fbpx

Pisci i oni koji bi to htjeli biti

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI