Pijemo čaj, šutimo kao dva brodolomnika

Dobar je, baš je dobar ovaj narod, a katkad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koje zovu i zemljom Arijevaca. I, istodobno, javlja se zapitanost da li bih i ja prema njima, u obrnutom slučaju, iskazivao toliko tople predusretljivosti

Topla je i prijatna noć, sjedim na balkonu, gledam u žamorom i grajom uzavreli park Banafše i razmišljam o tome kako me Iranci počesto, gotovo svakodnevno, postide svojom toplinom i dobrotom.

I, istodobno, javlja se zapitanost da li bih i ja prema njima, u obrnutom slučaju, iskazivao toliko tople predusretljivosti. I znam da ne bih, jer dobar je, baš je dobar ovaj narod, a katkad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koje zovu i zemljom Arijevaca.

Sve i da ne želim, u stanu ispod čujem kako Flores histerično bljuje vatru na Paola. Ali, nejse, neće još dugo. Skoro je deset sati, a tačno u deset na vrata će im pokucati domar Husein i, kao i svake večeri, zamoliti za mir i tišinu, jer kasno je, sutra je novi radni dan, ljudi bi željeli spavati.

I tada, a to me vazda iznova iznenadi, Flores će fascinantnom mentalnom preobrazbom u sekundi prijeći iz luđački visokog C tonaliteta u cvrkutavi i umiljati mezzosopran, izviniti mu se zbog “malo bučnijeg razgovora”, upitati ga servilno za zdravlje i porodicu, on će se usiljeno nakašljati i reći da nema porodicu, Flores će izreći poluvisoko: “Uh!”, što bi se dalo prevesti kao: “Oprostite, nije mi bila namjera povrijediti Vas.” Zatim će, pet-šest puta, otcvrkutati kako joj je jako, jako žao, pozvati ga, možda, onako hinjeno zbunjena na čaj ili sok.

Husein će uljudno odbiti i, odlazeći tromim, staračkim hodom, još jednom zamoliti za mir i tišinu. Flores će, dakako, obećati da se nešto slično neće ponoviti, on će, pak, nimalo uvjeren, umorno odmahnuti rukom, poželjeti joj mirnu noć, zaključati ulazna vrata i, potom, polahko, tegobnim koracima i uz sipljive uzdahe uspeti se do svog samotnog stana u potkrovlju. (U trenucima dokolice izračunao sam da na svakoj trećoj pređenoj stepenici ispušta po jedno dugo i hroptavo “aaah”.)

I, evo ga. Deset je sati. Husein kuca na vrata Skalonijevih, Flores umiljato cvrkuće, čujem kako stari domar zaključava ulazna vrata, a zatim i njegove teške korake i po jedno dugo i hroptavo “aaah”. Na svakoj trećoj pređenoj stepenici.

S aerodroma “Mehrabad” uzlijeće avion. Let na zapad, prema Istanbulu vjerovatno. Posmatram kako biva sve manji; treperava svjetla na njemu najprije su jasno, a potom sve teže uočljiva, dok konačno nije nestao u mrkloj noći.

Čamotinja. I sve isto. Uvijek sve isto. I sijelo u uzavrelom parku i Floresino mahnitanje i moje samotno ispijanje čaja ili kahve na balkonu… A kada sve bude i prođe, a prođe, naredne večeri ponovi isto. Isto, isto. Uh!

I dalje sjedim na balkonu. Ne spava mi se, premda je jedanaest sati, a Reza dolazi po mene u četiri ujutro. Neka. Neće mi biti prva neprospavana noć.

Čujem, neko kuca na vrata. Paolo Skaloni. Pita može li večeras spavati kod mene, a ja ga, da i ne pitam za razlog, pokretom ruke pozivam da uđe.

Sjedimo na balkonu, pijemo čaj, šutimo kao dva brodolomnika, zabavljeni svako svojim dešperatom i zasigurno zapitani šta, dovraga, radimo ovdje i šta nam sve ovo treba.

PROČITAJTE I...

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje

Patnja je ključ, šifra i u njenom se uzavrelom grotlu krije odgovor na pitanje svih pitanja: Zašto tumaramo po ovom nesretnom svijetu? O tome bih želio razgovarati! Ako ne, možemo i o bilo čemu drugom, samo, molim Vas, poštedite me citiranih misli i podrazumijevajućih stavova i nasihata! To mi ne treba

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!