Pisanje je kao život, dugo i mučno

Sedamnaestog oktobra navršava se stotinu godina od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Za Stav o velikoj obljetnici govori doktor Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara i čelni čovjek Fondacije “Mak Dizdar”. Fondaciju je osnovao Gorčinov otac Enver, a ona stoji iza bogatog obilježavanja stote godišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika

 

Biti Dizdar: Dizdar ne asocira na Maka. Kada čuju Gorčin, onda shvate ko sam. Ja sam na to navikao. Ne znam da li je čast prava riječ, ali je meni čast čiji sam unuk. U isto vrijeme, i velika je odgovornost: da se njegovo djelo i misija nastave, da se Mak stavi na mjesto koje mu i pripada, i to, prije svega, unutar BiH. Nadam se da ja kao potomak smijem to reći, ali je Mak zaista svjetska veličina. Pisao je “malim” jezikom, pa u svijetu i nije toliko poznat, ali po mišljenju relevantnih ljudi, treba ga posmatrati kao jednog od najznačajnijih evropskih pjesnika 20. stoljeća. Mom rahmetli ocu Enveru, koji je osnovao Fondaciju i koji se čitav život brinuo o Makovom djelu, uvijek je bilo neugodno govoriti o Maku kao njegovom ocu, bilo mu je neugodno da ga posmatraju kao Makovog sina. Ja s tim nemam problema, odrastao sam u takvom statusu, okružen brojnim ljudima koji govore o Maku i za mene je biti Dizdar, Makov unuk, nešto sasvim normalno.

Otac i dedo: Ocu je bilo, recimo tako, neugodno da ga prepoznaju kao sina, a mislim da je to neka porodična linija, neka porodična crta karaktera. Iako je pisao vrlo hrabro, koristio se velikim mislima, Mak nije bio osoba koja se nameće. Bio je dosta skroman, takav je bio i moj otac. Ono što je meni jedna od najbitnijih stvari kod mog djeda jeste to što je bio čovjek koji je ravnopravno tretirao svaku osobu: od djece do najistaknutijih ličnosti. Za njega su svi bili sugovornici. Svima je bilo veoma neobično, u vrijeme dok je još naše društvo bilo izrazito patrijarhalno, kako se neko tako slavan odnosi prema ljudima.

Gorčin i Bor: Ime sam dobio po pjesmi. Ko je tačno odlučio, ne znam. Moj stariji brat zove se Bor. Pozadina mog imena zanimljiva je. Istraživao sam puno srednjovjekovnu Bosnu i tog imena nema. Naišao sam na ime Gojčin, ali Gorčin nije postojalo. Da li je Mak ime izmislio ili ga je negdje pronašao, ne znam. Postoji teorija da korijen vuče iz perzijske riječi Vuk. Pjesma Gorčin bila je prva sa srednjovjekovnom tematikom. Pročitao ju je na Plitvičkim večerima poezije, svi su mu nakon toga kazali kako je to sjajno, da treba nastaviti s tim. Kada čitam njegove dnevničke zapise, vidim neku nesigurnost u tom nekom periodu, da nije bio siguran u vrijednost, ali su mu te pohvale dale podstrek da nastavi.

Afera Ćamil Sijarić: Ono što je meni najfascinantnije kod Maka jeste njegova istrajnost i izuzetna uvjerenost u vrijednost svog rada, i to bez obzira na teške materijalne uvjete u kojima je živio. Ljudima je to možda poznato, možda nije, ali Mak još od kraja pedesetih godina nije imao stalno zaposlenje, nakon što je ukinuta “Narodna prosvjeta”. Izgubio je posao, a imao je porodicu, troje djece. Od čega je živio, trebalo bi detaljnije istražiti. Prvo je pokrenuta “Seljačka knjiga”, kuća koja je brzo postala veoma popularna u jugoslavenskim okvirima i prerasla je u “Narodnu prosvjetu”. Oni su u to doba objavljivali mnoštvo zapadne književnosti. Bilo mi je, recimo, zanimljivo čitati predgovor Knjige o džungli, gdje se naglašava da je autor imperijalista, kolonijalista i distanciraju se od njega. Ipak, i pored tog predgovora, bilo je tih godina opasno objavljivati ideološki suspektna djela. To je bilo oficijelno obrazloženje zašto se “Narodna prosvjeta” ukida, jer su ideološki zastranili. Međutim, problem je tada bila poznata nagrada od milion dinara, što je u to vrijeme bila ogromna suma novca. Ustanovili su nagradu za najbolji roman u Jugoslaviji i dodijelili je Ćamilu Sijariću za roman Bihorci. Nagrada je bila značajna tema u novinama, ko će dobiti milion. Pritisak javnosti bio je ogroman, i nakon što je nagradu dobio Sijarić za djelo u kojem piše o sudbini Bošnjaka, odmah je protumačeno kao nekakvo mladomuslimanstvo. Došle su neke komisije da ispitaju. Nakon toga se “Narodna prosvjeta” ne ukida, nego se spaja s “Veselinom Maslešom”. Svi uposleni prelaze u novu firmu, samo Mak i direktor Mustafa Zirić ostaju bez posla. Zirić nakon toga odlazi u Zagreb i tada i počinju Makove veze sa Zagrebom.

Kameni spavač: Upravo u takvim okolnostima nastaje Kameni spavač. Nije nastao trenutnom inspiracijom već mukotrpnim radom koji je trajao više od deset godina. Iako Mak nije imao fakultetsko obrazovanje, otac mi je pričao da je proučavao sve moguće knjige, od staroslavenskih, bugarskih, francuskih… Uz pomoć rječnika je čitao napisano u njima. Imamo u biblioteci na desetine njegovih knjiga na kojima se vide njegove napomene, ono što je potcrtavao. Sve se to dešavalo noću, na kuhinjskom stolu, jer je to bilo jedino vrijeme i jedini prostor kada je on imao uvjete raditi.

 Srednjovjekovna Bosna: Mak je cijeli život izučavao Bosnu, srednjovjekovnu Bosnu. I danas vidimo da, čim se neko drzne spomenuti Bosnu, srednji vijek, njenu historiju, nešto što nama pripada, odmah krenu napadi na takva mišljenja. Teško je onda i zamisliti kako je sve to skupa izgledalo u komunizmu, kada je Mak zbog tog rada mogao lako završiti na Golom otoku. Valjda je takva sudbina naše kulture. Makov rad na istraživanju historije ove zemlje jeste ono što mene najviše impresionira.

Bh., a ne hrvatski književnik: Nedavno smo digitalizirali većinu njegovih dokumenata i rukopisa koji se čuvaju u Muzeju književnosti i u njima se mogu naći podaci o tome kada je iz Zagreba počeo dobijati neke honorare. Zanimljiv je taj odnos Maka i hrvatske književnosti. Mak je izgubio posao i morao je od nečega živjeti. Tada je nastala njegova veza sa Zagrebom. Često se citira da je Mak po javnom očitovanju Hrvat. Ne poznajem to javno očitovanje. On jeste pristao da bude dijelom hrvatske književnosti, da uđe u antologije hrvatske književnosti. Recimo, njegov prijevod dijela Kamenog spavača nastao je u serijalu Savremena hrvatska poezija. To se mora posmatrati u kontekstu tog vremena, postojala je ili srpska ili hrvatska književnost. Jednostavno, morali ste pripadati jednoj od tih opcija ako ste htjeli biti bilo gdje. Ko god, iskreno i otvorenog uma, pročita Makovo djelo, vidi da je njemu Bosna bila prva referenca. Pogotovo što se tiče njegovog identiteta. Mislim da je Mak zaista vjerovao u ideju Jugoslavije, u neku vrstu zajedništva bosanske, srpske i hrvatske književnosti, ali da se on, pogotovo pred kraj života, borio za ravnopravan status i bosanskog jezika i bosanske književnosti. Makov brat Hamid, koji je također bio veoma poznat pjesnik, odmah je nakon Drugog svjetskog rata pisao na ekavici. Sve je stvar vremena i konteksta.

Jasenovac, majka i sestra: Ustaška vlast mu je odvela majku i sestru u Jasenovac. Mislim da je to umnogome odredilo njegov život, da je to bila velika rana. Otac mi je govorio da je Mak uvijek sebe krivio zbog njihove smrti. Smatrao je to svojom krivicom jer su i on i Hamid bili ilegalci u Sarajevu, bila je ustaška potjera za Makom kojeg nisu mogli naći i osvetili su se tako što su majku i sestru odveli u Jasenovac. Ni prije toga Mak nije imao lak život, otac mu je umro kada je imao četiri-pet godina, odrastao je u siromaštvu i nije mu baš bilo lijepo djetinjstvo. Ne znam zašto se odlučio upisati šerijatsku školu, koliko znam, nije bio vjernik. Sigurno je bio duhovan, ali djeca mu ni najmanje nisu bila odgajana u nekom islamskom duhu. Mak je nakon škole želio upisati Likovnu akademiju, volio je slikati, ali je nakon Drugog svjetskog rata bilo određeno da je korisniji kao novinar u Sarajevu. Njegova prvobitna inspiracija bila je socijalna nepravda i u mladosti je zaista bio ubijeđeni komunista. Međutim, nakon rata to prestaje biti, razočaran krahom ideala. Njegova poezija veoma je mračna. Prvo mrak, da tračak nade, a onda ga brzo oduzme. Govori kako su sve to naše iluzije. Očigledno kako je bio razočaran idealom socijalizma.

Borba protiv srbizacije BiH: Tu prije svega mislim na njegov tekst Marginalije u jeziku i oko njega, objavljen u Životu 1970. godine. Bio je to period nastanka sukoba oko pojma srpskog i srpskohrvatskog jezika, u Hrvatskoj prije svega, i kada je prihvaćen kompromis o nazivu SH – HS jezik. Onda se postavilo pitanje šta mi govorimo u Bosni. Mak je pokrenuo dvobroj časopisa Život u kojem je pozvao niz bh. intelektualaca svih nacionalnosti da kažu svoje mišljenje. Mak je u Marginalijama tvrdio da se od kraja Drugog svjetskog rata sistematski, a ipak prikriveno provodi nametanje istočnih ili srpskih varijanti tada zajedničkog jezika. Ustvrdio je da ne postoje uvjeti ni za prihvatanje zapadne varijante, iako bi to neki priželjkivali. I on se tu, zapravo, otvoreno zalaže za uspostavljanje bosanskog jezika, koji nije samo tek neka međuvarijanta srpskog i hrvatskog već zaista ima dugu tradiciju. Nakon toga imate slučaj Vojislava Lubarde, koji je pisao roman, pokušavao ga objaviti u Životu, ali nije bio prihvaćen zato što, kako Mak piše, roman nije bio dobar. Onda je nastao čitav skandal, gdje je Mak optužen da je antisrpski raspoložen, da protjeruje Srbe iz BiH. A to zaista nije istina. Mak je tvrdio da je bosanski jezik svih naroda, ne samo Bošnjaka. Da je migracija ljudi iz istočnih krajeva BiH imala utjecaj na bosanski jezik, ali tu nije mislio samo na Srbe, nego na sve ljude koji su selili. Otvoreno se borio protiv srbizacije, ali ne volim kada se to paušalno ocjenjuje. Mak je imao dobre prijatelje u Srbiji, poput Draška Redžepa. On je bio ključna osoba koja je utjecala da Mak dobije nagradu na Struškim večerima poezije. Zapravo, Maka je Bosna priznala tek nakon što ga je Beograd priznao. Kako to kod nas obično biva. Kompleksna je to tema koja se ponekada previše simplificira u današnjim nacionalnim kategorijama.

Jan Beran: Puno se više družio sa slikarima nego s piscima. Bili su neko vrijeme komšije s Mešom Selimovićem. Makovi sinovi su se družili s Mešinim kćerkama, ali ih Mešina supruga baš i nije voljela. Znala bi vikati: “Eto makovaca, bježite!” Jan Beran je osoba koju se mora spomenuti. Zaista su bili veliki prijatelji, i čak je Jan Beran, navodno, odigrao ključnu ulogu u nastanku Kamenog spavača jer je, između ostalog, Kameni spavač nastajao kao scenarij za film. Jan je uspio naći neki honorar i rekao Maku da sjedne i napiše Spavača. To mu je bio veliki podstrek za pisanje.

Stećci: Postoji taj njegov čuveni citat koji kaže kako satima stoji pred stećkom, ali nije siguran da li će ikada otkriti njegovu tajnu. On je zaista pisao onako kako kaže njegov stih: da je pisanje poput života, dugo i mučno. To je bio dug proces, radio je na stotine verzija jedne pjesme dok ne bi stigao do savršenog oblika. Možda bi se Kameni spavač i dalje razvijao da je Mak duže poživio. Uvijek je težio za redukcijom, za koncentracijom. Kazao je da je volio da je pisao bolje i manje. Mak piše da je još kao dijete odlazio s majkom i drugim ženama na Goricu, nekropolu u blizini Stoca, gdje su žene učile kišne dove na stećcima. Zanimljivo je da je taj običaj opstajao, i to je na njega ostavilo dubok utisak. Žene su skupljale prah sa stećaka vjerujući u njegove nadnaravne moći. Stećak jeste odredio Maka, mada je on za njega bio simbol široke tematike Bosne i njenog identiteta. To je bila njegova preokupacija. Mak je živio u pet različitih država, a čitavo naše biće, struktura društva, određeno je državom. Zato i jesmo toliko traumatizirani oko svog identiteta jer ne znamo hoće li sutra biti naše države, a Mak je to predosjećao, tu opasnost.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!