PEPEONIK

Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika. Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost... Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće

Još u legendarnoj priči o dvojici braće, nastaloj u drevnom Egiptu, spominje se ovaj ritual, ovaj motiv, koji je tad doista bio zbilja, a ne puka fraza. Jedan od učesnika u priči, koji je učinio nepravdu drugome, pojavljuje se pognute glave, posute pepelom, s rukom na srcu. Šta je sve skriveno iza ovog jasnog znaka? Znaka priznanja krivnje i molbe za oproštenjem.

Koliko takvih prizora u historiji?!

Ne dovodi li nas ovo opet u vezu s elementima, u vezu s vatrom, principom aktivnosti i opsjene? Moja duša i moje misli bile su u ognju, zato sam griješio, ali vatra je ugašena, zar o tome ne svjedoči ovaj pepeo na mojoj glavi – kao da govori onaj koji se približava. Doista, šta bi drugo mogao značiti taj pepeo?

Elementi su nastavili svoju igru s čovjekom u grčkoj i helenističkoj filozofiji, u srednjovjekovnoj alhemiji, iščezavali i pojavljivali se, sve do danas, ali pepeo na glavi ostao je zauvijek. Kao da je to nešto što obilježava svakog čovjeka.

Na naše glave svakodnevno pada nevidljivi pepeo.

Nije li to stravičan znak kojeg još nismo u potpunosti svjesni? Polusneni, polusvjesni, još se igramo s ognjem, nesvjesni koliko se brzo nevidljivi pepeo pretvara u vidljivi.

Gotovo je neshvatljivo kako se sve ova izreka usvrdlala u jezik, kako se sama igrala sa svojim značenjima. U novije vrijeme ona postoji uglavnom kao ironična floskula u političkom životu. Niko više ne vjeruje pepelu jer niko više ne vjeruje ni ognju. Elementi su se rasuli po bulevarskim izdanjima knjiga, po bajalicama, uspavankama i ostacima paganskih igara, a sve to u slavu televizije, računara, sve to u ime Igre. Folklorni promiskuitet također svoje elemente prepoznaje tek u tiražu i u novcu.

Nije li u najužoj vezi s ovom i druga uzrečica, koju također vrlo često spominjemo, onda kad očajnički dižemo ruke, jer se sve oko nas rasipa u prah i pepeo. Tako uzrečice igraju oko nas kao nevidljivi svijet demona, kao vas duh koji udišemo, sve dok se ne dogodi nešto što nas natjera da ih malo bolje promotrimo, u istom trenutku kad zaista vidimo i sebe. Naravno, niko ne vidi tako dobro kao onaj koji je osamljen, sve samlji, jer u svekoliku njegovu ljudsku komunikaciju naseljavaju se tada sjećanje i jezik, sa svim svojim tananim pletivima, sa svim svojim slikama i istinitim iskustvom – ondje gdje se bajkovito pretače u realno, a realno u jezik opredmećene fantazmagorije, s obzirom na to da je čovjek i jedno i drugo.

Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika.

Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost…

Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće. Znaju i to da je pepeo budućeg jezika dio pepela prošlog i sadašnjeg jezika. Znaju da je određeno vrijeme jednog jezika nešto posve zanemarljivo, kao što je zanemarljiva jedna sekunda u vremenu, jer je Jezik Vrijeme samo.

Oni koji stalno čitaju novine, od slova do slova, od riječi do riječi, slični su onima koji gledaju u oblake. Uz drevna četiri elementa, jezik je peti, onaj bez kojeg nije moguće učiniti ništa, bez kojeg je alhemija prirode samo zapečaćeno pamćenje. Samo pepeo kosmičke avanture.

Šta je u svemu tome pepeonik?

Pepeljugino kupatilo?!

Čikobernica?

Krematorij?

Urna?

I/ili jedna imperfektna bajka (zapisao ju je onomad pisac kojeg poznajem kao sebe):

Bijaše u jednoj zemlji na Zemlji, zemlji poznatoj kao Imperfektija, u kojoj se vlade često mijenjahu (jedne padahu, a druge dolažahu), bijaše u toj zemlji državnik po imenu Delta.

Prije njega vladao je Imperfektijom Gama, Deltin prijatelj iz djetinjstva, čovjek koji je o istim i različitim stvarima mislio isto i različito kao i Delta, ali je bio grubo smijenjen zbog neke krivnje o kojoj javnost ne bijaše jasno obaviještena. Znalo se samo da je Gamu smijenio Delta i da je Gama nedugo nakon toga napustio ovaj svijet. Pošto je prošao kroz vatru i stigao do pepela, Gami su odane najviše vojne i državne počasti.

Njegovu urnu držao je Delta na komodi u svom radnom kabinetu.

Nakon godina i godina obznani Lambda, Gamin i Deltin negdašnji prijatelj, koji je sad živio u progonstvu, da Gamina krivnja nije ni postojala, da je sve to Deltina intriga i s vojskom nezadovoljnika poče se približavati prijestolnom gradu Imperfektije i Deltinom dvorcu.

Narod na ulicama bučno je zahtijevao suđenje Delti.

Deltini vojnici se, nakon prvih okršaja, razbježaše, mnogi od njih pristupiše Lambdinoj armiji, a neki se počeše baviti drugim, sasvim običnim zanimanjima.

Potpuno sam u svom dvorcu, Delta je kružio kao zarobljena divlja zvijer, a potom je izišao ispred dvorca da dočeka pobjednika Lambdu.

Njegovo tjeme, čelo i lice bili su pokriveni pepelom.

Strašnu istinu spoznao je Lambda tek kad je ušao u Deltin kabinet i vidio praznu Gaminu urnu.

Po dvorcu se svuda vidio trag od pepela.

Lambda je odlučio, i to je u najkraćem vremenu i izvršeno, da praznu urnu ispuni zajedničkim Gaminim i Deltinim pepelom.

Sve što se događalo potom nije u priči zabilježeno.

 

 

 

Prethodni članak

U šumarku skrivenom

Sljedeći članak

Sve će biti dobro

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!