako sami minimiziramo sve to i nismo u stanju osnovati djelotvornu i snažnu strukovnu udrugu koja bi se time pozabavila na dulji rok i postigla adekvatne rezultate.

STAV: Vaša drama Sve se nekako preživi, osim smrti među pet je izabranih u uži krug “Heartefactovog” konkursa 2011. godine, a nedavno je osvojila i nagradu “Miodrag Žalica” za najbolji izvedeni bosanskohercegovački dramski tekst na XVI Festivalu BH drame u Zenici. Šta, zapravo, znače ove nagrade za jednog bh. dramskog pisca?

OSTOJIĆ: Ta je drama objavljena, prevedena, javno čitana, nagrađena, proglašena za nepostojeću, igrana i još se igra. Ima već obimnu biografiju. Također, moje nove drame strpljivo čekaju da ih neko pročita i odluči o njihovoj daljoj sudbini. A nagrada ili priznanje za svakog, pa i bh. dramskog pisca, u bilo kojoj životnoj dobi, značajna je i poticajna. Meni ova posebice, jer nosi naziv po dragom kolegi i vrlo značajnom dramskom piscu.

STAV: Predstava Sve se nekako preživi, osim smrti u režiji Dine Mustafića teatarsko je ostvarenje o Sarajevu, njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vi ste u ovom gradu proveli cijeli svoj život. Šta za Vas predstavlja Sarajevo?

OSTOJIĆ: Ova predstava, ispisana prepoznatljivim, specifičnim rediteljskim rukopisom Dine Mustafića također govori i o jednoj tipičnoj sarajevskoj obitelji u suvremenim tokovima vremena i nevremena, između ostalog. A Sarajevo za mene znači moj Grad. U njega sam došla (donijeli me) s devet mjeseci. U Sarajevu su mi rođeni otac, baka, djed, sin Danijel. Iz Sarajeva namjeravam otići na neki, vele, bolji svijet. To je Grad sudbinski mi dodijeljen, volim ga, i to je to.

STAV: Svoju dramu Kad uzcvate glog, crn trn…, koja je osvojila “Preporodovu” nagradu “Alija Isaković”, posvetili ste upravo jednom od najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Koji je značaj Alije Isakovića u bh. književnosti i u umjetnosti uopće? Kako očuvati sjećanje na njega?

OSTOJIĆ: Alija Isaković je od evidentnog kako književnog, tako i kulturološkog značaja. Mislim da tim što je ugradio u našu suvremenost svojim radom, djelom i istraživanjima nikako ne može biti zaboravljen. Iako smo zaboravu sve skloniji, neke ličnosti kakav je on bio i jeste nije moguće tamo gurnuti. Oni znače i zrače i usprkos ljudskoj kratkovječnosti.

STAV: U predgovoru ove drame napisali ste da Hasanaginicu nosite u “svom ženskom genu, rođenjem”. Na koji se način žena u savremenom svijetu može poistovjetiti s Hasanaginicom?

OSTOJIĆ: Po onim konstantama koje su izvanvremene: potrebom da vole i budu voljene, po ljubavi prema svojoj djeci, po snažnoj potrebi da budu i one osobno, ne samo figure u igri čija su pravila određena, a pomiču je od rođenja do smrti. Osim sestra Pintorović-bega, bivša Hasanaginica i buduća kadinica, ona želi biti i ona – Fatima. Ona koja je svojom boli sama ispisala ovu prelijepu baladu. To je moja Fatima. Mostarski Teatar mladih igra jednu verziju ove drame pod naslovom Fatima, nevjesta od boli.

STAV: Koliko je, zapravo, značaj Hasanaginice u historiji bosanskohercegovačke drame i književnosti? Čini se da joj nije dodijeljena uloga koju zaslužuje te da većina Bosanaca i Hercegovaca ne priznaje da je riječ o jednom od naših najvažnijih književnih djela svih vremena?

OSTOJIĆ: Pa sad, ako je prevedena na više od 150 jezika (i mi smo je nekad preveli, zar ne?), onda znači da je svjetski značajna. Ako su je prevađali Goethe, Scott, Nodier, Merimee, Nerval, Puškin, Mickiewvicz i mnoga značajna imena, onda ćemo, nadati se, i mi u neka doba shvatiti sav njezin značaj. Alija Isaković dobrano nam je u tom pomogao svojim istraživanjima. A i svojom dramatizacijom. Sad je do nas.

STAV: Jedan ste od rijetkih bosanskohercegovačkih književnika koji je do krajnosti uspio sjediniti dramu i poeziju i jedan od rijetkih uspješnih predstavnika poetske drame u Bosni i Hercegovini. Na koji se način ova dva književna roda nadopunjuju i spajaju u neraskidivu teatarsku formu?

OSTOJIĆ: Zanimljivo pitanje. Moj prvotni doživljaj svijeta i zbilje bio je poetski, pa je takav i ostao. Ali poezija za mene ima vlastitu dramatiku, glazbu, pokret, grafizam, poetske slike, vizualne konotacije, dramaturgiju. Istinska umjetnost je kao rijeka, ne poznaje granice trenutačnih naziva, analiza, razvrstavanja, teorijskih definiranja u cjelini. Ona teče svojim tokovima, ispisuje vlastitu povijest, zemljovide i vodovide, i djeluje. Prožima se s pritokama, ponire, plavi, opada vodostajem i ulijeva u neka sudbinom odlučena mora. Hoću reći, umjetnost protječe kroz zbilju i korespondira s njom, ali ima vlastitu zbilju bližu snu.

STAV: Vi ste dramaturg predstave Helverova noć, koja je u anketi Stava zauzela prvo mjesto kao najvažnije postratno teatarsko ostvarenje. Šta u Vašoj karijeri predstavlja predstava Helverova noć, a koji je njen značaj za našu teatarsku scenu?

OSTOJIĆ: Helverova noć posebno je poglavlje u mom dramaturškom radu. Potvrda scenske magije u koju vjerujem. Kao da je već bila spremna roditi se i dočekala svoj čas. Sjajni glumci Mirjana Karanović i Ermin Bravo došli su na prvu mizanscensku probu znajući tekst. Mirjana Karanović je još na čitaćim probama kod nekih monoloških partova plakala. Čudesna je to predstava koja govori, viče, vrišti poruku suvremenosti. Samo je pitanje koliko je ova hoće čuti. Vrlo sam ponosna što sam dio te predstave.

STAV: Ko je Ljubica Ostojić? Dramaturginja, pjesnikinja, spisateljica, ili sve u jednom?

OSTOJIĆ: Katkad se i sama to upitam. Vrlo je teško svakom odgovoriti na to pitanje. Ono sam što sam, možda je najtačnije. Kad dođete u neke godine, trebalo bi da znate sve odgovore. Ali nije tako, tek tad se ponovno otvaraju brojna bitna pitanja.

STAV: Da li biste izdvojili i preporučili čitaocima Stava neke predstave koje su trenutno na repertoaru bh. teatra, a koje su, prema Vašem mišljenju, vrijedne dodatne pažnje?

OSTOJIĆ: Ispričavam se čitaocima Stava, i ja se tek spremam da pogledam neke predstave. Najčešće pogledam predstave ili generalke u SARTR-u, jer me oni redovito i pozovu. Ali se spremam preuzeti inicijativu i pogledati neke predstave u ostalim teatrima. A dramaturzima preporučujem sve, tako se najbolje uči dramaturgija.

PROČITAJTE I...

Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!