Pendrek i demokratija: Teza da “sve je to isto” nije ni izbliza tačna

U Federaciji, naime, vlada demokratija, možemo joj zamjeriti koješta, ali je demokratija koja nikoga ne batina i ne linčuje, a na drugoj strani, u RS-u vlada jedan brutalni režim koji ne preza ni od pendrečenja maloljetne djece, što se jasno moglo vidjeti na snimcima iz Banje Luke.

U februaru 2014. godine, kada su navijačke skupine na platnom spisku političkih moćnika iz sjene, udružene s lumpenproletarijatom i na terenu vođene stranačkim kadrovima SBB-a, jurišale na temeljne državne institucije u Federaciji BiH, nije došlo do primjene policijske sile. Štaviše, policija je dobila batina, a tadašnji ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić nije dao dozvolu da se angažira SIPA, zadužena za zaštitu državnih institucija.

Govorio je tada, dok je uz njega sjedio notorni Goran Zubac, da neće vršiti represiju nad golorukim narodom. Zapaljen je pritom Arhiv BiH u zgradi Predsjedništva BiH, a gorjele su zgrade kantonalnih skupština i vlada. U periodu nakon toga, sve do danas, ne znamo da je ijedan policajac u Federaciji BiH bilo koga batinao a da to nije bilo nužno opravdano samom naravi policijskog posla ili nužnom odbranom, kao što je to bio slučaj na nedavnim boračkim protestima u Sarajevu, kada su novinari i policajci udarani čeličnim šipkama pa je moralo doći do neke vrste, rekli bismo, sasvim blagog discipliniranja narušavatelja javnog reda i mira.

Bilo da se radilo o protestima boraca, ili novinara, ili radnika, ili opozicionara, protesta koji su bili opravdani ili protesta koji su bili politički motivirani radi izazivanja nestabilnosti u društvu, ni u jednom trenutku niko nije dobio pendrekom.

Bez obzira na to, u periodu od 2014. do 2018. godine društvene mreže i dio medija lovio je u mutnom, te se pokušalo javnosti nametnuti da je na vlasti u Federaciji BiH neka vrsta vojne hunte, radikala, nacionalista, fašista, šovinista, sadista, mafijaša, odreda smrti, neosmanista i begova, narodnih isljednika i doušnika…, a teško je u ovom trenutku i pobrojati sve moguće pridjevke koji su lijepljeni ponajprije vodećim bošnjačkim političarima.

Neki će u slučaju policijske represije i batinjanja prosvjednika iz grupe “Pravda za Davida”, ali i srpskih političkih opozicionara kojoj smo ovih dana svjedočili u Banjoj Luci, primijetiti da se javnost u Federaciji BiH (mahom Bošnjaci) nije ovoliko srčano solidarizirala kada je ista ta Dodikova specijalna policija ozlijedila rahmetli Hatidžu Mehmedović, kao i to da su zaboravili (a Bošnjacima je doista pamćenje kratko) na sve druge “pravde za… nedžade dizdareviće, murate badiće i ostale nevine ljude čije ubice do danas nisu odgovarale za svoje zločine. I dobro su primijetili.

Nadalje, neki su pokušali da preko događaja u Banjoj Luci preko društvenih mreža zazivaju nerede u Federaciji BiH, ali je ipak ispalo da Bošnjaci nisu toliko naivni da ruše Dodika u Sarajevu pred Vladom FBiH. No, za one koji vjeruju u državu na cjelokupnoj teritoriji BiH sasvim je opravdano i pohvalno da se skupovi solidarnosti i podrške za događaje u Banjoj Luci održavaju i u Sarajevu i Mostaru. I obratno, da se Banja Luka u nečemu solidarizira sa Sarajevom i Mostarom, iako, prebirući sjećanje, ne nalazimo na takvu vrstu solidarnosti iz RS.

Ipak zanimljivo je zapažanje da tokom prosvjeda u Banjoj Luci promet nije bio obustavljen, dok je na skupu podrške u Sarajevu promet od građana bio neko vrijeme prekinut. To potvrđuje da su sile reda i zakona u Sarajevu pune poštovanja prema demokratski raspoloženim građanima, dok se u Banjoj Luci, umjesto semafora, ispriječi pendrek. Slično se više od godinu dana događalo ispred Vlade FBiH, boračka populacija prosvjedovala je postavivši šatore, bruku transparenata i slično, a policija ni da mrdne. Čista demokratija, kao da je riječ o kakvom woodstocku, a ne o nečemu što prijeti federalnoj sigurnosti. I dan-danas to šatorsko naselje stoji na istom mjestu, iako tamo više nema ni vlade ni boraca.

Bez obzira na to, uporno se pokušava pokazati da je na vlasti u RS i na vlasti u FBiH (misli se prije svega na bošnjački dio vlasti) istovjetna etnonacionalna politika, koruptivnog, krimogenog i represivnog tipa. Ova vrsta usporedbe dugo se nameće, haman od 1990. godine, od kada se valja da su jedne te iste tri nacionalne strane zavadile narod i izazvale rat, da su nakon rata jedni te isti nacionalisti krali i otimali i privatizirali šta god su stigli.

Ovakva vrsta, čega drugog nego relativizacije, prije svega pogoduje onima koji su izveli agresiju na BiH, a do bola umanjuje moralni status žrtava rata i njihovih porodica. Na ovaj način svi su krivi i niko nije kriv. Ako se ova vrsta strategije pokaže funkcionalnom i preuzme narative, posebice one koje se tiču rata devedesetih, možemo reći da je agresor u konačnici uspio u svojim nakanama i da je poratni specijalni rat protiv Bošnjaka polučio uspjeh.

Dakle, ono što je najbitnije, a u svemu što se događa se ne primjećuje koliko bi trebalo, jeste to da obim i brutalnost postupanja vlasti u RS-u prema prosvjednicima i političkoj opoziciji ne može se ni na koji način usporediti s vlastima u Federaciji BiH.

Stoga, teza koja se javnosti nameće u smislu “sve je to isto” nije ni izbliza tačna. U Federaciji, naime, vlada demokratija, možemo joj zamjeriti koješta, ali je demokratija koja nikoga ne batina i ne linčuje, a na drugoj strani, u RS-u vlada jedan brutalni režim koji ne preza ni od pendrečenja maloljetne djece, što se jasno moglo vidjeti na snimcima iz Banje Luke.

PROČITAJTE I...

Desi se da napišem nešto, što bismo rekli, iz čista mira (tj. nemira!) i za svoju dušu, mada ni tu nisam siguran odakle je to došlo. Ne znam da mi je moje čitalačko iskustvo išta pomoglo, mada svaka pročitana knjiga i pjesma ostavi neki utisak na vas, jer kad uđete u jedan novi svijet, htjeli to ili ne, vi u jednom momentu progovorite jezikom tog svijeta. Ali više od čitanja kod mene je utjecaj tekije, dersova Mesnevije, derviških sijela, sevdalinki i ilahija koje smo slušali, pjevali i učili

Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju Aćif-efendija Hadžiahmetović imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!